Ferrara

Evo nas u drugom dijelu našega puta, u Ferrari.

Započinjemo na najbolji mogući način, s misom.

Dolazimo!

Vezana uz crkvu sv. Klare, u Ferrari postoji personalna župa s tradicionalnom rimskom liturgijom. 

Na nekoliko misa kojima sam prisustvovao nije bilo mnogo ljudi, ali vidjelo se da je crkva lijepo održavana, sve je bilo uredno i čisto. 

Svećenik je pažljivo služio mise te lijepo i razgovijetno propovijedao. Stekao sam, naravno, samo opći dojam, ali propovijedi su mi se činile sadržajnima i pravovjernima. Ostala mi je u pamćenju propovijed o bl. Karlu Austrijskom, to je valjda bilo na njegov rođendan 17. kolovoza. 

Stari dio Ferrare ima mnogo zgrada od opeke. Navodno je jedan od razloga to što tamo nije bilo kamenoloma u blizini.  

Ulice su popločane velikim oblutcima koji nisu uvijek najugodniji za hodanje, a mogu zamisliti da tijekom kiše nisu ni najsigurniji. 

Nažalost, i u Ferrari ima dosta moderne gradnje među starim zgradama, posebno na mjestima gdje su valjda padale bombe za vrijeme Drugog svjetskog rata.  

Više je velikih crkava koje izgledaju potpuno zatvorene. Katedrala sv. Jurja zanimljivija je izvana, nego iznutra. Kasnije ćemo vidjeti unutrašnjost. 

Jedno od obilježja po kojima je Ferrara renesansni grad pravilna je mreža ulica. 

Dvorac obitelji Este je impozantna srednjovjekovna građevina. Zaključio sam kako nema potrebe da dvorac razgledavamo iznutra, dijelom iz recenzija koje sam našao online, a dijelom zato što mi se nije činilo prikladnim da nećacima prepričavam, čak i u cenzuriranom obliku, priče koje sam o njemu pročitao. Evo jednog izvatka iz knjige A traveller in Italy H.V Mortona iz koje sam čitao relevantna poglavlja pripremajući se za to putovanje u Italiju. Tekst je malo duži i ne baš ugodan. 

Stari dvorac u Ferrari uzdiže se sumorno iznad svoga opkopa u
središtu grada i do njega se dolazi pokretnim mostom koji je još u uporabi.
To je nesumnjivo tmuran dvorac i čim sam prešao pokretni most
i susreo se s kustosom, znao sam da ću čuti mnogo o tamnicama.

U jednoj od praznih golemih dvorana staro je ogledalo postavljeno na zidu pod čudnim kutom i od posjetitelja traže da u njega pogleda. U okviru vidi određeni prozor na suprotnoj strani dvorišta. „Bilo je to dok je jednom bacio pogled u ogledalo“, kaže vodič s uživanjem, „kad je Niccolò III., markiz Ferrare, ugledao u tom prozoru svoju lijepu mladu ženu, Parasinu Malatestu, u zagrljaju svoga sina Uga.“

Talijanski vodiči vole pripovijedati dramatične priče, često uz slijeganje
ramenima, a ponekad, kao u Ferrari, uz zveckanje ključevima i
poziv da se siđe i vidi tamnice u kojima su Parasina i njezin pastorak
bili zazidani i naposljetku pogubljeni. Međutim, postoji još gora
drama s tamnicom od ove. Bilo je to doživotno utamničenje Giulija i Ferrantea
d’Este zbog spletkarenja protiv njihova brata, Alfonsa I., vladajućeg
vojvode, godine 1505. Nekoliko godina ranije Alfonso se oženio
Lucrezijom Borgijom, koja je sa sobom iz Rima dovela rođakinju
znatne privlačnosti po imenu Angela Borgia. Ta je mlada
žena zavrtjela glave prinčeva Este, uključujući i kardinala
Ippolita I., onog nesvećeničkog lika čiji je napredak bio brz čak i po
renesansnim mjerilima. Primio je tonzuru u dobi od šest godina; u
osmoj godini bio je apostolski protonotar; s jedanaest godina
nadbiskup Ostrogona u Ugarskoj; a s četrnaest je dobio kardinalski
šešir! Jednoga dana, dok joj je udvarao, Angela Borgia nepromišljeno je
i naravno u šali, primijetila da cijela njegova osoba ne vrijedi koliko
oči njegova brata Giulija. Sljedećeg dana Giulija je napala skupina
najamnika dok je jahao izvan grada, a govorilo se da je kardinal
promatrao dok su ga grubijani osljepljivali. Doveden je krvareći u
Ferraru, vičući za pravdom protiv Ippolita, a liječnici su uspjeli
spasiti vid na jednom oku. Njegov zahtjev za pravdom Alfonso je
zanemario, poslavši kardinala samo u progonstvo, što jedva da je
bila i formalna kazna. Giulio se tada urotio s drugim bratom,
Ferranteom, da ubije Alfonsa i postavi Ferrantea na prijestolje. Kad
je zavjera otkrivena, Ferrante je pao pred bratove noge i molio za
oproštenje. Alfonso, koji je bio snažan čovjek nagle naravi, udario
ga je štapom po licu, razbivši mu jedno oko. Tako su sada dva člana obitelji Este
oslijepila dvojicu svoje braće. Ne zadovoljivši se time, Alfonso je
odredio da Ferrante i Giulio moraju umrijeti. U dvorištu dvorca bila
je inscenirana raskošna egzekucija, ali je u posljednjem trenutku
vojvoda zamijenio smrtnu kaznu doživotnim zatvorom.

