Kada je netko prešao određeni put u duhovnom životu i doista želi ljubiti Gospodina od sveg srca, kada je naučio imati u njega povjerenja i predavati mu se usred poteškoća, tada još uvijek ostaje jedna okolnost u kojoj može lako izgubiti mir i spokoj duše i koju demon želi iskoristiti, da bi ga obeshrabrio i uznemirio.
Radi se o spoznanju vlastite bijede, o iskustvu vlastitih pogrješaka i padova koji se događaju na određenim područjima, usprkos dobre volje i želje da se čovjek ispravi.
I ovdje je važno biti svjestan činjenice da žalost, obeshrabrenje i zabrinutost duše koje osjećamo nakon što smo počinili neku grješku, nisu dobri, i da nam valja sve učiniti da bismo ostali u miru.
Evo osnovnog načela koje nas treba voditi u svakodnevnom iskustvu naše bijede i naših padova: nije potrebno činiti nadljudske napore da bismo se potpuno riješili nesavršenosti i grijeha (što je u svakom slučaju iznad naših snaga) već, nakon što smo zapali u pogrješku ili bili uznemireni iskustvom naših nesavršenosti, znati što je moguće brže ponovo naći mir, izbjegavajući žalost i obeshrabrenje.
Taj stav ne znači niti opuštenost, niti pomirenje sa osrednjošću, već put prema bržem posvećivanju, i to iz više razloga.
Prvi razlog jest osnovno načelo koje smo spomenuli u više navrata: Bog djeluje u duši koja je mirna. Vlastitim snagama se nikako nećemo moći osloboditi od grijeha: samo milost Božja može mu stati na kraj. Umjesto da se uznemirujemo zbog nas samih, mnogo je djelotvornije ponovno pronaći mir i pustiti Boga da djeluje.
Drugi razlog jest da je to samom Gospodinu draže. Da li Bog više voli da se nakon pada obeshrabrimo i mučimo, ili da uzvratimo govoreći: "Gospodine, molim te da mi oprostiš, opet sam sagriješio, evo za što sam sposoban po mojim vlastitim snagama! S pouzdanjem se predajem tvojem milosrđu i tvojem praštanju, zahvaljujem ti da nisi dopustio da još teže sagriješim. Predajem ti se s pouzdanjem, jer znam da ćeš me jednog dana potpuno izliječiti, a dok na to čekam, molim te da mi daš milost da me iskustvo vlastite bijede učini poniznijim, blažim prema drugima i svjesnim da sam svojim snagama nisam ni za što sposoban, već da moram sve očekivati od Tvoje ljubavi i Tvojeg milosrđa"!? Odgovor je jasan.
Treći razlog jest činjenica da su nemir, žalost i obeshrabrenje koje osjećamo nakon nekog neuspjeha ili pogrješke rijetko čisti. Rijetko se radi o tome da žalimo zato što smo uvrijedili Boga. Uglavnom je riječ o dobroj mjeri oholosti. Žalosni smo i obeshrabreni ne zato što je Bogu nanesena uvrjeda, nego zato što se savršena predstava koju smo imali o sebi odjednom našla grubo narušena. Naša je bol vrlo često uzrokovana time što nam je ponos bio pogođen! Pretjerana žalost je upravo znak da smo računali sa sobom i s našim vlastitim snagama, a ne s Bogom. Poslušajmo riječi koje je napisao Lorenzo Scupoli, kojeg smo već naveli:
"Čovjek uvjeren da se uzda u Boga, a ne u sebe (što je temelj duhovnog života kojeg se moramo truditi postići) najbolje će znati da li se radi o taštini kad iskusi neki pad: ako bude smeten i žalostan i ako izgubi nadu da će moći ponovno napredovati u vrlini, tada je to znak da se nije uzdao u Boga, već u sebe sama. Što su žalost i očajanje veći, to veća je i krivica.
Ako čovjek, koji se uvelike uzda u Boga i koji pazi na to da ne računa previše na sebe sama, počini neku grješku, on se tome niti čudi, niti je zabrinut ili žalostan zbog toga, jer dobro zna da je do toga došlo zbog njegove slabosti i jer se nije dovoljno uzdao u Boga. Pad ga uči tome da se što manje pouzdaje u svoju snagu i što više u pomoć Onoga koji je jedini moćan. Takav čovjek iznad svega mrzi svoj grijeh, osuđuje strast ili poročnu naviku koja mu je bila uzrokom, i trpi što je uvrijedio Boga. Njegova je bol uvijek mirna i ne sprječava ga vratiti se poslu, podnositi uobičajene kušnje i do smrti progoniti gorke neprijatelje...
Vrlo je uobičajena iluzija držati vrlinom taj strah i nemir koje čovjek osjeća nakon grijeha: iako je nemir koji slijedi nakon grijeha uvijek praćen žalošću, ona ipak uglavnom proizlazi iz oholosti i skrivene taštine uzrokovane prevelikim pouzdanjem u vlastite snage. Kada, dakle, zahvaljujući žalosnom iskustvu svojih padova, čovjek koji prezire napasti i koji je mislio da je čvrsto ukorijenjen u vrlini spozna da je slab grješnik kao svi drugi, on se tome čudi kao nečemu što se nije trebalo dogoditi i, izgubivši slab oslonac na kojeg je računao, prepušta se tuzi i očajanju.
Ta se nesreća nikada ne događa poniznima koji se ne uzdaju toliko u sebe koliko u Boga: kada pogriješe, nisu ni iznenađeni ni uznemireni, jer svjetlost istine koja im svijetli daje im vidjeti da je to prirodna posljedica njihove slabosti i nepostojanosti." (Duhovna borba, 4. i 5. poglavlje)
