Papa i transrodni

Vrelo zabludâ (ažurirano) 
"Pratnja" i "uklapanje" "transrodnih"

Christopher A. Ferrara

Nikad u povijesti Crkve nije bilo pape koji se običava prepuštati olakim opaskama o najtežim vjerskim i moralnim pitanjima, govoreći nam što on misli, umjesto da jednostavno izjavljuje ono što Crkva nezabludivo naučava. U skladu s tim također nikad nije bilo pape koji, kao što ovaj serijal dokazuje, doslovno jest vrelo zablude. Dajte Franji mikrofon i priliku da neobavezno govori, posebice u sklopu svoga, opravdano parodiranog, "avionskog učiteljstva", i gotovo redovito reći će nešto čime podriva vjerodostojno učiteljstvo.

Za besmislenog putovanja u Demokratsku Republiku Gruziju – gdje ga je bojkotirala pravoslavna hijerarhija, koja je naputila pravoslavne laike da ne pribivaju papinskoj misi – Franjo je, govoreći po običaju neobavezno, osudio "rodnu teoriju":
"Veliki neprijatelj braka danas je rodna teorija... Danas se vodi svjetski rat u kojem se pokušava uništiti brak... ne oružjem, nego idejama. Uništava ga se stanovitim ideološkim načinima razmišljanja... moramo se braniti od ideološke kolonizacije..."

Dovde je još sve u redu. Međutim nakon više od tri godine gorkog iskustva s ovim pontifikatom oni koji i dalje obraćaju imalo pozornosti na Franju znali su da je gotovo sigurno da će on svoju prividnu potvrdu pravovjerja opovrći prije ili poslije drugom izjavom, u skladu s odrednicom čitavoga svog pontifikata, koja je i obilježje modernizma: da u načelu potvrđuješ ono što u praksi niječeš.

Dogodilo se to ubrzo, na povratku u Rim s jednako besmislenog putovanja u Azerbajdžan. Na obvezatnoj avionskoj konferenciji za novinare, na kojoj Franjo mora svejednako brbljati o ovome i onome, pametan novinar postavio je pitanje očito oblikovano tako da Franju ponuka da odstupi od svoje prividne osude rodne teorije dan prije:
Josh McElwee, National Catholic Reporter: "Hvala, Sveti Oče. U tom istom govoru jučer u Gruziji govorili ste, kao i u mnogim drugim zemljama, o rodnoj teoriji, da je ona veliki neprijatelj i prijetnja braku. No želio bih Vas upitati što biste rekli nekomu tko se godinama mučio sa svojim spolnim identitetom i osjeća da stvarno postoji biološki problem, da njegov izgled ne odgovara onomu što on ili ona osjeća kao svoj spolni identitet. Kako biste kao pastir i svećenik pratili te ljude?"

Naravno, Franjo je zagrizao mamac i smjesta poništio vlastito kratko očijukanje sa zdravim naukom:
"Jedno je kad osoba ima tu sklonost, u takvom je stanju, pa čak i promijeni [sic] spol, a drugo kad u školi poučavaju u tom smislu, eda bi promijenili mentalitet. To zovem ideološkom kolonizacijom."

Dakle Franjo je samo htio reći da se djeci u školi ne smije nametati "rodna teorija". Ali nije htio reći – Bože sačuvaj! – da odraslog čovjeka koji "promijeni spol" – kao da bi to bilo moguće – ne treba "pratiti" u procesu njegove "promjene spola". To "praćenje" "transrodnih" u skladu je s novim načelima moralne teologije koja je Franjo otkrio u Amoris laetitia, a ona su: "raspoznavanje" i "uklapanje slabosti".

Zagrijan za opravdavanje svoga nesretnog izljeva pravovjernosti, Franjo je nastavio brbljanje prisjetivši se "transrodnih" suživotnika koje je pozvao u Vatikan u privatnu audijenciju i na fotografiranje da bi svijet vidio kako on prihvaća ženu koja je sebe kirurški unakazila da bi se pretvarala da je muškarac i koja se potom vjenčala sa ženom voljnom pretvarati se da se vjenčala s muškarcem:
"Prošle godine primio sam pismo od jednog Španjolca koji mi je ispričao svoju povijest, povijest djeteta, mladića. Bio je djevojka i jako trpio jer se osjećao kao muško, a tjelesno bio djevojka. Rekao je to majci... kad su mu bile 22 godine i kazao da bi želio kirurški zahvat i sve te stvari. Majka ga je molila neka to ne čini dok je ona živa. Bila je već starija i ubrzo je umrla.
Podvrgao se operaciji. Službenik je u ministarstvu u jednom španjolskom gradu. Otišao je biskupu, koji ga je puno pratio. Dobri biskup. Posvetio je vrijeme praćenju tog muškarca. Onda se on oženio. Promijenio je svoj građanski identitet, oženio se [sic] i napisao mi pismo u kojem kaže da bi mu bila utjeha posjetiti me sa svojom suprugom, on koji je bio ona, ali on! Primio sam ih: bili su sretni."

