4.
Strah pred paklom
Nadalje čini smrt još težom i strašnijom strah pred paklom i jasno maštanje o vječnosti. Kad smo teško bolesni i kad vidimo pred sobom skoru smrt, strah pred vječnosti tako će nam obuzeti srce te možemo od straha i posijedjeti. Gledamo jasno pred očima da ćemo za koji dan ili za koji čas morati stupiti u vječnost. No ne znamo sigurno kakav će za nas biti taj prvi korak. Pa će nas zaokupiti tolika strava iz bojazni da ćemo propasti zauvijek te će nam navirati ledeni znoj. Taj je strah sve veći i žešći što se više približavamo smrti. On postaje konačno osobito pri napastovanju nečistih duhova tako žestok te mislimo da moramo zdvojiti. Ovaj će strah biti silno povećan ako se spomenemo svojih grijeha, kojima smo toliko puta već zaslužili pakao. Mi se ne osjećamo sigurnima jesmo li načinili pravu pokoru za grijehe i jesmo li zadobili pravo oproštenje. To ćemo objasniti riječima svetoga pape Grgura, koji opisuje potanko svoj strah ovako.
"Svaki pobožan čovjek, kojemu je stalo do vlastitog spasenja, često promišlja kako će mu biti strašno na budućem sudu. On se brine još prije negoli mu dođe smrt kako će dati račun za svoj život. Pa ako spozna da je izbjegavao sve zloće kojih se sjeća, opet ga, budući da će doći pred strogoga suca, spopada strah zbog svakidašnjih grijeha kojih se ne spominje. Pa tko će potpuno moći razmisliti koliko smo zala počinili u kojem časku po svojim nestalnim mislima, kad smo neprestano pomišljali sad ovo sad ono? Lako je, doduše, izbjegavati opake riječi, ali teško je održati srce svoje čistim od nećudorednih misli. Pa tako i piše prorok Mihej: 'Jao vama koji pomišljate beskorisne stvari!' A u jednom psalmu čitamo: 'U svojim srcima počinjate nepravdu.' Zato se pobožni ljudi neprestano plaše Božjega strogog suda, jer dobro znadu da će biti ispitani i potajni grijesi. Sveti Pavao govori Rimljanima: 'A u onaj će dan Gospodin suditi i potajne stvari čovjekove.' Pa makar da se pravednici neprestano boje Božjega suda, oni se ipak najviše zgražaju kada vide da će se Božjem sudu doskora približiti. Što je strogi sud bliži, to je i strah grozniji.
Zato i čitamo o Isusu da se počeo usrdnije moliti kad se više približio smrti i kad je dospio u smrtnu stisku. Time je htio pokazati kako će i nama biti pri našoj smrti i kakvu će grozu i stravu osjetiti naše srce kad se budemo po smrti približavali sudu. Doista će se pravo zgražati naša duša kad bude iznašla kakvu malenkost koja se ne bude dala više promijeniti kroza svu vječnost. Tada će nam doći u pamet kako smo često sagriješili u životu. Tada ćemo razmotriti koliko smo dobra propustili. Tada ćemo uvidjeti kako smo i mnoga dobra djela izvršili s mnogim nesvršenostima."
To su riječi svetoga pape Grgura, koje mogu nagnati u strah ne samo grješnika nego i pravednike. A osobito vrijedi to što Grgur veli da će se i pravednici koji se ne spominju nikakvih grijeha bojati stroge Božje osude. Pa ako se sveti ljudi boje, što ćemo učiniti mi kukavni grješnici, koji znamo za tolike svoje grijehe i koji ih svakim danom sve to više činimo? O Bože, kako će s nama biti! O Bože, kako ćemo mi opstati! Nevoljni grješniče, što ćemo mi pokušati da bismo uzmogli stajati pred Gospodinom? Ja ne znam boljeg savjeta negoli je onaj što nam ga je dao sam Spasitelj kod svetog Luke, kad kaže:
"Bdijte stoga i molite se u svako doba, da zavrijedite izbjeći svemu tomu što će se dogoditi i da uzmognete opstati pred Sinom Čovječjim."
Isus nam daje molitvu kao najbolje i najlakše sredstvo. Neka stoga svatko uvaži ovaj savjet. Neka marljivo zazivlje dragoga Boga, prečistu Djevicu Mariju i sve svece, kako bi zadobio blažen svršetak. Neka im svakoga dana prikazuje posljednji svoj trenutak.
