Venecija

Nastavljamo s raščišćavanjem arhiva, pa je na red došlo putovanje u Italiju. 

Prije godinu dana krenuli smo na put. Prva postaja bila je Venecija. 

Auto je parkiran u jednu od preskupih garaža i nastavili smo pješke prema smještaju. Neki zdravi, a neki s visokom temperaturom. Nakon dolaska do kapije, morao sam zvati telefon jer, naravno, nitko tamo ne dežura na recepciji, nego otvore vrata na daljinu. 

S obzirom da sam ja bio jedan od zdravih i odmornih, odlučio sam se najprije malo sam prošetati. 

Kapela i grob službenika Božjih Antonija i Marca Cavanis za koje nisam dotad čuo. 

Jedna od bezbrojnih venecijanskih gustijerni, ova malo vidljivija jer je povišena. 

A što drugo raditi u Veneciji, nego fotografirati kanale? U pozadini prve i treće slike vidite poznatu baziliku Santa Maria della Salute. 

U međuvremenu su se i ostali spremili za večernju šetnju. Nakon jedne vrlo traumatične situacije, tražili smo restoran gdje bi večerali. Svi su nas odbijali začuđeni kako nam pada na pamet da bi bilo mjesta bez rezervacije. Konačno smo se pokisli, doslovno i figurativno, odlučili vratiti u naše sobe gdje su nas čekali ostatci sendviča i suhe hrane. Ipak, naišli smo na valjda zadnji restoran prije našeg kanala i u njemu su imali stol za nas. Treba li reći da nam se raspoloženje odmah znatno popravilo, a hrana je bila tako dobra da sam se sjetio fotografirati tek kada smo s gozbom već završili. 

Pogled iz moje sobe. Kod planiranja puta inzistirao sam da ostanemo par dana u samoj Veneciji jer je ipak znatno drugačiji doživljaj, nego kad si na izletu. 

Lijepo je prošetati se ujutro prije nego navale horde. 

Nažalost, i kod njih ima idiotskih grafitera. Ako ima neki zločin za koji bih recidivistima odsijecao prste i ruke, to je ovaj. 

Prošetao sam i do Trga sv. Marka. 

Na njemu su bili neki radovi, pa se baziliku baš i nije moglo lijepo fotografirati. 

Jedan od mramornih lavova zgroženo promatra smeće koje su mu ostavili turisti. 

Poznati mozaici na pročelju bazilike na kojima se Venecijanci hvale kako su ukrali tijelo sv. Marka iz Egipta i donijeli ga u svoj grad.

Trik je bio prekriti relikvije s dosta svinjetine tako da muslimani ne kopaju po tom sanduku. 

I četiri tetrarha su Mlečani ćopili, ovaj puta iz Carigrada.

Kažu da je nesreća proći između stupa s krilatim lavom sv. Marka i stupa na kojemu je kip sv. Teodora, prvotnog zaštitnika grada. Praznovjerje je shvatljivo jer su na tom mjestu izvršavali smrtne kazne i vješali pogubljene kao upozorenje. 

U blizini je zgodan parkić gdje se može malo predahnuti za vrijeme žege, ali treba paziti na gospođe čuvarice koje kao kopci vrebaju da ne biste počeli jesti sendvič i raditi nered. 

Nakon šetnje otišao sam do Gallerie dell'Accademia. Rani ulaz, od 8:15 do 9 sati, plaća se nešto manje nego standardna ulaznica. Galerija mi se jako svidjela i ako opet navratim u Veneciju, ovaj muzej mi je na vrhu liste. 

Tiziano Vecellio, Prikazanje Djevice u hramu

Giampietro Silvio i Domenico Tintoretto, Zaruke Djevičine

Stauroteka kardinala Bessariona

Našašće svetoga Križa

Nekoliko scena iz Apokalipse. 