Lutao sam kroz goleme, puste dvorane i predvorja dvorca, pitajući se
kako su Este mogli ondje održavati plesove i maskenbale, te organizirati
raskošne gozbe i veselja onoga vremena, znajući da su im pod nogama
dvojica poluslijepih prinčeva sjedila u tišini i sramoti, iz godine u godinu.
Je li se itko ikada usudio prokrijumčariti im pečenog pauna? I koliko
su znali o tome što se odvija iznad njih? Pokazali su mi dvije užasne
malene ćelije ispod razine vode opkopa, za koje su mi rekli da su
u njima braća bila zatvorena, ali ne mogu vjerovati u to. Nitko
ne bi mogao živjeti tako dugo na takvim mjestima, jer su i Ferrante i
Giulio doživjeli osvetu zatvorenika, a to je
nadživjeti svoga suca. Bili su zatvoreni tek dvadeset i osam godina kada
je njihov brat Alfonso umro i naslijedio ga je njegov sin Ercole II., čovjek
od dvadeset i šest godina. Moglo bi se pomisliti da će osloboditi svoja
dva sredovječna strica — Ferrante je tada imao pedeset i sedam, a
Giulio godinu manje — ali nije to učinio. Tijekom te vladavine Ferrante
je umro u zatvoru, u dobi od šezdeset i tri godine, ali Giulio je nastavio živjeti. Još je bio živ kad je Ercole II. umro i kad
ga je naslijedio njegov sin, Alfonso II., koji je također imao dvadeset i šest
godina kad je došao na vlast. On je, međutim, bio suosjećajniji od svoga
oca. Sjetio se starca u tamnici — nezakonitog sina svoga
pradjeda — i u noći svoje krunidbe naredio je da se otvore zatvorska
vrata. Giulio je tada imao osamdeset i jednu godinu. Bio je u najboljem
zdravlju i raspoloženju. Ferrara je s čuđenjem gledala povratak u život
ovog ostarjelog jednookog princa, koji je nosio modu prošloga doba i
željno pitao za muškarce i žene koji su već godinama bili mrtvi. Njegovo
posljednje sjećanje bilo je na Lukreciju Borgiju i njezinu sjajnu kosu, a
ona je bila mrtva već četrdeset godina. Svuda ga je pratila kličuća
gomila. Bio je ogroman čovjek i jahao je najvećeg konja kojeg je mogao
naći. Obišao je Ferraru pokušavajući prepoznati prizore svoje mladosti,
i pripovijeda se da su ga čak i časne sestre koje su živjele u najstrožoj
zatvorenosti primale u svoje klauzure i dopuštale mu da ih zagrli, dok je
on zauzvrat primao njihove čedne poljupce. Avaj, tolika se sloboda pokazala kobnom. Izmožden od divnih planova za budućnost, Giulio je iznenada i neočekivano umro uoči posjeta Rimu, otprilike osamnaest mjeseci nakon svojega oslobađanja.

Girolamo Savonarola rođen je i odrastao u Ferrari. 

Evo nas sada i u razgledavanju katedrale. 

Unutrašnjost je u baroknom i klasicističkom stilu. 

