Na kirbaj

Kad mi je tetka poslije nedjeljne mise u crkvi sv. Blaža predložila da idućeg dana odemo na kirbaj u Mikanovce, mislila je da ću je odbiti (ili kako je to ona živopisno rekla "da ću popljuvati" njen prijedlog). Iznenadila se kada sam rekao "može". 

Krenuli smo na put vrlo rano, barem za moj pojam. 

Uskoro smo stigli i laganom se šetnjom uputili prema centru sela. Ja sam se čudio kako mi sve kuće i udaljenosti sada izgledaju puno manje, nego u mom sjećanju.

U Starim Mikanovcima nisam bio jedno 25 godina i jasno da je prvo odredište bilo groblje. Kupili smo svijeće u Bose i prešli preko ceste kod parka. 

U zgradi općine već dugo nema kina koje smo rado posjećivali u ljetnim večerima moga djetinjstva. 

Šatre, štandovi već su bili skoro spremni za prve kupce. Tu negdje je bio slastičar kojemu bih donio jaje i zauzvrat dobio kuglicu sladoleda. 

Ringišpil još nije bio u funkciji, a vjerojatno nas više i ne bi pustili na njega. 

Gradi se novi vrtić koji je pojeo vrt staroga. 

Izgrađeno je i novo boćalište. Čini mi se da u selu ima i prioritetnijih stvari za napraviti, ali tko sam ja da sudim. 

Na groblju više nije bilo stabala iz mog sjećanja. Iz posjećenih stabala duž glavne ceste i sporednih ulica, a i potpuno ogoljenog groblja, zaključujem da Mikanovčanima prirodni hlad baš i ne znači puno. 

Pomolili smo se kod grobova dide i bake i ostale rodbine, a naišao sam i na starije nadgrobne spomenike poput ovog. 

Zadnju svijeću mislio sam zapaliti kod glavnog križa, ali sam je ipak stavio na grob stare milostive. Možda ta svijeća bar još nakratko nekog od odgovornih odvrati od prekopavanja groba i ustupanja grobnog mjesta novoj zainteresiranoj mušteriji. 

Bližilo se vrijeme svečane mise u 11 sati, pa smo krenuli prema crkvi. 

I crkva sv. Klare nije mi više izgledala tako velika kao u djetinjstvu. Dojam umora i oronulosti nastavio se i u unutrašnjosti. 

Kad sam ja bio mali, na koru crkve se i običnom nedjeljom trebalo probijati do ograde da mogu vidjeti preko. Sada je kor bio prazan, a tijekom mise se na njega popelo još samo dvoje ljudi. 

Razveselila me laminirana kartica s molitvom koju sam našao na klupčici ograde. 

Okrenuvši sličicu s lijepim prikazom dobrog pastira, razočarao me tekst molitve za duhovna zvanja. Kakva je to fraza "pomozi nam da u današnjem svijetu stvaramo plodno ozračje za dijalog s tobom"? Nema svećenika (ove godine nijedno ređenje u Đakovačkoj biskupiji), redovničke zajednice se gase, a mi molimo Isusa da "stvaramo plodno ozračje", što god to značilo. I za što ga stvaramo? Za "dijalog s tobom". Ja kad čujem riječ dijalog odmah zamišljam dvoranu bez prozora, neonsko svjetlo, na podu tapison, okrugli stol prekriven jeftinim stolnjakom, možda boca vode i par čaša. I hrpa ispraznih "obraćanja" u kojima svatko izdeklamira svoj pripremljeni tekst prepun klišeja koje zahtijeva odgovarajuća politička, diplomatska, međureligijska i druga struka. To definitivno nije ono što želim sebi ili bilo kome drugom, a posebno ne mladima koji razlučuju Božji poziv. 

Kasnije sam čuo da od ove godine više neće biti župnika u Starim Mikanovcima. Tako će crkva iz 1810. godine koja je župna od 1869. biti prepuštena nedjeljnim i povremenim posjetima župnika iz Vođinaca, nešto perspektivnijeg sela koje se nalazi oko 5 km istočno na cesti prema Vinkovcima. 

Na prethodnoj fotografiji možete vidjeti kako se ljušti boja s kremastog svoda kojim je jedan prošli dugogodišnji župnik dao prekriti plavi svod sa zvjezdicama iz mog djetinjstva. Nebo je ipak provirilo. Šteta što su i franjevci s Kaptola odlučili umjesto plavog zvjezdanog svoda staviti betonsku mrežu. Kako simbolično, zatvoriti pogled prema nebesima rešetkom banalnog sivila. 

Prisjetio sam se, gledajući prema oltaru u crkvi sv. Klare, kako su me fascinirali ovi neobični anđelki, vjerojatno "šestokrili serafini, krilati, visoko lebdeći" kako bi rekla istočna liturgija. 

Na donjoj slici vidite i umjetničke slike iz crkve, uključujući sv. Klaru na glavnom oltaru. To nisu slike iz mog djetinjstva. Tijekom obnove crkve za već spomenutog dugogodišnjeg župnika (pod čijim župnikovanjem je prije pedesetak godina rasturena i propovjedaonica iz Stuflesserove tirolske radionice), ukradene su prekrasne i vrijedne slike sv. Klare, sv. Apolonije i sv. Ilije. 

