Na početku ovoga teksta navodim važnija mjesta vezana uz sv. Gemmu koja sam posjetio u Lucci. Najprije, evo karte Lucce na kojoj su numerirane lokacije gdje je Gemma boravila, molila se i primala sakramente.
 |
| kliknite na sliku za uvećanu verziju s boljom rezolucijom |
Nastavljamo s raščišćavanjem arhiva, pa je na red došlo putovanje u Italiju.
Prije godinu dana krenuli smo na put. Prva postaja bila je Venecija.
Takvo jedno držanje možemo protumačiti samo nadnaravnim darom jakosti, koji dolazi od Duha Svetoga. Ljudska volja i najenergičnije očeličena ne bi mogla ići do te prekomjerne odvažnosti i ustrajnosti. To je ostvarenje Isusova obećanja svojim apostolima: "Kad vas predadu, ne brinite se, kako ćete ili što ćete govoriti! ... Jer nećete vi govoriti, nego Duh će Oca vašega govoriti u vama".
I prema riječima svetoga Leona, božanska vatra, koju je On raspalio u mučeničkoj duši bila je žarča od materijalne vatre, koja je mučila njegovo tijelo. Duh je odnio pobjedu nad materijom, a mučenik je pobijedio svoga progonitelja.
Ovo se čudo ponovilo u bezbroj slučajeva kroz kršćanske vjekove. Isus je vječno vjeran svojem obećanju. Onima, koji imaju snage, da Ga priznaju pred ljudima, On daje jakost, da nadvladaju sva trpljenja, pa i samu smrt.
Ali Duh Sveti djeluje tako samo u onim dušama, koje su Mu se sasvim predale. Na mučeništvo se čovjek ne sprema mlitavošću i nevjernošću u Božjoj službi. Heroizam pred mučiteljima stječe se jednostavnijim heroizmom, naime ustrajnošću u običnim krepostima i velikodušnom vjernošću u redovitim dužnostima.
(izvor)
Nije trebalo mnogo vremena, da svi oni, koji su dolazili u saobraćaj s Augustinom Kažotićem, uvide njegovu nesebičnost, mudrost, pravednost i blagost. Takvoga je duhovnoga pastira trebao narod, koji je izlazio iz građanskoga rata, udarajući nanovo temelje moralnoga i pravnoga poretka. Kažotićeva duševnost ulijevala je povjerenje u duše raskidane nepravdama i osvetničkim željama. Ljudi su vidjeli, da on ne traži ništa za sebe ni za jačanje osoba ili skupina, koje bi ih htjele potlačiti. Osobna i staleška nesebičnost bila im je jamstvo, da Augustin ide za općim dobrom čitave zajednice.
Talijanski životopisac blaženog Augustina, lučerski kanonik mons. Alfredo Ciampi, ističe na jednom mjestu događaj, koji je zabilježio anonimni pisac, suvremenik blaženikov. Taj anonimni pisac pripovijeda, kako je Augustinu jedan velikaš ostavio u oporuci određenu svotu novaca. »Prošle su dvije godine nakon smrti oporučitelja, a njegov sin, neki velikaš, nije izvršio očeve volje. Braća dominikanci tjerali su Augustina, neka zahtijeva tu svotu, nadajući se također, da će on zbog svetačkoga poštivanja dobiti veću svotu. Augustin odgovori ovako braći svojega Reda: »Moj otac (t.j. sv. Dominik) ostavio mi je oporuku, da ne posjedujem zemaljskih dobara, a otac ovoga (t. j. velikaša, kod kojega su fratri imali potraživanje) odredio je u oporuci, da ih posjedujem. Radije želim i obvezan sam da vršim. volju svoga oca nego volju njegova (t. j. velikaševa) oca«. Rijedak primjer nekoristoljublja!«
Možda je tu tipiziranu anegdotu čitao Augustin gdje drugdje, ali mu je dobro došla, da je i sam na sebi realizira, povodeći se za drugim svetim ljudima.
(izvor)
Drugi dan u istinu dodje mlada učiteljica.
Ona je već mnogo čula o tom učitelju, koji žive sam sa svojim slugom, a nikad nije veseo, pa ništa ili malo govori.
Kad ga je ono u četvrtak prvi put vidjela, obuze ju neko neobično čuvstvo. Njoj bude nekako ugodno, kad je pomislila, kako bi ga ona tetošila i milim razgovorom razvedrila. A kako bješe srećna, kad opazi, da se je već prvi dan uza nju toliko razvedrio.
Danas ju nešto neodoljivo tjeraše u Druškovac i sve je nekako slutila: dogodit će se nešto.
Podje umah u crkvu.
Orgulje zasviraše, nu već kod prvih akorada podidje ju žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična, a kad je on gore uz orgulje zapjevao, u crkvi nastade smutnja, komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti.
Bijaše advenat, a učitelj pjevaše uzkrsnu pjesmu: „Halleluja".
Gjuro je Martić poludio.
(Janko Leskovar, Misao na vječnost)
Ali najčudnovatija pojava za Ilije je ova, što se narod uzprskos kaznama Božijim ne htjede obratiti. Bog zatvori nebo; tri godine i šest mjeseci nema kiše, posvuda strašna glad, posvuda neizreciva bijeda, a nitko se ne obrati k Bogu; pače narod viče, da je prorok tomu kriv, i kralj hoće da ga ubije. "Jesi li ti onaj", viče Ahab, "što nesreću na Izrael donosi?" — Ovo je slika zadnjih vremena, Isus proriče, da će onda biti ratovi, potresi, glad i strašne bune. "Razliti će se nad narode sedam čaša gnjeva Božjega" proriče sv. Ivan, ali se narodi ipak ne će obratiti; živjeti će u svojih opačinah, opijavati se iz kaleža pohotnih naslada, dok se ne napuni mjera i u strašnoj borbi ne bude konac svijetu.
Ovo su slični prizori iz vremena proroka Ilije i onih na koncu svieta. Kada će se to zbiti, za to niko ne znade. S toga treba da pažljivo gledamo na znakove vremena. Tajna zloba se sve to bolje razvija, kako se zbiva sa svakim velikim dogadjajem u poviesti naroda. Ko će za onih vremena živjeti, trebati će mu vatreni duh sv. Ilije. Ali i mi živimo u vremenu strašnih borba i silnih oluja, i mi trebamo da nas napunjava jak duh i jaka volja. Promotrimo s toga duh proroka Ilije!
Duh Ilije bješe vatren duh. "Ustade prorok Ilija poput vatre i riječ je njegova gorjela poput zublje." Tri puta je dozvao vatru sa neba. Jedanput je dozvao vatru milosti sa neba, koja je na Karmelu spržila žrtvu; dvaput je dozvao vatru osvete, koja je izaslanike kraljeve pogubila. I u srcu je proroka trostruki plamen buktio razsvjetljujući, ugrijavajući i uništujući; u Ilije je buktio plamen vatrene vjere, plamen vruće pobožnosti i plamen najstrožeg života. Ovaj će duh za posljednih vremena svima od potrebe biti, ako ne će u kušnji propasti. Vjerom će svladati nevjeru, pobožnošću bogohulstvo, strogosti života nasladu i zamamu opojnog uživanja.
(izvor)