Ženidba sv. Monike

Vittore Carpaccio, Razapinjanje deset tisuća mučenika na gori Araratu

Giambattista Cima da Conegliano, Gospa s Djetetom između sv. Jeronima i sv. Ljudevita iz Toulousea

Hieronymus Bosch, Mučeništvo sv. Wilgefortis (ili sv. Liberate)

Kasno ti je sad naricat.

Kaže s vremenom ćeš i ti tako izgledati, ali dobro je ako ne bude i gore

Palma Stariji, Uznesenje Djevice

Jadni Toma opet kasni kao što je zakasnio i na Uskrs

Paolo Veronese, Alegorija bitke kod Lepanta

Sfušali su kockice, na desnoj ne mogu ovako biti postavljene strane.

Ipak, plava pozadina slike i ostale boje uživo su predivne.

Pouka za apostola Filipa i za nas. 

Fini građani kad si dovedu djecu iz Konga

Lokalni prosjaci koji im smetaju

Čovjek bi rekao, idila, dok ne vidi ove redovnike kako čine pokoru, a onda se zamisli.

Ima li išta zabavnije?

Crkva sv. Roka bila je spremna za proslavu svoga zaštitnika idućeg dana. 

Došlo je vrijeme da krenemo na misu za blagdan Velike Gospe. Uputili smo se u crkvu San Simeon Piccolo koja je pod upravom Svećeničkog bratstva sv. Petra. 

Crkva je nasuprot željezničkog kolodvora preko glavnog venecijanskog kanala. 

Turisti su se načičkali na stepenice, ali probili smo se kroz njih i ušli u crkvu. 

Unutra je bilo jako sparno, pa je možda i bolje da je to bila tiha misa bez pjevanja. Doduše, iznenadilo me da nije bilo ni propovijedi. 

Obradovah se kad je svećenik križajući se započeo čitati introit Gaudeamus omnes in Domino. I zaista, misa je bila po obrascu koji se koristio stoljećima prije no što ga je Pio XII. promijenio nakon proglasa dogme o Marijinu Uznesenju 1950. 

Mislim da je jedini razlog to što je svećenik čitao iz starijeg misala jer nam je neki gospodin prije mise podijelio letke s novijim tekstovima. Bilo kako bilo, lijepo je bilo čuti starije tekstove, a posebno evanđelje o Mariji i Marti. 

Razmišljao sam da li da odemo na izlet na neki od otočića izvan glavnog dijela Venecije. Ali kad sam vidio ovaj ružni luster u svojoj sobi, podsjetio sam se da mi ne treba staklenih tričarija s Murana, fotografija šarenih kuća s Burana, a Torcello je bio malo predaleko za vrijeme kojim smo raspolagali. Nemojte me krivo shvatiti, ja cijenim venecijanske staklare, neke plafonijere sam si kupio od proizvođača Vistosi. Ali radije bih posjetio njihovu tvornicu na kopnu, nego turističke dućane. 

Posjetili smo baziliku sv. Marka i s hordama turista probauljali dopuštenim stazama. 

Popodne su se neki vozili u gondoli, a meni to nije bilo interesantno. 

Navečer smo Marko i ja otišli u bivšu crkvu San Vidal na koncert gdje su Interpreti Veneziani izveli djela Antonia Vivaldija. Marko je otišao doma nakon Četiri godišnja doba, a ja sam ostao na još nekim koncertićima. Isti program izvodili su 13., 15., 17., 18., 20., 22., 24., 25. kolovoza, a 12., 14., 16., 19., 21. i 23. su imali alternativni program, valjda da ne polude. Dakle, to je jedna manufaktura gdje proizvode glazbu kao kobasice, ali meni to ne smeta. Ansambl je lijepo svirao, a slušati Četiri godišnja doba usred Venecije u ovakvom ambijentu poseban je doživljaj i usto nije bilo jako skupo.  

