Knjige Costanze Miriano

Costanza Miriano: Udaj se i budi podložna; Oženi ju i umri za nju, Glas Koncila, Zagreb, 2017.

Kad sam prošle korizme pročitao da je za novu kampanju vrijedne inicijative 40 dana za život odabrano geslo "Muževi, ljubite svoje žene", pomislio sam kako je to poprilično odvažna odluka. To je biblijski redak kojemu prethodi i nadopunjuje ga rečenica "kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!" Nije me iznenadilo što za jesensku kampanju ove udruge ipak nije izabrana ta polovica upute apostola Pavla, nego neki mekši citat.

Danas je kršćanski, tj. katolički moralni nauk o odnosu muža i žene u braku gotovo u potpunosti odbacivan. U svijetu je njegovo spominjanje redovito skandalozan primjer nazadnosti vjernika i Crkve. U Crkvi ga pak i sami svećenici spominju samo ako apsolutno moraju, stidljivo gutajući riječi odgovarajućih biblijskih tekstova i brže-bolje dodajući kojekakve kvalifikacije kojima nastoje poništiti doslovno značenje.

Costanza Miriano je talijanska novinarka, udana i majka četvero djece, koja je prije sedam godina izdala knjigu provokativnog naslova "Udaj se i budi podložna". Unatoč ili upravo zbog brojnih kritika sa strana koje sigurno pogađate, knjiga je imala veliki uspjeh, pa je 2012. objavljen i nastavak naslovljen "Oženi ju i umri za nju". Prošle godine prevedene su obje knjige na hrvatski, a izdao ih je Glas Koncila.

Struktura obiju knjiga je slična, u svakom od jedanaest poglavlja autorica piše nekoj svojoj poznanici ili prijateljici, a nešto rjeđe prijatelju. Nadahnuta nedostatkom koji uviđa u vezi ili braku svoje prijateljice, pokušava joj pomoći svojim životnim savjetima i iskustvom, obilno potkrijepljenima humorističnim anegdotama i slikama.

Štivo je pitko i vrlo smiješno. Ponekad mi se učinilo da je autorica pretjerala u karikiranju muških i ženskih nedostataka, ali može joj se oprostiti znajući da su te karikature zaista utemeljene u stvarnim tipovima osoba koje svatko od nas poznaje. Jednoj Talijanki, pa još usto talijanskoj novinarki ne može se zamjeriti živahan stil kroz koji gotovo da vidimo kako nam gestikulira dokazujući svoju poantu. Ipak taj humoristični stil bio bi banalan da nedostaje ono što je danas tako rijetko naći u kvalitetnijoj publicistici, iskrena i katoličkom vjerom prožeta želja da pomogne čitatelju upoznati ljepotu obiteljskog života u kojemu su, uza sve padove i slabosti, prihvaćene uloge muža i žene, tj. oca, majke i djece. Čini se da je humor u službi onog slatkog omotača kojim su ponekad, barem u mom djetinjstvu, bile omotane gorke pilule. Ovdje je ta gorčina neizbježna: bračni život vrlo je često križ, pa i teški križ. Čak i najfunkcionalniji i najuzorniji brak zahtijeva veliku žrtvu poništenja vlastitih ambicija, želja i stavova. A što tek traži kada je jedan od supružnika potpuno nespreman za takvu žrtvu ili se još pridodaju objektivne poteškoće materijalne, zdravstvene, rodbinske i drugih naravi?

Standardni odgovor danas je da ako suživot postane nemoguć ili čak ako ljubavi nestane (što god to značilo), uvijek postoji izlaz u razlazu i razvodu. Mislim da je zato dobro da katolički muž i žena imaju što više ohrabrenja na svom životnom putu. Osnovni temelj im je, jasno, vjera u Boga i sakrament ženidbe te drugi sakramenti kao izvori potrebnih milosti. Ali potrebni su i drugi oslonci. Idealno društvo bilo bi cijelo prožeto takvom potporom, od najbliže rodbine i prijatelja do zakona i običaja u državi. Budući da ne živimo u takvom društvu, treba iskoristiti ono što je moguće. Sigurno da ove knjige neće promijeniti neku ženu ili muža koji su radikalno zatvoreni prema istinskom katoličkom shvaćanju braka. No, brojnim osobama koje u svojoj okolini nemaju pozitivnih primjera, a možda o tome nisu čuli čak ni u teoriji, mogu ove knjige biti malo svjetla u životnoj tami i ohrabrenje da vrijedi pokušavati.