Da se to jasno dokaže, što je gore rečeno, iznijet ćemo ovdje događaj koji se zbio poslije smrti svetoga Jeronima i koji nalazimo u knjigama velikoga crkvenog učitelja Augustina. Tu stoji kako je sveti Ćiril, biskup u Jeruzalemu, pisao svetome Augustinu da su tri pokojna muškarca oživjela doticajem pokorničkog odijela svetoga Jeronima, pa da su pripovijedali o drugom svijetu. Sva trojica pošla su u pustinju te su obavljala strogu pokoru. Jednog je dana došao sveti Ćiril jednomu od njih i spazio ga gdje grdno plače. Upitao ga je za uzrok suzama. Nato on reče: "Da si ti vidio ono što sam ja iskusio, i ti bi zacijelo plakao. "Kad se približavala ura moje smrti, došlo je k meni toliko nečistih duhova da ih nisam mogao ni prebrojiti. Njihova je spodoba bila tako strašna da se ne može ni zamisliti ništa strašnijega. Svaki bi čovjek htio radije gorjeti u velikoj vatri nego da ih gleda makar samo i časak. Ti su đavli stajali oko mene; predočivali su mi sve što sam god učinio u životu. Htjeli su me dotjerati dotle da zdvojim. Pa da mi Božje milosrđe nije pohitalo u pomoć, ja im se ne bih mogao oprijeti. Jer kad sam, ostavši bez ikakvih sila duševnih, doskora privolio na njihove riječi, najednom se ukaza sveti Jeronim, koga sam čitavog života veoma štovao, rastjera zloduhe i ostavi sa mnom nekoliko anđela da me tješe. Za jedan sat dođe sveti Jeronim opet te reče anđelima i meni: 'Ajte brzo!' Nato je ostavila duša moje tijelo, ali tako strašno i užasno da to ne može uistinu pojmiti ničiji razum ni misao, kakva je to bila velika muka i strava, osim ako ju je sam oćutio. Pa ako svačiji čovječji razum i zamisli svaki mogući strah i muku, to se opet ne može usporediti s onom mukom koja se osjeća pri rastanku duše s tijelom.
Kad se moja duša oslobodila strašnih tih muka, bila je nekim neopisivim načinom u jednom hipu ponesena pred božanskog suca. Tko ju je ponio i kako je ponesena, to ja ne znam. Oh Bože, zašto ne znadu smrtni ljudi što će im se dogoditi? Ne bi oni zacijelo tako često i tako teško griješili kad bi to znali. Tu se nije mogao sakriti pred sucem nikoji grijeh koji sam ikada počinio. Sve što sam počinio u čitavome životu, sve je to bilo svim prisutnicima tako jasno očitovano kao da bi se ondje taj čas događalo. Vidjela se jasno svaka i najmanja grješna pomisao. Neka tu tkogod zamisli u kakvom sam bio strahu; neka svatko pogleda kakav me je užas spopao. Stajala je tu čitava množina vragova, koji su svjedočili o počinjenim mojim grijesima. Oni su kazivali vrijeme, mjesto i način kako sam griješio. Ja sam pak tu stajao i nisam mogao ništa odgovoriti na ono što mi se predbacivalo, jer mi je to isto posvjedočila i moja savjest. O Bože, što da reknem? Kojim riječima da iskažem kako mi je tada bilo? Kad na to pomislim, zgrozim se u svom srcu. Nisam znao kakva će me presuda snaći. No zamišljao sam da neće biti dobra. Svi moji počinjeni grijesi zajedno sa svim nečistim dusima tražili su osvetu nada mnom. Skoro mi se činilo da tu nema ništa dobroga, po čemu bih se mogao nadati milosrđu. Svi su prisutnici vikali da sam zaslužio kaznu i da me pravedni Bog mora osuditi. I nije ništa više preostalo nego da se izreče osuda. No gle, dođe nato sveti Jeronim. On umoli da Bog odgodi presudu i da me njemu daruje poradi poštovanja i pobožnosti što sam ih gajio prema njemu. Kad je to bilo dopušteno, poveo me je on k paklu, da ga pogledam. Poveo me i do čistilišta, da osjetim, eda bih mogao kasnije o tome svjedočiti. U tom čistilištu bio sam tako dugo dok nisam opet probuđen iz mrtvih. Tu sam trpio tako strašne muke kakvih ne može zamisliti nijedan čovječji razum."
Iz toga događaja može svatko lako razabrati kako će mu biti na samrti. Neka se stoga nitko ne nada blagoj smrti, nego neka radije misli da će u svom smrtnom času više pretrpjeti nego u čitavom životu. Pa zato možemo slobodno reći sa svetim Pavlom apostolom:
"Nesretna li mene, tko će me osloboditi smrtne muke?"
Zato treba da često zazivljemo Boga ovako:
Pravedni i strogi Bože! Kako si tešku kaznu spremio nama ljudima, jer se moramo tako teško i gorko rastajati s ovim svijetom i jer moramo umrijeti u tako velikoj muci i tolikom strahu. Gospodine, sav taj strah i sve te boli što će me stići pri mojoj smrti prihvaćam kao kaznu za svoje grijehe. Molim ponizno da pretrpim svu tu smrtnu stisku strpljivo na najveću Tvoju čast. Pa ako u posljednjoj svojoj bolesti ne bih to mogao, sada prikazujem Tebi namjesto onda sve ono što ću pretrpjeti pri svojoj smrti. Ujedinjujem to i združujem s gorkom mukom Isusovom. Ponizno Te molim da primiš milostivo sav budući moj život kao što si primio boli svih Svojih mučenika. Želim da sve to pretrpim s onakvim srcem s kakvim su oni podnijeli svoje muke Tebi za ljubav. Kanim obnoviti ovu svoju želju i mišljenje svaki dan i svaki sat. Konačno kanim i dovršiti to uistinu na najveću Tvoju diku. Podijeli mi za to svetu Svoju milost, pa mi pomozi da se ova moja odluka i obistini. Amen.
