Iz knjige Traži mir i idi za njim (3)

I.6. Dobra volja, neophodan uvjet mira
Unutarnji mir o kojem je riječ ne može nam biti dan neovisno o našem stavu prema Bogu.

Čovjek koji se protivi Bogu, koji više ili manje svjesno bježi od njega, njegovih poziva i njegovih zahtjeva, ne može biti u miru. Kad je netko blizak Bogu, kad mu s ljubavlju služi i kad ga ljubi, tada đavao obično radi na tome da mu oduzme mir, a Bog mu polazi u pomoć da mu ga vrati. Obrnuto je kod osobe koja je daleko od Boga, koja živi u ravnodušnosti i u zlu: đavao je smiruje i radi na tome da je zadrži u lažnom spokoju, dok Bog, koji želi njezino spasenje i obraćenje, uznemiruje njezinu savjest da bi je doveo do pokajanja.

Čovjek koji je daleko od Boga i čija volja nije potpuno usmjerena prema Bogu, ne može imati dubok i trajan mir: "Ti si nas stvorio za sebe. Gospodine, i naše je srce nespokojno dok se ne smiri u Tebi." (Sveti Augustin)

Bitan uvjet unutarnjeg mira jest, dakle, ono što bismo mogli nazvati dobra volja. Mogli bismo je nazvati i čistoća srca. To je taj stabilan i postojan stav čovjeka koji je odlučio ljubiti Boga iznad svega, koji u svakom trenutku iskreno želi dati prednost Božjoj volji nad svojom, koji ne želi svjesno Bogu išta odbiti. Njegovo ponašanje u svakodnevnom životu možda (ili čak vjerojatno) neće biti u savršenom skladu s tom željom i tom nakanom. Bit će nesavršen u ispunjavanju te želje, ali će to žaliti, molit će Gospodina za oproštenje, pokušavat će se popraviti. Nakon eventualnih trenutaka slabosti, trudit će se da se ponovno vrati u to uobičajeno stanje u kojem u svemu i bez iznimke Bogu kaže da.

Evo što je dobra volja. Ona nije ni savršenstvo, ni stanje svetosti, budući da uz nju mogu opstojati i oklijevanje, i nesavršenosti, pa čak i pogrješke. Ona je put koji prema njima vodi, jer taj stav srca (čiji su temelj vjera, ufanje i ljubav) dozvoljava milosti Božjoj da nas, malo po malo, nosi prema savršenosti.

Ta dobra volja, ta odluka da se u malim i u velikim stvarima Bogu uvijek kaže da, jest uvjet bez kojeg nema unutarnjeg mira. Sve dok nismo donijeli tu odluku, u nama će ostati neki nemir i neka tuga: nemir jer ne ljubimo Boga onoliko koliko nas on poziva da ga ljubimo; tuga, jer još uvijek nismo Bogu dali sve. Čovjek koji je Bogu dao svoju volju, već mu je na neki način dao sve. Mi ne možemo biti stvarno u miru sve dok naše srce na taj način nije našlo svoje jedinstvo; srce je ujedinjeno tek kad su sve njegove želje podređene želji da ljubi Boga, da mu se svidi i da čini njegovu volju. To, naravno, uključuje i odluku da se odvojimo od svega što se Bogu protivi. Eto u čemu se sastoji dobra volja, neophodno potreban uvjet duševnog mira.