Sviđa mi se što je Costanza u svojim savjetima praktična i realistična. Premda su objavljene dvije knjige od kojih je prva naizgled namijenjena ženama, a druga muškarcima, zapravo se obje knjige bave većinom ženama. Savjeti ženama kako se uživiti u ulogu supruge i majke te poneki savjet muškarcima kako pokušati razumjeti svoje žene. Autorica ispravno uviđa da je žena/majka srce obitelji i da prvenstveno o njoj ovisi kako će obitelj funkcionirati. Costanza piše iz vlastitog iskustva i ne želi zakoračiti u neke teoretske vode, pa je i logično da ponajviše piše ženama i o ženama. S druge strane, kako i sama humoristično primjećuje, uz par bazičnih ideja, muževi/očevi i nisu tako komplicirani za shvatiti.

Što se tiče hrvatskog izdanja, čini mi se da je prijevod za drugu knjigu tečniji od prve, ali to možda ima i veze s time što je autorica u međuvremenu izbrusila svoje umijeće. Iako su knjige grafički prikladno opremljene, ne sviđaju mi se slike na naslovnicama koje idu kontra poruka tih djela. Predgovor prvoj knjizi je puno kvalitetniji od onoga u drugoj knjizi. No te i još neke sitnice su zapravo nebitne u općoj ocjeni ovih djela koja je izrazito pozitivna. Preporučujem vam da kupite ove knjige, pročitate ih i onda poklonite nekoj ženi za koju znate da će joj koristiti. Pa što ako se i naljuti!

U nastavku navodim nekoliko kraćih izvadaka iz knjiga (koje sam označio s I i II) kako biste lakše stekli dojam o sadržaju i stilu ovih djela.

Za brušenje oštrih bridova postoji samo jedan način. Moraš naučiti biti podložna, kako kaže sv. Pavao. To znači stavljena ispod, jer ćeš ti biti baza vaše obitelji. Ti ćeš biti temelj. Ti ćeš podržavati sve, svojega muža i djecu, prilagođavajući se, prihvaćajući, strpljivo nakupljajući, nježno upućujući. Onaj tko je ispod vlada svijetom, ne onaj koji se stavlja iznad drugih. (I, str. 31)

Kad ga moraš kritizirati, učini to s poštovanjem i da ga ne ponižavaš, ako si baš sigurna da je kritika neophodna. Ako možeš pričekati do sutradan, bolje je. Kad bude proveo posljednjih dvadeset sati bojeći dnevnu sobu u onu nijansu srebrno-blijedo-sive, za kojom si imala hitnu i neodgodivu potrebu, propusti mu ukazati na to da je pokapao boju po parketu. Kad bude proveo cijelo jutro pregledavajući auto jer si ti potpuno nesposobna za to i kad ti se potroši tekućina iz brisača čini ti se praktičnijim staviti auto na prodaju nego naučiti kako se rezervoar ponovno napuni, barem se suzdrži od prigovaranja što kasni. (I, str. 32)

Što dalje odmiču godine, mi se žene počinjemo pitati što želimo biti. Jer odgovor nije unaprijed pripremljen, kao što je bio, na primjer, za vašu prabaku, baku Irmu, za koju ne bih rekla da ju je u svih njezinih devedeset i šest godina ikada zabrinjavalo slično pitanje, s obzirom na to da je prvenstveno bila posvećena uzdržavanju sebe i dvoje djece.
Moći se pitati što želimo biti, imati ispred sebe cijeli spektar mogućih odgovora, a ne put označen još od kolijevke, sigurno je velik privilegij, kao što je to i sloboda. Ali i njome se, kao i bogatstvom, treba dobro koristiti. To znači da u određenom trenutku treba odgovoriti, izabrati, pobuniti se protiv djetinjarija i sliding doors retorike - drugoga života koji smo mogli imati da smo izabrali drugi vagon vlaka - koja je donijela bogatstvo čitavu naraštaju suvremenih pisaca.
Dakle, djevojke, u određenom trenutku treba izabrati i preuzeti odgovornost. (I, str. 45)