Na pokrajnjem oltaru u tijeku je bila misa.

Za paljenje rasvjete glavne apside trebalo je ubaciti neke novčiće, ali ja sam bio škrt, pa sam pričekao da to učine neki drugi turisti.

Nakon toga obišao sam katedralni muzej koji je prilično dobar. 

Posebno su mi se svidjeli brojni iluminirani antifonariji. 

Moja je ruka tu samo zbog usporedbe veličine. 

Radovi u srpnju, kolovozu i rujnu:

Osim korskih knjiga iz 15. i 16. stoljeća, posebno su vrijedne tapiserije s dvora obitelji Este. Ove koje su sačuvane sadrže cikluse zgoda iz života svetog Jurja i svetog Maurelija (Maurelius, biskup Ferrare u 7. stoljeću). Gornju zgodu sa sv. Jurjom sigurno znate, a za ove iz života sv. Maurelija stavio sam i uvećano tumačenje ispod fotografije pojedine tapiserije. 

Monah Barlaam pokazuje mladom princu Josafatu ispraznost svjetovnih stvari: jednorog (smrt) progoni čovjeka koji, bježeći, pada u provaliju (svijet). On se hvata za granu drveta (život) čiji su korijeni, međutim, nagrizeni od dvaju miševa, jedan bijeli (dan) drugi crni (noć). Na dnu provalije nalazi se zmaj (pakao).

Evo još jedne Mortonove anegdote o Ferrari koja mi je bila dojmljiva.

Kad smo napustili Sveučilište, pitao sam mladog odvjetnika bi li me odveo do samostana Corpus Domini u kojem je pokopana Lucrezia Borgia. Rekao je da je udaljen samo nekoliko stotina metara i ušli smo u neke od najzapuštenijih ulica u gradu. […] 

Kako smo išli dalje, otkrili smo da je samostan skriven u sporednim ulicama, ali smo naposljetku stigli do starih zaključanih vrata na koja smo dugo i uzaludno kucali. Teškoća ulaska u samostan Corpus Domini očito je dobro poznata u Ferrari. Redovnice žive u strogoj izolaciji i do nedavno nitko nije mogao ući bez pisma kardinala nadbiskupa. To je možda navelo Gregoroviusa da u svom životopisu Lucrezije Borgie kaže kako je njezin grob izgubljen. 

Dok smo nastavljali kucati, na kraju ulice pojavila se ljutita starica u pregači preko crne haljine i počela vikati na nas. Otkrivši da nismo službenici, postala je ugodna i ljubazna starica te nas je povela zaobilaznim uličicama i dvorištima u samostan stražnjim putem, a zatim u crkvu, koja je čak i na ovaj topli dan zadržavala hladnoću groba. Ovdje nas je zamolila da pričekamo. Ubrzo su nam se pridružile dvije figure s kapuljačama. Bile su to redovnice koje su, kako bi sačuvale svoju klauzuru, spustile kapuljače do usta. Sve što se od njih moglo vidjeti bile su venama prekrivene ruke starica, ali one su nas mogle vidjeti kroz materijal koji im je prekrivao lica. 

Predvođeni dvama duhovima, prošli smo iz crkve u kor časnih sestara gdje smo, spuštene u pod ispred oltara, ugledali nekoliko grobova od običnog sivog kamena. Slovkali smo imena Lucrezije Borgie i njezina supruga Alfonsa I., sina Ercolea I. U blizini je bio grob Alfonsove majke, elegantne Eleonore Aragonske, na čijoj je svadbenoj gozbi, kada je prolazila kroz Rim 1473. godine, senešal četiri puta promijenio odjeću, dok su sluge u svili posluživali pečenog vepra, paunove i ribu prekrivenu srebrom, a gomila je jurišala na šećerne dvorce pune mesa. Duhovi su klimali glavom. Da, to je bio grob Eleonore, supruge Ercolea I. U tišini su pokazivale prstima i, kleknuvši, razaznali smo imena Alfonsa II., posljednjeg od obitelji Este, i njegove prve supruge. 