Jedino sam se morao pozicionirati tako da mi jedna od ovih glavurdi ispred zakloni violončelista (mislim ovog) s njegovom pretjerano izraženom gestikulacijom. 

Šetnjica preko akademijina mosta nazad do smještaja. 

Ujutro, prije žege i turista, opet sam išao napraviti krug po kvartu. 

Molino Stucky, prije mlin, sada hotel iz lanca Hilton

Goluba na prethodnim fotkama natjerao sam da poleti, ali nije ispalo posebno lijepo. S druge strane, galebu koji je bio na stupu na idućoj fotografiji nije se dalo čekati da pronađem opciju za crno-bijelu fotografiju. A eto, možete ga sami zamisliti. 

Djeluje jako zanimljiva izložba, ali baš sam u tom razdoblju bio zauzet. 

Venecija ima mnogo mjesta gdje bi čovjek mogao sa zanimanjem bauljati, i niskih i visokih, i uskih i širokih. Nije ni čudo da turisti kao ogromni rojevi hrastovih stjenica već stoljećima isisavaju ostatke njezina života. 

Jedna od rijetkih crkava besplatno otvorenih za molitvu.  

Čini mi se da ovo nije onaj koji mi je pobjegao, ali meni su svi oni slični. 

Crkva San Trovaso (sveti Gervazije i Protazije) koju ste vidjeli pri početku ovog posta kad sam spominjao čatrnje, ovaj puta je bila otvorena. 

Ako ste pogodili da je na idućoj slici Costanzo di Ancona (sv. Konstancije iz Jakina?), onda svaka čast! Kažu da je bio ponizni sakristan i da su kandila u crkvi gorila iako ih je on punio vodom, a ne uljem. 

Soba u kojoj sam boravio. Uvijek volim fotografirati sobu prije odlaska da mi ne može poslije netko izmisliti kako sam je uneredio ili rasturio. 

U nastavku puta stali smo u Padovi. S obzirom da sam o bazilikama sv. Justine i sv. Antuna već pisao na ovom blogu (naknadno dodano: ups, izgleda da nisam, nema veze, ostavimo to za neku drugu priliku), ovaj put ću se samo dotaknuti svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u kojem prije nisam bio. 

Desna ruka kojom je, odrješujući pokornike, sv. Leopold činio znak križa

Zazivi i zahvale sv. Leopoldu pohranjeni su u stotinama tomova. 

Kod pada bombe na crkvu 1944. godine, sobica/ispovjedaonica sv. Leopolda koju ste vidjeli prije par fotografija, ostala je neoštećena. 

Ružno modernističko svetište

Po povratku s hodočašća u Lourdes, u srpnju 1934., sveti Leopold bio je glavni lik u neobjašnjivom događaju. Zajedno s don Luigijem Callegarom, na željezničkoj postaji u Padovi, ukrcao se u kočiju kako bi se vratio u samostan. U kočiji je bio i mali Angelo Bernardi. Tijekom puta, prolazeći Danteovom ulicom, susreli su tramvaj. Prostor između tračnica i stupova arkada uzduž ulice bio je toliko uzak da nije dopuštao prolazak kočije sa svojim putnicima.

Sveti Leopold zatvori oči i pomoli se Djevici Mariji, kako je to već mnogo puta činio tijekom hodočašća. Prolaznici su počeli vikati vozaču da se zaustavi, ali se konj, uplašen, dao u trk, a kočija je čudesno prošla netaknuta. Kada je prisutnima postalo jasno da je u kočiji i otac Leopold, uzviknuli su: „Ništa se nije dogodilo jer je tu otac Leopold!“ A on je, sav zbunjen, odgovorio: „Vraćamo se iz Lourdesa. Ovdje smo dvojica svećenika. Gospa nas je spasila!“

I ovdje su pokušali sv. Leopolda kooptirati za svoje ekumenske projekte, ali sjetimo se da njegova nastojanja nisu ni približno ista kao današnjih ekumenista.