Srećom, s tatom nije tako. Kad on govori, slušaju ga. Zapravo mislim da su prije svega otčevi ti koji trebaju, s trudom i voljom, uzeti u svoje ruke vlastitu ulogu. I u tom slučaju odgovornost za promjenu nije najprije na ženi, nego na njezinu partneru.
Današnji otčevi trebaju zasukati rukave i vratiti se utjelovljivanju pravila.
Otac može poslužiti kao odličan konj jednomu mladomu Zorrou, može se boriti laserskim mačevima, dopustiti da ga češljaju mlade buduće frizerke i još k tomu ubijati pauke, loviti čudovišta i pripremati ukusne masne užine. Ali prvenstveno - umjesto da se žali što ne može dojiti, a čula sam više takvih - mora voditi, pokazivati put, davati opća usmjerenja, pomagati u njihovu ostvarivanju svaki dan, postavljati granice, davati sigurnost.
Može pokušati dijeliti zajedničke ciljeve i izbore s djecom, posebno dok odrastaju, ali zna se i nametnuti kad je to nužno. Jer na pitanje: »Što kažeš, Andrejčiću, hoćemo li napisati zadaću?« nema djeteta na svijetu koje će odgovoriti: »Da, rado«; kao što ne će tako odgovoriti ni na pitanja: »Što misliš, idemo li kući?« dok vrišti igrajući se lovice s prijateljima. (I, str. 67)

Luigi je put koji je Bog izabrao da bi te volio i on je tvoj put za nebo. Dakle, kad ti on nešto kaže, trebaš slušati kao da ti govori Bog. S razumom, naravno, s mudrošću i pameću, očito, jer je i on samo čovjek, ali uvijek s poštovanjem, jer često vidi mnogo jasnije od tebe. Naš poziv, koji god bio, uvijek postoji zato da bi nas usrećio. Kao što kaže Pavel Evdokimov, ruski pravoslavni teolog, ako je objektivni cilj braka rađati djecu, onaj subjektivni jest rađati same sebe.
Bez Luigija Margherita nije u potpunosti svoja! Shvaćaš li koliko je veliko, neprocjenjivo to što imaš u rukama? U tom pothvatu koji si upravo započela, uz Božju milost, rodit ćeš sebe.
»Ali kako se to radi?« pitala si me tisuću puta preko telefona. »Trebam mu reći da je u pravu i kad nije?« Ja kažem da trebaš. Prije svega zato što se tebi čini da on nije u pravu, a ako je, kao što smo rekli, on taj koji te dovodi do tvoje punine, tvoje cjelovitosti, onda mu se upravo onda kad različito razmišljate trebaš otvoriti i prihvatiti ga. I tada će ono što ti govori biti od neprocjenjive važnosti za tebe, dodat će ti nešto, dopunit će te, pridonijet će tvojemu rastu, bit će ti od pomoći da napraviš korak naprijed. Ako prihvaćaš samo ono što je istovjetno tebi, ono što i ti misliš, onda nisi udana za muškarca, nego za samu sebe. Njemu se, naprotiv, moraš podložiti. Kad morate izabrati između onoga što se sviđa tebi i onoga što se sviđa njemu, izaberi u njegovu korist. A to je još lako. Kad morate nešto odlučiti, i odvagnuvši razloge za i protiv još uvijek se ne nazire odgovor, pouzdaj se u njega, pusti njemu da ima zadnju riječ. To je ponekad malo teže. Kad se između vaša dva stajališta tebi njegovo čini očito pogrješnim za vas, možda čak i za vašu djecu, pouzdaj se u njegovu bistrinu, bez obzira na sve. Sve se to može činiti kao nemoguć napor. Bojat ćeš se, jer je strašno napustiti svoja vlastita uvjerenja. Ali ne bacaš se u prazninu, bacaš se u njegove ruke.
Lijepe riječi, zar ne? Kad ih čita, čovjek bi rekao da sam ja neko anđeosko stvorenje, a zapravo sam samo slušala i čitala dobre stvari. Živim li ih zaista, ne znam. Zasigurno ne uvijek, ne sve. Ali dala sam svojemu mužu da baci oko na ovo što ti pišem i nije to primio uz energične i bučne proteste. Ni frktanja ni nekoga tipično rimskoga komentara (»Podložna? Ma o čemu ti to, daj molim te...?«) kojim bi me smrvio da misli kako nisam iskrena. I to je neki početak. Zapravo mu se podložnost uzdignuta na razinu teorije svidjela. »Ej, podložna, jesi li završila s kupaonicom?« pitao me sinoć. On je Rimljanin, nažalost, pa uvijek nađe načina da ukloni poeziju iz mojega lirskoga poleta.
Vidjet ćeš, to ti mogu jamčiti, da muškarac ne može odoljeti ženi koja ga poštuje, koja priznaje njegov autoritet, koja se odano trudi slušati ga, staviti na stranu svoj način viđenja stvari, koja zauzdava svoj jezik, uvijek spreman zajedati, ismijavati, iznositi na danje svjetlo tuđe nedostatke (u tome smo odlične, nema što), koja iz ljubavi prihvaća kročiti stazama toliko različitim od onih koje bi ona sama izabrala. (I, str. 92-93)

