Četvrti razlog s kojeg žalost i obeshrabrenje nisu dobri jest taj da ne treba uzeti previše tragično naše pogrješke, jer Bog i iz njih može izvući korist. Mala Terezija od Djeteta Isusa rado je ponavljala rečenicu sv. Ivana od Križa: "Ljubav se zna poslužiti svime, onim što je dobro kao i onim što je zlo u meni, i može sve preobraziti u sebi."
Naše pouzdanje u Boga treba ići sve do toga da vjerujemo da je on dovoljno dobar i dovoljno moćan da bi se poslužio svime, pa čak i našim pogrješkama i našom nevjernošću.
Kada sveti Augustin navodi rečenicu svetog Pavla "Bog čini da sve pridonese dobru onih koji ga ljube" (Rimljanima 8,28), tada dodaje: "Etiam peccata" ‒ čak i grijeh!
Naravno da se moramo energično boriti protiv grijeha i ispravljati naše slabosti. Bog odbacuje one koji su mlaki. Ništa ne može u toj mjeri ohladiti ljubav kao prihvaćanje osrednjosti, koja je u biti nedostatak pouzdanja u Boga i u njegovu sposobnost da nas posveti! Moramo isto tako, ako smo bili uzrokom nekog zla, pokušati ispraviti ga koliko god je to moguće. No, ne smijemo se previše žalostiti zbog naših pogrješaka jer je Bog, kad mu se vratimo skrušena srca, sposoban iz njih izvući neko dobro, ako ništa drugo onda barem naučiti nas rasti u poniznosti, uzdati se malo manje u naše vlastite snage i malo više u njega samoga.
Gospodin je tako milosrdan da okreće čak i naše pogrješke na našu korist! Ruysbroek, flamanski mistik iz srednjeg vijeka, govori s tim u vezi: "Gospodin je u svojoj blagosti htio naše grijehe okrenuti protiv njih samih i u našu korist; našao je načina učiniti ih korisnima i pretvoriti ih u oruđe spasenja u našim rukama. Neka to nimalo ne smanji naš strah pred grijehom i našu žalost što smo sagriješili. Naši su grijesi za nas postali izvorom poniznosti.''
Dodajmo tim riječima još jednu: grijesi mogu postati i izvorom blagosti i milosrđa prema bližnjemu. Budući da ja sam tako lako padam, kako si mogu dopustiti da osuđujem svog brata? Zar da ne budem milosrdan prema njemu, kao što je Gospodin bio milosrdan prema meni?
Dakle, nakon grijeha, kakav god on bio, umjesto da ostanemo obeshrabreni i beskrajno zatvoreni u sebe same, prebirajući po sjećanju, moramo se odmah s povjerenjem vratiti Bogu i čak mu zahvaliti za dobro koje će njegovo milosrđe izvući iz te grješke!
Valja nam znati da je jedno od najčešće korištenih oružja kojima se demon služi da bi spriječio da se duša približi Bogu upravo to da joj oduzme mir i da ju obeshrabri mislima na pogrješke.
Valja nam znati razlikovati između istinskog pokajanja, praćenog istinskom željom za popravljanjem, koje je uvijek blago, mirno i puno povjerenja, i lažnog pokajanja, grižnje savjesti koja uznemiruje, obeshrabruje i paralizira. Zamjerke koje nam upućuje savjest nisu uvijek sve inspirirane Duhom Svetim! Neke dolaze od naše oholosti ili od demona, i valja nam ih znati prepoznati. Bitno mjerilo u razlučivanju duhova jest upravo mir. Osjećaji koji dolaze od Božjeg Duha, pa bili oni i snažni i duboki, uvijek su mirni. Poslušajmo još jednom Scupolija:
Da bi naše srce ostalo u savršenom miru, valja nam isto tako odbaciti onu grižnju savjesti koja prividno dolazi od Boga a u biti se svodi na predbacivanja koja si sami činimo u vezi s nekim slabostima. Takva grižnja savjesti u stvarnosti dolazi od zlog duha, što se može prepoznati po posljedicama. Ako nas grižnja savjesti vodi prema većoj poniznosti i većem žaru u dobrim djelima, te ako ne umanjuje naše pouzdanje u Božje milosrđe, tada nam je valja prihvatiti sa zahvalnošću kao dar s Neba. Ako nam pak uzrokuje nemir i obeshrabrenje, ako nas vodi prema lijenosti, bojažljivosti, polaganosti u obavljanju dužnosti, valja nam vjerovati da su to sugestije neprijatelja i nastaviti činiti što obično činimo, ne obraćajući na njih pažnju." (Duhovna borba, 25. poglavlje)Razumimo dobro jednu stvar: za osobu dobre volje, ono što je najgore u grijehu nije toliko pogrješka sama po sebi, koliko malodušnost do koje ona dovodi. Tko padne i odmah ustane, nije mnogo izgubio, čak je i dobio rastući u poniznosti i u iskustvu milosrđa. Tko ostane tužan i malodušan izgubio je mnogo više. Znak duhovnog napretka nije toliko u tome da čovjek više ne pada, koliko u tome da postaje sposoban brzo se pridignuti od svojih padova.
