Gostujući autor - Izložba Manirizam 16. stoljeća u Firenci

Mirko Sladek

SAKRALNOST SEKULARNOSTI

Manirizam 16. stoljeća u Firenci, Maniera moderna e Controriforma, Michelangelo, Pontormo i Giambologna,
Palazzo Strozzi, 21. rujna 2017. - 21. siječnja 2018.

Povijest sakralne umjetnosti kao vremensko ogledalo teološko–filozofskih teza i protuteza svake epohe ovom posljednjom izložbom tematske trilogije firentinskog manirizma (Bronzino 2010., Pontormo i Rosso Fiorentino 2014.), svojim konceptom i sadržajem sjajno se uklapa u godinu bezbrojnih komemoracija Lutherova čuvenog izlaganja njegovih teza. Izraz “protureformacija” u podnaslovu izložbe, ključ koncepta ove likovno–estetsko–teološke trilogije ne samo što ilustrira srž europske religiozne problematike nemirnog i kontroverznog Cinquecenta, već vizualno sintetizira i elemente raskola glede Gospe, liturgije, celibata i sakramenata. 'Sekularni' dio izložbe sjajnim izborom rafiniranih portreta naručitelja i sponzora ove generacije umjetnika, firentinske/toskanske upper class 16.stoljeća, bankara, trgovaca i njihovih obitelji, nadopunjuje kulturno-povijesni okvir jednog izvan stručnih krugova još uvijek nedovoljno poznatog značajnog poglavlja europske kulture.

Već sam početak ophoda izložbom anticipira za gotovo pola stoljeća srž Tridentinskog koncila: sublimna kristalinična 'Pieta di Luco' Andrea del Sarta, majstora i učitelja firentinskog manirizma uvodi temu euharistije, gdje ispred tijela mrtvoga Isusa skinutog s križa u prvom planu stoji kalež s jedva vidljivom posvećenom hostijom: Corpus Cristi. Nakon ovog 'prologa' već u drugoj sali sadržajni i formalni vrhunac s tri najznačajnija predstavnika manirizma i tri oltarske slike istog sadržaja: “Skidanje s križa“ Bronzina (1543-45), Pontorma (1525-28) i Rossa Fiorentina (1521). Ovaj po prvi put u povijesti sastavljen, vremenski ograničen, samo za ovu izložbu sastavljeni 'triptih' već je sam po sebi razlog hodočašća u Palazzo Strozzi. Bronzinovi anđeli bez krila koji nose Isusovo mrtvo tijelo (“Kruh anđeoski”), sivo-plavo nebo, crveno-narančasta haljina Marije Magdalene Rossa Fiorentina, Pontormov 'nebeski balet' anđela u nedefiniranom prostoru detalji su koji fasciniraju stručnjake i kritičare kao početak novog poglavlja europske likovne umjetnosti koje se zaslugom dvaju medičejskih papa gotovo istovremeno utjelovilo u katoličkoj reformi firentiziranog Rima. Svjetlo u dvorani dolazi odozgora, velike oltarske slike su bez okvira, “ljudskost i kultura više nego veličanstvenost” proizveli su djela jedne teške i komplicirane lektire. Usprkos još uvijek nepravedno lošem prizvuku riječi “protureformacija” baš ova je izložba vidljivi dokaz kako se pritom nije radilo o zatvaranju, propustu jedne neiskorištene povijesne prilike, već o “stvaranju nove umjetnosti” (Carlo Falciani). Manirizam nije bio dekadencija i rastvaranje renesansnog humanizma već dostojna priprava možda posljednjeg planetarnog trijumfa Rimske crkve u baroku gdje arhitekti, slikari i kipari stoje jednakom težinom i značenjem uz bok teologa, filozofa i erudita.

(preuzeto sa stranice izložbe, kliknite za uvećani prikaz)

Anticipirana barokna bezpredrasudna teatralnost, naročito u pozama, kretnjama i odjeći protagonista, još je vidljivija u dijelu izložbe gdje je uporaba novog 'profanog' jezika manirizma prisutna već ovdje u kontekstu strogo vjerske tematike. Istovremeno, intenzivno zanimanje za prirodne znanosti na umjetničkom planu rezultira u rasponu od rađanja pejsaža kao žanra sve do alkemističkog studiola u firentinskoj gradskoj vijećnici gdje pod stručnim vodstvom Giorgia Vasarija Francesco I. de' Medici okuplja tridesetak slikara koji tematski sažimlju ondašnju, alkemiji još uvijek blisku filozofiju prirode.

Antonio Natali, nedavno nasilno prijevremeno umirovljeni direktor Uffizija i kurator izložbe, jedan od svjetskih eksperata za firentinski Cinquecento, lucidno je poantirao ovaj na svjetskoj razini kulturni događaj sezone: “Izložbe poput ove organiziraju inteligentne osobe, ili mazohisti, ili država.”