Danas pak postoji malo kršćanskih prijateljica s kojima možemo slobodno podijeliti svoje ideje o braku. Jer ako ta razmišljanja podijelimo sa »svjetovnim« prijateljicama, ili će nas uvrijediti, ili sažalijevati, ili nam preporučiti hitan posjet psihijatru. A to se na neki način i treba očekivati. Ono što je tu neobično jest činjenica da i među kršćankama, ako počneš govoriti o podložnosti, misle da se šališ. »Molim? Oprosti, ponovi još jednom, što si rekla? Što pod tim misliš? Ironična si, zar ne?« Već je dovoljno što je nas kršćana malo - nije da nas nisu upozorili s onom pričom o soli i kvascu - a k tomu se ponekad ne trudimo čak ni udaljiti od vulgate, i pritom ne mislim na onu sv. Jeronima, nego na prevladavajući mentalitet koji prihvaća jedino slobodu, samoodređenje, vlastiti sud kao najveće i jedine nepovrjedive vrijednosti. Govor o podložnosti izaziva osudu, zaprepaštenje, pobunu, ljutnju, gađenje. I tomu nije uzrok samo iskonski grijeh, zbog kojega nam je mrska svaka ideja da budemo poslušni nekomu osim sebi samima, nego i ova kultura vlastite neovisnosti u koju smo uronjeni svi, pa i mi kršćani. (I, str.
101)

Stoga je žena poslušna jer zna slušati, a ne zato što se obezvrjeđuje. Ponizna je osoba ona koja zna tko je, koje su njezine vrline i njezine slabosti. (I, str. 104)

Da ne govorimo o okrutnosti odmorišta s baby parkingom, u kojima djecu - kažu entuzijastični roditelji egoisti - zaboraviš. Parking za djecu? Ali ja svoju djecu ne želim zaboraviti, pogotovo ne na odmoru, vrhunskom vremenu za obitelj, kad se djeci nadoknađuje vrijeme, slušanje, gušt za polaganost, čak i pravo na dosadu, plodni uvjeti za upoznavanje samih sebe, pronalaženje kreativnih potencijala, pristajanje na užas čitanja knjiga koje ti mama već godinu dana želi podmetnuti.
S druge strane krajnosti u odnosu na onu baby parkinga, tu su profesionalni roditelji, oni koji se užasnu ako je potomak kušao kap Coca-Cole, ako tikvica u njegovoj kašici nije ekološki uzgojena, lijek nije homeopatski, pamuk koji oskvrnjuje njegovu kožu nije organski. Samo su tako sigurni da će s tri godine moći početi pohađati satove glazbe, a sa šest će njegov popis zadaća biti popunjen engleskim, mačevanjem i ragbijem. Toliki napori morat će biti nagrađeni savršenim sinom, kandidatom u najmanju ruku za olimpijsko zlato, Nobela i Oscara, a o tom potom ako ne zna zašto je na ovom svijetu i kamo ide. Ovo naprotiv znači biti roditelj: voljeti, prihvaćati, dopustiti tom djetetu da postoji onakvo kakvo jest. I zatim mu pokazati put, uvijek ga podsjećajući da nismo mi, nego je Bog taj koji daje da raste i navija za njegov pravi uspjeh.
(I, str. 147)