Bio je to čudan prizor: sunčeva svjetlost prodirala je u kor u prašnjavim zrakama; dvije neprozirne figure poput Moira; moj mladi odvjetnik, koji je žudio pobjeći u ugodnije okruženje, i ja fasciniran što se nalazim kraj groba Lucrezije Borgie. […] Želio sam pitati je li u zajednici sačuvano ikakvo sjećanje na Lucreziju, ili pamte li se njezina dobročinstva, ili njezino povlačenje u samostan u vremenima tuge, ali figure s kapuljačama jedva da su poticale na razgovor. Dok sam izlazio, zamolio sam jednu od sestara da stavi mali dar u kutiju za milostinju i bio sam svjestan nestrpljivih koščatih prstiju, i pomislio sam da iza vela vidim lice nalik lubanji. Dok smo odlazili, pitao sam prijatelja jesu li sestre jako siromašne. “Kažu da gladuju,”  odgovorio je. “Vidiš, nikoga nije briga. Imamo mnogo komunista u ovom gradu.”

Tijekom šetnje gradom naišli smo na crkvu Santa Maria in Vado koja je bila otvorena. 

Prvi put smo čuli za euharistijsko čudo koje se ondje dogodilo. Na Uskrs 1171. svećenik je tijekom mise prelomio Hostiju, a iz nje je počela štrcati krv koja je i danas vidljiva na svodu sačuvanom u kapelici izgrađenoj unutar crkve.

Zavirio sam u sakristiju, izašavši prije nego je čuvarica crkve stigla da me istjera. 

Zapravo smo bili na putu prema palači Schifanoia koja je ime dobila iz fraze "schifare la noia", tj. "pobjeći od dosade". Od brojnih palača koje su plemići obitelji Este izgradili po Ferrari, ovo je jedna od rijetkih koja je preživjela do naših dana. 

Najvažnije su znamenitosti te palače freske mjeseci u godini naslikane u velikoj dvorani na katu. Donosim jednu u lošem stanju i jednu lijepo sačuvanu, tj. obnovljenu. 

Iskreno rečeno, freske me nisu posebno impresionirale. Radije bih imao ove uzorke kamenja na zadnjoj fotografiji. 

***

Za izlet sam predložio odlazak u Ravennu ili Bolognu. Odlučili smo se za drugu opciju, masnu Bolognu. Najprije smo ručali u Trattoriji Vecchio Mercato, bez briga i ukusno. 

Inače, sladolede smo i u Veneciji i u Ferrari jeli u slastičarnama Grom. 

Nakon parkiranja u centru, krenuli smo u misiju obići što više toga u što manje vremena. 

Na putovanjima je uvijek lijepo upoznati nove svetce i svetice za koje nikad prije nisi ni čuo. 

U 12. i 13. stoljeću Bologna je bila prepuna visokih tornjeva. a do danas ih je preživjelo tuce.

Bazilika sv. Petronija, biskupa Bologne koji je živio u 5. stoljeću. 

Četiri ovakva stupa s križevima čuvaju se u bazilici. Navodno ih je postavio ili sv. Ambrozije ili sam sv. Petronije na stare zidine grada za njegovu zaštitu. Kasnije su premješteni u ovu crkvu. 

Malo kontrasta između starog i novog, nema potrebe detaljnije komentirati.

Meridijanska linija duga 67 metara koju je 1655. postavio astronom Giovanni Domenico Cassini, poslužila mu je za razna zanimljiva mjerenja. Primjerice, pokazao je da je Sunce puno dalje od Zemlje, nego što se do tada mislilo. 

Neke lijepe pokrajnje kapele:

U palači Archiginnasio zastali smo da pogledamo neke od tisuća grbova koje su ostavljali studenti kojima je ukazana ta čast. 

Svakako smo morali posjetiti baziliku sv. Dominika gdje je njegov grob.

Jedna od neobičnih srednjovjekovnih bolonjskih profesorskih grobnica nalazi se na trgu pored te bazilike. 

U velikoj desnoj kapeli je škrinja s tijelom sv. Dominika. 

Ima tamo i drugih tijela. 

Serafino Capponi

bl. Jakov iz Ulma čije relikvije su na idućim slikama

sv. Rajmund Penjafortski

pokrajnja kapela uređena prema modernim senzibilitetima

Bazilika sv. Stjepana izgrađena po uzoru na crkvu Svetog groba u Jeruzalemu, kaže Marko da ga uopće ne podsjeća na original.

***

Završna šetnja po Ferrari. Bivša kartuzija uz koju je sada gradsko groblje. 

Zgodan parkić. 

Palazzo dei Diamanti, jasno je odakle to ime. 

Apartman u kojem smo odsjeli tih par dana. 

Staza duž ostataka zidina Ferrare.