Drugi dan u istinu dodje mlada učiteljica.
Ona je već mnogo čula o tom učitelju, koji žive sam sa svojim slugom, a nikad nije veseo, pa ništa ili malo govori.
Kad ga je ono u četvrtak prvi put vidjela, obuze ju neko neobično čuvstvo. Njoj bude nekako ugodno, kad je pomislila, kako bi ga ona tetošila i milim razgovorom razvedrila. A kako bješe srećna, kad opazi, da se je već prvi dan uza nju toliko razvedrio.
Danas ju nešto neodoljivo tjeraše u Druškovac i sve je nekako slutila: dogodit će se nešto.
Podje umah u crkvu.
Orgulje zasviraše, nu već kod prvih akorada podidje ju žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična, a kad je on gore uz orgulje zapjevao, u crkvi nastade smutnja, komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti.
Bijaše advenat, a učitelj pjevaše uzkrsnu pjesmu: „Halleluja".
Gjuro je Martić poludio.
(Janko Leskovar, Misao na vječnost)
Nema komentara:
Objavi komentar
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.