Sigurna sam da će ona biti toliko pametna da ne napravi pogrješku koju radi većina suvremenih novopečenih mama, a koju sam očito napravila i ja. Ne će ti ubaciti dijete u naručje čim se vratiš s posla, kao da joj sad na taj način trebaš nadoknaditi za vrijeme koje je provela ostajući kod kuće i kao da ti dotad nisi ništa radio.
Ako poslušaš Guida, on te može opskrbiti opsežnom antologijom takvih epizoda kad sam čekala da se vrati kako bih se malo odmorila, umjesto da ga dočeka neka vrsta večere, ugodna atmosfera, nešto što bi ga ponukalo da poželi biti s nama više od stavljanja plombe ili ponovnoga čitanja izvješća o prihodima Agencije za dohotke, sve samo da ne sluša moje jadikovke. Sve samo da ne prima naredbe od mrzovoljne žene koja napokon ima u svojim kandžama nekoga tko ima više od tri godine i tko ju sluša.
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako muž nije dadilja i da s djecom ima svoj stil, da majka ne može uvijek sve kontrolirati i zabadati svoj nos svugdje. Ponajmanje pred djecom, koja nikad ne bi smjela vidjeti da je očinski autoritet stavljen u pitanje. To nije dobro za njih. Ako se treba nešto reći - neka to ne bude pred svima. (I, str. 157)

Kriza odgoja proizlazi iz činjenice da se ne zna za što se treba odgajati. Za što se odgaja kada ni roditelji ne znaju za što žive i kamo idu? Ako se ukloni strah Božji, kako se može odgajati? Ako se ukloni ideja o istočnom grijehu i potrebi da se spasimo, što znači odgajati? Ako se uklone pakao i raj - koje svi intelektualci, izuzev Camilla Langonea, smatraju smiješnim izmišljotinama za priglupe žene - zašto bi se trebao boriti za vječnost, da bi ostao čestica koja zadovoljno lebdi, kako tvrde neki novi teološki pravci?
Tada se rađa jedna nejasna ideja o dobroti, koju bi svatko trebao nastojati ostvariti u slobodi, jer Bože sačuvaj oduzeti djeci slobodu, tu najveću vrijednost, sposobnost vrjednovanja.
Što kažeš, dijete moje, što ćemo danas večerati? Što želiš raditi? Kamo želiš ići? Je li vrijeme da pođemo doma? Pa počinje cjenkanje, otpor, što, među ostalim, djecu učini nepodnošljivom i iscrpljenom. Iskušavaju nas kako bi vidjeli do koje točke mogu ići, a zapravo nas potajno traže da ih zaustavimo na neki način, da postavimo zid. (I, str. 195-196)

Ono što kažem kad god mogu svojim prijateljicama, znanicama, a ponekad i običnim prolaznicama, jest da odaberu podložnost; tj. da slobodno i svjesno odluče staviti se ispod, poput temelja od armiranoga betona koji drži obitelj, sa sposobnošću svojstvenom samo ženi: da brusi bridove, da uspostavi odnos, da bude »za«, da bude susretljiva, da posreduje, bodri i poučava, odnosno da izvuče na svjetlo dana najbolje od svakoga. Da ponovno otkrije tajanstveni poziv žene.
Sad bi bio red da se i muškarcima kaže ono što ih ide. Ako ćemo vjerovati sv. Pavlu (rekla bih prilično pouzdanu liku) koji u poslanici Efežanima poziva nas žene da budemo podložne, nije da muškarcima pristupa mnogo bolje: »... Muževi, ljubite svoje žene, kao što je i Krist ljubio Crkvu i sebe samoga predao za nju!« Muškarci, zabilježite.
Oženite ju, dakle, o muškarci, i budite spremni umrijeti za nju. Čujem zujanje u dvorani. Hihotanje i mrmljanje o pomanjkanju heroizma vaših muževa nije dopušteno. Pritom je i feministička ironija zabranjena. Dakako, moramo i mi priznati da se rijetko viđaju primjerci takvih muškaraca (i, kao što je poznato, ili su zauzeti ili su u kvaru poput telefonskih govornica). Kako tada pokazati put muškarcima? (II, str. 12)