Te primjedbe obiluju pokazateljima praktičkog napuštanja crkvenoga moralnog nauka o spolnosti i nepromjenjivoga božanskog određenja muškog i ženskog spola. Obratimo pozornost, prije svega, na Franjinu hvalu "dobrog biskupa" koji je "puno pratio tu osobu". Očito, biskup je "pratio" ženu kad je a) kirurškim zahvatom tobože promijenila spol, b) pred građanskom vlašću proglasila sebe muškarcem, c) tobože se oženila, kao da je muškarac, i d) redovito imala potpuno nastrane izvanbračne seksualne odnose. I sve to vrijeme "dobri biskup", izgleda, nikad nije opomenuo sirotu ženu neka to ne čini, jer je teško grešno i samorazorno ("transići" imaju stopu pokušaja samoubojstva veću od 40%). Nema naznake čak ni da je ženi preporučeno da potraži psihijatrijsku pomoć.

Obratimo pozornost također na to da Franjo neizravno prihvaća upravo tvrdnje "rodne teorije", za koju je dan prije izjavio da je odbacuje. On susretljivo prihvaća kao danost to da je žena sad muškarac, s pravom promijeniti svoj "građanski identitet" od ženskog u muški i sposobna sklopiti "bračni" ugovor sa ženom. Franjina "osuda" "rodne teorije" u praksi je ravna ničemu.

Eto, sad znamo što "pratnja" znači: praktičko prihvaćanje spolnoga grijeha i seksualne izopačenosti u život Crkve. Naravno, znali smo to otpočetka. Ne zaboravimo da je baš Franjo odobrio objavljivanje sramotnog međuizvještaja s Lažisinode prije nego što su sinodski oci uopće vidjeli taj izvještaj, u kojem se govori o "darovima i talentima" homoseksualaca kao takvih, potrebi "prihvaćanja i vrednovanja njihova spolnog usmjerenja" i "dragocjenoj potpori u životu partnera" koju pruža "homoseksualna životna zajednica", utemeljena na navadnoj sodomiji.

Na svoj karakteristični zbrkani i krnji način – koji ipak uvijek nađe vijugavo put do podrivačkog zaključka – Franjo je zatim izložio svoju jednako novotarsku ideju izmaštane rastave između moralnosti i "života". Ciljao je na pobudnicu Amoris laetitia, u kojoj se usudio ustvrditi da će sam Bog prihvatiti ono što je "zasad najvelikodušniji mogući odgovor Bogu... u konkretnoj složenosti čovjekovih ograničenja, iako još nije potpuno sukladno s objektivnim idealom" (AL 303). Reče Franjo:
"Život je život i stvari treba uzimati kako dolaze. Grijeh je grijeh. A sklonosti ili hormonalna neravnoteža donose brojne probleme i moramo paziti da ne kažemo: 'Sve je to isto. Idemo se veseliti.' Ne, to ne, ali svaki slučaj prihvatiti, pratiti, proučiti, raspoznati i uklopiti. Tako bi Isus danas činio!
I molim vas, nemojte reći: 'Papa blagoslovio transrodne osobe!' Molim vas! Već vidim novinske naslove. Ima li kakvih dvojbi što sam rekao? Želim biti jasan. Radi se o moralnom problemu. Ljudskom problemu, koji se mora riješiti, najbolje što se može, uvijek uz pomoć Božjeg milosrđa, u istini, kao što smo rekli u slučaju braka, tako da se čita cijela Amoris laetitia, ali uvijek s otvorenim srcem."

Po Franjinu mišljenju postoji s jedne strane moralnost, a s druge "život". I budući da je život život, dočim moralnost nije život, nego samo "objektivni ideal", valja uzeti život onako kako dolazi i ne očekivati njegovu strogu suobličenost "idealu". Da, naravno, grijeh je grijeh. No zahvaljujući Amorisu – koji moramo pažljivo čitati od početka do kraja da bismo razumjeli novu moralnu teologiju i s njom povezanu "pastoralnu praksu" što ih je Bog iznenađenja upravo objavio preko Franje – grijeh odsad valja "pratiti" i "uklapati". To treba činiti u skladu s novim oblikom "raspoznavanja" mnogih koji počinjaju objektivno smrtni grijeh a da to zapravo, "zbog konkretne složenosti čovjekovih ograničenja", nije smrtni grijeh.

Mogao bi tkogod upitati: Što ta "konkretna složenost" znači, s obzirom na to da je svačiji život i konkretan i složen, jer ljudi nisu amebe? Ako baš morate pitati, Franjo vam ne umije odgovoriti. Dovoljno je konstatirati da, kako Franjo kaže, postoje "sklonosti ili hormonalna neravnoteža" i "brojni problemi", tako da "moramo paziti da ne kažemo da je sve isto". U prijevodu: što je grešno u ponašanju jedne osobe može ne biti grešno u ponašanju druge, usprkos "objektivnom idealu". Jer život je tako složen. A život jest život, nije li?

