U međuvremenu...

Vidim da je Marko malo zapustio svoje dužnosti koje ima posebno kad sam ja na putu i kad nemam pristup internetu. No dobro, valjda vrijedno radi i pridonosi boljitku svoga doma i naroda.

S obzirom da moram čekati nekoliko sati na transfer u Beču, odlučio sam staviti nekoliko slika koje bi vas mogle interesirati. Budući da mi je tako lakše, ne stavljam u tekstu koji slijedi linkove. Ako vam neka imena i pojmovi nisu jasni, poslužite se google-om ili wikipedijom.

U Almatyju sam posjetio lokalnu katoličku katedralu i slušao misu na engleskom jednog postarijeg biskupa, po svemu sudeći Amerikanca koji je kao misionar došao u te krajeve. Na žalost, nisam ponio fotić, ali crkva nije ništa posebno, obična moderna građevina, ali ipak s nekim smislom za sveto. Pričest je, kao što sam spomenuo u jednom od komentara na prošlom postu, klečeći na jezik. Slike koje slijede su iz nove prijestolnice, Astane, koja se meni uopće ne sviđa. Ona je realizacija ideja njihovog polutiranskog predsjednika (kojeg od ove godine službeno zovu i Vođa Nacije) Nursultana Nazarbaeva koji je na vlasti već dva desetljeća. Predsjednikove slike naći ćete posvuda po plakatima, novinama, televiziji, a pravo je iznenađenje čuti službeni govor u kojem se ne spominje. Predsjednik ima i neke filozofsko-etičke ideje, pa je izgradio piramidu u kojoj se sastaju svake druge godine predstavnici različitih religija i rade na toleranciji i miru. U službenim prospektima Kazakstana spominje se kako u zemlji živi dvjestotinjak naroda i narodnosti (zaboravio sam točan broj) i kako njihov miran suživot može biti uzor i primjer iz kojeg zapadnoeuropske zemlje koje se suočavaju s problemima vezanim uz imigraciju mogu učiti. Da, sigurno!

U sklopu tog programa mira i jedinstva, grade se i bogomolje različitih vjerskih zajednica, pa je tako izgrađena i katolička crkva. Iako je očito moderna građevina, mislim da je u cjelini poprilično uspjela. O detaljima bi se naravno dalo razgovarati. No, ono što je posebno lijepo je vidjeti vjeru tih ljudi. Ja sam prisustvovao samo nedjeljnoj misi (ovaj puta na ruskom) koju je služio jedan, ja bih rekao poljski, svećenik. Prije mise su imali klanjanje pred Presvetim s molitvom krunice, a poslije je bio kratki ophod po crkvi s Presvetim u pokrajnju kapelu. Na kraju su još svi mladi (a bilo ih je dosta, hvala Bogu) klekli u redu za blagoslov. Pričest je isto klečeći na usta. Ovu činjenicu posebno naglašavam, a stavio sam vam je i kao treću asocijaciju u mom prošlom postu zato što je iz Kazakstana, točnije Karagande, biskup Athanasius Schneider koji je autor izvrsne knjižice Dominus Est! Na hrvatskom jeziku naslovljena je Gospodin je to!, a izdao ju je don Božidar Medvid koji je župnik u Jelsi na Hvaru. Iako bi prijevod mogao biti nešto bolji, ipak uz vrlo kvalitetan papir i cijenu od 20 kn, mislim da si obavezno morate nabaviti ovu lijepu knjižicu ako to još niste učinili. U Zagrebu je sigurno možete nabaviti u knjižari Sv. Antun na Kaptolu, a vjerujem da je dostupna i na drugim mjestima, ako ništa drugo, onda od izdavača. Neću se dalje zadržavati na ovoj tematici jer zaslužuje vlastiti post.

Iz pristojnosti i poštivanja tuđe intime, morao sam se suzdržati od fotografiranja starih bakica čija vrlo izražajna lica svjedoče o teškim vremenima u kojima su živjele. Neke od priča biskupa Schneidera doslovno su oživjele kad sam vidio te žene.

Najprije piramida mira i tolerancije (ili tako nečega).

a onda nekoliko slika crkve