Na misi je bilo desetak svećenika, a župnik na odlasku sve ih je poimence spomenuo u završnom bloku za oglase i reklame. Glavni celebrant držao je propovijed u kojoj je središnja ideja bila da brojni ljudi ne idu u crkvu zbog nekih među nama koji su licemjerni, idu u crkvu a onda ogovaraju, psuju itd. To je bilo začinjeno s nekoliko anegdota iz literature i njegova svećeničkog života. Jedan primjer: u crkvi gdje je bio na službi, ispovijedao bi do prikazanja na misi koju bi služio župnik. Često je znao vidjeti da se neka baba okreće lijevo i desno ženama uz koje je sjedila i nešto im govori. Jednom je pitao te dvije gospođe koje uz nju sjede, što to ona njima šapće tijekom cijele mise. A one su rekle otprilike "pustite, velečasni, ona komentira ljude koji ulaze, 'koji je vrag ovoga doveo u crkvu', ' vidi ovu kako se obukla' itd." Velečasni to nije pustio, nego takve zgode, pretpostavljam, redovito prepričava onima koji su na misu došli, uz obavezno "bolje bi bilo da i ne idete u crkvu, nego..." Vrlo poticajno, nema što. 

Propovjednik ipak nije ni riječju spomenuo "mi svećenici" u svom popisu grijeha kojima vjernici tjeraju dobre nevjernike iz crkve. Mislim da velečasni nije shvatio kako su se vremena promijenila, u crkvu više nitko ne mora ići po snazi društvenog pritiska, naprotiv. I ako već misli kritizirati onu šačicu vjernika koja još dolazi (je li baš crkveni god najzgodniji dan za to?), onda im mora dati i neke konstruktivne poticaje kako bi se popravili. Idu mi na živce takvi govori iz kojih bi slušač trebao shvatiti kako je bolje da ne ide u crkvu, nego da ide u crkvu, a i dalje griješi. Da, treba upozoravati vjernike i ispravljati njihove pogreške, ali ako prestanu ići u crkvu, neće se time njihova situacija popraviti. Ovako barem imaju dostupne sakramente u kojima ih svemogući Gospodin liječi i ozdravlja. Makar to bilo, zbog naših zloća, i sporo i teško i uz brojne recidive. 

Spomenut ću još da je pjevanje vodila neka časna sestra koja dolazi iz Đakova. Pohvalno je što se relativno normalno pjevao ordinarij (npr. trostruki Gospodine, smiluj se), ali ne vidim smisla da se na kraju mise umjesto neke poznate vjerske pučke pjesme, pjeva neka šansona o sv. Klari koju, s obzirom na kvalitetu, ne bih učio ni vrtićku djecu.  

Nakon mise, konačno je bilo vrijeme da obiđemo vašar i kupimo neku plastiku i đinđe. Ja sam kupio svojim nećacima ovaj prekrasan poklon. 

Molio bih da im ne otkrivate ništa prije nego im poklonim ovog patka. Želim vidjeti radost iznenađenja u njihovim očima kad otvore poklon. Oni sigurno misle da će dobiti neku uobičajenu glupost poput jurišne puške ili luka i strijele. Kad ugledaju što su dobili, možda od veselja i zaplešu i zapjevaju s patkom.

Nakon obilaska štandova, uputili smo se na ručak. Raspelo kraj kojeg sam uvijek prolazio, još uvijek je na svom mjestu. 

Doduše, pitanje je koliko dugo jer se kuća u čijoj fasadi je ugrađeno već više godina napuštena raspada. 

Prvo sam odlučio obići zgrade i imanje gdje su nekoć živjeli moj djed i baka. Podrum koji mi je prije djelovao strašno. 

Kantar koji me fascinirao. 

Nekoć je ovdje bilo puno sijena, savršeno za penjanje kad nitko ne zna (jer drobiš sijeno). Dok je bilo krava. 

A kod ove svinjare smo išli gledati prasce i njihovu majku krmaču. Na ovom i drugim tavanima uvijek se moglo naći kakvu zanimljivu stvar, obično zarđalu, prekrivenu prašinom i paučinom. 

Sjetio sam se kako ponekad baš i nije bilo ugodno probiti se od kuće kroz gornje i donje dvorište do gornje i donje bašče jer je trebalo proći pored agresivnog pijetla, svinja koje nisu uvijek dobroćudne i kera na lancu koji je lajao pouzdanije nego današnji alarm sistemi. 

Danas više nema ni konja, ni krava koje se vraćaju s ispaše i treba im iz starog bunara natočiti vode u ampere, nema svinja ni njihovog pohlepnog guranja da dođu do hrane (i strašnog kričanja za svinjokolje). Ni njive više nisu obrađene. Tako je kako je, ljudi su umrli ili otišli. Oni koji su ostali prilagodili su se novim uvjetima. 

Nažalost, nema baš neke perspektive za ovo selo. Čak ni migranata i stranih radnika nisam vidio. Ove godine nisu imali ni prave izbore jer je bila samo jedna lista. 

Ipak, na ručku je bilo lijepo. Nije nas bilo puno, ali nas je domaćin fino pogostio. Posebno je ukusna bila pečenka. 

Neka sveta Klara zagovara sve stanovnike toga sela. I zločeste i dobre. Prve da se poprave, a druge da ustraju. A svim vjernim mrtvima pokoj vječni darovao Gospodin.