Stoga, prema najnovijem izvještaju s avionskog učiteljstva, da bi čovjek slijedio Amoris, mora prihvaćati, pratiti, raspoznavati i uklapati ne samo razvedene i "ponovno vjenčane" nego i ljude koji vrše nasilje nad sobom samima kirurški i kemijski i onda glume brak s osobama istog spola te imaju seksualne odnose koji su nastrani i u sebi zli. No Franjo ne blagoslivlja "transrodne", požurio se zajamčiti nam. Ne, to nipošto! Samo ih prihvaća kakvi jesu, i čak ih naziva muškarcima ako su žene, i obrnuto.

Da, postoji tu "moralni problem", ali i "ljudski problem". A nećemo valjda dopustiti da "objektivni ideal" – visoko negdje na nebu, zajedno s platonskim praoblicima – zasjeni subjektivnu složenost čovještva ovdje dolje na zemlji? Ne, moramo biti milosrdni prema ljudima upravo u njihovu čovještvu! Tako Franjo, pružajući milosrdan primjer, naziva "transrodnu" ženu "on", a njezinu nastranu vezu s drugom ženom naziva "brakom" između "njega" i nje koji ih usrećuje. Čak poziva "transrodni par" u privatnu papinsku audijenciju i pozira s njima fotografu da bi pokazao svijetu koliko je njihov "moralni problem" beznačajan u usporedbi s konkretnom složenosti njihova vrlo složenog čovještva.

Isto vrijedi za homoseksualne "parove", poput onoga koji je Franjo pozdravio, zagrlio i u obraze ih poljubio pred kamerama za svojeg posjeta Sjedinjenim Državama. Susret je on osobno dogovorio s jednim od tih "partnera" (svojim učenikom iz Argentine) telefonski i e-poštom, dobro znajući da će svijet vidjeti da ni Franjo ne ustraje na tome da sodomiti svoje složeno čovještvo suobliče Prokrustovoj postelji "objektivnog ideala". Sodomija možda jest sodomija, ali život je život, čovještvo je čovještvo, a stvari su stvari. I moramo stvari uvijek uzimati kako dolaze, ne moramo li? To je bar jasno.

A nadasve: takvim se osobama nikad ne smije reći da je ono što čine zlo u sebi i da moraju sa svojim nastranim odnosima prestati radi spasenja svojih duša. Ne! Moramo ih "pratiti" bez takvih grubih sudova, kao da ne čine ništa odveć strašno loše i hitno potrebito ispravka, a kamoli vrijedno prokletstva. Znamo to zahvaljujući novom "raspoznavanju" koje je Franjin veliki dar Crkvi — ali koje se, začudo, odnosi samo na grijehe puti, za razliku od grijeha koje Franjo smatra neopravdivima, kao što je "grijeh protiv ekumenizma" "prozelitizmom" nad pravoslavnima, što ga je Franjo osudio u Gruziji.

Sve u svemu, kad je riječ o spolnosti, Franjo je Gospodinov nalog "budite dakle savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski" zamijenio sa "činite koliko možete i ne brinite se ako ne ispunjavate objektivni ideal, jer Isus će vas pratiti". Kao što je izjavio u jednoj od svojih nesređenih propovijedi o toj temi, pravo je krivovjerje misliti drukčije:
"Nije katolički [reći] 'ili ovo ili ništa'. To nije katolički, to je krivovjerno. Isus zna hoditi s nama, on nam daje ideal, prati nas na putu prema idealu, oslobađa nas od okova zakonske krutosti i kaže nam: 'Ali činite to do one mjere za koju ste sposobni.' On nas jako dobro razumije. On je naš Gospodin i tako nas uči."

Kako smo zapisali, Franjo je novi Isusov nauk ponovno ustvrdio na povratku avionom u Rim: "Tako bi Isus danas činio." Danas, za razliku od vremena prije 2000 godina, kada Isus, sa svim svojim govorenjem o preljubu i paklenom ognju, ni sveti Pavao, sa svom svojom grmljavinom protiv muškaraca koji s muškarcima sramotno čine, ni, što se toga tiče, općenito apostoli nisu posve uvažavali "konkretnu složenost čovjekovih ograničenja". Ali nema nikakve sumnje da bi Isus Danas činio baš ono što čini Franjo te da je krivovjerno to nijekati, jer Franjo reče iz aviona. Aeronavis locutus est. Causa finita est.

Kad bi ovaj pontifikat barem bio vic. Ili: kad bi ovaj vic od pontifikata barem bilo moguće naprosto ismijati i zanemariti. No sotonini su vicevi smrtno ozbiljni, a hodajuća, govoreća zbirka modernističkih klišeja zvana bergoljizam možda je Debela Berta u Neprijateljevu dugom ratu protiv Crkve. Ne, taj vic nije smiješan. A ipak se smijemo, da ne bismo plakali.


http://remnantnewspaper.com/web/index.php/en/articles/item/2843-font-of-error-update-accompanying-and-integrating-transgenders