Osim toga, znaš li da Augustin, svetac, biskup, crkveni otac i naučitelj, jedan od najvećih umova povijesti i ne baš Yves Saint Laurent, u svojem pismu grdi Ekdiciju jer se jako loše odijeva, na pokornički način, i to zbog pogrješnoga shvaćanja osjećaja pokore?
Ako sveti Augustin tako kaže, mislim da se možeš pouzdati u to: moraš apsolutno poraditi na svojem izgledu, »da se ne ogadiš svojem mužu«, kao što on kaže, »da pridobiješ njegovu dušu za Gospodina i otrgneš ju od Sotone koji hoda uokolo kao ričući lav«, jer je Ekdicijin muž bio našao ljubavnicu. Prijeđimo preko činjenice da svetac osuđuje i potpuno crnu odjeću, a ja zapravo ne mogu kupiti ništa drugo nego crno, sivo i tamnoplavo. Ta što da radim kad mi sivo-maslinasta boja moje kože u blizini boja izgleda kao stolnjak za piknik!
Augustinovo pismo daje mi pravo da te ukorim i na jednoj drugoj strani, draga moja prijateljice: taj genijalni svetac podsjeća nas - udane žene - da mi kršćanke trebamo obratiti pozornost na još jednu stvar. Upravo je naš suprug taj specifični put za konkretizaciju našega zvanja, koji je, kao i za sve kršćane: upoznati i voljeti Boga i služiti mu. Ne trebaš to činiti unatoč svojemu mužu, nego preko njega. Tako su se zapravo - kako podsjeća Petar - ukrašavale svete žene koje su se pouzdavale u Boga, ostajući podložne svojim muževima.
Je li moguće da ti, koja se nikad ne možeš odvojiti od svojega djeteta, uspijevaš pobijediti svoj otpor samo kad trebaš vidjeti kojega svećenika, fratra ili časnu sestru? Ti znaš što mislim o tome: idem na misu svaki dan i silno zavidim svojim kolegicama iz klupe koje su prekoračile sedamdesetu i imaju vremena i za zajedničku molitvu krunice; ja naprotiv moram moliti sama, često i zaspim, a i osjećam se isključenom jer nemam cipele marke Valleverde ni čvrste torbice s ručkom iz šezdesetih, koje za njih nisu vintage-krik, nego modni dodatci koji su od tada ostali neprekidno u uporabi. U zamjenu, pjevam glasno s njima sve hitove, poput Sred te se pećine Marija javi, iako je moja omiljena Čuj nas, Majko.
Međutim, te se stvari rade odvojeno, moraš ostaviti svojega muža na miru. Ne kažem ti da ga odvedeš na striptiz, ali dosta više s raznim katehezama, susretima, molitvenim grupama, osim ako nije on taj koji te pita za to. Kod tebe se ponekad radi o jednom obliku duhovne požude, trebaju ti stalno novi podražaji, novi osjećaji. Pa sad valjda sve znaš, vrijeme je da ih živiš bez potrebe za uputama za korištenje. Istina je da nije dovoljno znati, potrebno je hraniti, ali to spada u razgovor između Boga i tebe, u molitvi. Istina je također da je prekrasno i potrebno imati oko sebe suputnike, »Isusove prijatelje«, kako kažu moje djevojčice, darovana družina, dragocjena i neophodna. Ali prije svega postoji tvoj suprug, on je tvoj put prema Bogu i ne možeš vrludati po župama poslije posla i brige o djeci i kući. Ne trebaš preobraziti svoju kuću u crkvu, ali ni tražiti prečesto crkvu vani kako bi pobjegla od kuće. A vrijeme za njega? Kao što kaže sveti Augustin ženi koja je zaprepastila muža s previše zahtjeva - apstinencija, milostinja, kajanje - žena ne pripada više sebi, nego svojemu gospodaru, tj. mužu. I s njim moraš primijeniti sve ono što si naučila. Dakle, on dolazi prije župnih obveza, draga prijateljice, i prije svih ostalih stvari koje činiš vjerujući da time činiš dobro, sigurna sam u to, ali pritom ga zanemaruješ. (II, str 28-29)

Koliko je dalek takav način razmišljanja od onoga koji vidi obitelj samo kao dioničko društvo, u kojem svatko naplaćuje točno ono što je uložio. U kojem su vrijeme, tereti i dužnosti podijeljeni napola. (II, str. 81)

Ja znam što znači biti majka (biti silno pospana), ali zasigurno nisam u stanju objasniti što znači biti otac. (II, str. 145)

U redu [mi žene] znamo to raditi, ali pitam se, pod koju cijenu? Koliko se vremena i energije oduzima od supruga i djece samo da bi se postigao taj visoki cilj? Koliko će dadilja brisati suze koje smo mi trebale smiriti? Kolike smo domaće zadaće mogle u miru pregledati učeći svoju djecu da bolje upotrebljavaju svoj mozak? Kolike smo priče mogle pročitati? Koliko smo više puta mogle biti prisutne kad su djeca imala potrebu da nam se povjere? (II, str. 184)