Izraelov ti si Kralj, i Davidov slavni rod

Volio bih da mogu reći da se radujem što smo došli na obrede i misu Cvjetnice u tolikom broju ... i, za razliku od nekih, zaista to mogu reći. 

Kako kaže završetak poslanice kod obreda blagoslova grana "Večeras ćete znati, da vas je Gospodin izveo iz egipatske zemlje, a sutra ćete vidjeti slavu Gospodnju". 

Cijeli je taj obred kao i misa obilježen raznovrsnim izlaženjem iz staroga grijeha i sužanjstva te ulaskom u Božji blagoslov kao što kaže jedna od molitava: "kako si u prilici Crkve uzmnožio Nou, kad je izlazio iz korablje i Mojsija, kad je izlazio iz Egipta sa sinovima Izraelovim: tako mi, noseći palme i maslinove grane, da izađemo s dobrim djelima u susret Kristu, i po njemu da uđemo u radost vječnu." 

U molitvama, antifonama i čitanjima pojavljuje se golubica koja se vraća u korablju s maslinovom granom u kljunu, Izraelci koji izlaze iz Egipta i idu kroz pustinju,  maslina koja raste, mnoštvo koje ide ususret Otkupitelju, a među njima posebno židovska djeca noseći maslinove grane te, naravno, Gospodin naš Isus Krist koji sjeda na oslića i tako ulazi u sveti grad. To je završna etapa njegova poslanja što predivno izriče sljedeća molitva: "Bože, koji si svoga Sina Isusa Krista Gospodina našega za naše spasenje na ovaj svijet poslao, da se snizi do nas, te nas prizove k tebi: pred kim kad iđaše u Jeruzalem, da ispuni Pismo, mnoštvo vjernog puka s najvjernijom bogoljubnošću prostiraše po putu svoje odjeće s granama palmi: podaj molimo, da njemu put vjere pripravimo, s kojega uklonivši kamen spoticanja i kamen smutnje, prolistaju pred tobom naša djela kićem pravde, da zaslužimo nasljedovati njegove stope."

Sve to kretanje izražava se na različite načine i u liturgiji, a na poseban način procesijom koja je ove godine u uvjetima kakvi jesu bila skromnija. No, svatko je u tom kretanju mogao sudjelovati, makar i poklecanjima: uz dva uobičajena, u vjerovanju i posljednjem evanđelju, kojima častimo Utjelovljenje, u Muci o spomenu Isusova izdahnuća štujemo Otkupljenje, a na riječi "da se na Isusovo ime prigne svako koljeno" u poslanici od Mise proslavu Isusova svetog djela spasenja.  

Nije to tako komplicirano

Proslavili smo u crkvi sv. Blaža blagdan sv. Josipa i nedjelju Glušnicu, a u crkvi Uzvišenja sv. Križa Blagovijest. Evo po jedna fotografija sa svake mise da nas koji smo bili podsjete, one koji nisu mogli doći utješe, a sve nas skupa potaknu da prisustvujemo i pobožno slušamo misu podsjećajući se kako je to najsavršenija molitva u kojoj možemo sudjelovati. 

Na Cvjetnicu je tradicionalna misa u sv. Blažu u 16:30 (nema jutarnje mise), a na Veliki utorak je misa u Sigetu u 19:30. Sjetite se da prije godinu dana niste mogli ići na misu i nemojte proćerdati milosti koje Bog želi dati kao blagoslov i potporu vama, ali i onima oko vas. Imate sigurno za što dragom Bogu pokloniti se, zahvaliti, zamoliti oproštenje i uputiti molbu. Tko zna hoćemo li sutra živi ustati i poći na počinak. Iskoristite priliku koja vam se pruža: skrušeno se i valjano ispovjediti, svetu misu slušati i dostojno se pričestiti. 

Bog nagrađuje dobro, a kažnjava zlo, kako je tko zaslužio; ako ne uvijek na ovom svijetu, a ono svakako na drugom. Bog je pravedan.

“Jednom riječi ispunilo se ono, što je rekao prorok: »Deserta est omnis laetitia, translatum est gaudium terrae! Ponestalo je svake radosti, otišlo je svako veselje!« (Iz 24, 11) Ali prorok Izaija, dok naviješta ono teško zlo, što je imalo doći na kraljevstvo židovsko i narod njegov, da ne bi možda njegovi sugrađani ostali u dvoumici, da ih je to zlo stiglo samo onako »slučajno« ili po nekim slijepom usudu, ne ostavlja ih ni malo u sumnji, već im navodi točno razlog: »Dissipatione dissipabitur terra et direptione depraedabitur; Dominus enim locutus est verbum hoc! (Iz 24, 3) Zemlja će biti opustošena i poharana, jer je Gospod izustio ovu riječ!«

Gostujući autor - Abyssus abyssum invocat

ABYSSUS ABYSSUM INVOCAT

Indiskrecije zmija u raju ili nemogućnost mozga da objasni samoga sebe

Nedugo nakon što je za generalnog direktora multinacionalne kompanije sa sjedištem u Rimu bio izabran argentinski neotupamaros, u sjevernom Trasteveru su počele prave brige. Rastući broj nezadovoljnika unutar poduzeća kao i u podružnicama diljem svijeta iz godine u godinu nadao se rješenju problema na prirodan način, primjerice, prilikom njegova putovanja u Tursku ili Irak. Međutim, notorna banalnost zla i neefikasnost sudbine dosad nisu ispunili nadanja i tako kompanjero i dalje, od megafona do mikrofona, od sakristije do kancelarije, od filijale do kurije, veći revolucionar od revolucije, pokusni reformator vremešne vječnosti, tješitelj potlačenih i šarmer moćnika, putuje kroz povijest kazuističkom pomirdbom nepomirljivog.

Jedna zvijezda, jedna želja

Vatikanski dekret o zabrani “individualnih misa” u bazilici sv. Petra stupa na snagu na prvu godišnjicu zagrebačkog potresa. Takve podudarnosti lako pokrenu u čovjeku niz asocijacija. Ja sam se sjetio zagrebačke katedrale i svih onih napuštenih oltara u njoj. Desetljećima se ti oltari nisu koristili osim kao police za aranžmane cvijeća ili površine prikladne za prošetati po njima kada treba dosegnuti prašinu i paučinu kod čišćenja. 

“Nasilne” koncelebracije koje Državno tajništvo Svete stolice propisuje podsjetile su me na zgode kad mi je pokojni preč. Vitković znao reći kako se požurio u crkvicu sv. Martina na tradicionalnu misu u 11:30 nakon odslužene (nove) mise u 10 sati u katedrali, gdje je nerijetko imao i večernji termin zamjenjujući nekog kolegu. S ponešto gorčine bi dometnuo da je u isto vrijeme više svećenika svoju nedjeljnu misu koncelebrirano odradilo u sakristiji katedrale. Neki je komentator na nedavnu vijest iz Vatikana sasvim razumno upitao “zašto bi netko htio postati svećenik ako ne želi služiti sv. Misu”? 

Trebalo bi to možda upitati takve svećenike koji preferiraju redovitu koncelebraciju. Izgleda da im je sada za katedralu dovoljno velika i kapelica Ranjenog Isusa u neboderu na Trgu. Sjećam se kako smo se šalili u mojoj mladosti kad bi razgovarali kamo ćemo na nedjeljnu večernju misu, a netko bi predložio da odemo “kod p. Slavka” u “katedralu duha” prema pretencioznom naslovu jedne knjige (sad sam potražio, “Zvonar katedrale duha”, neki novinar piše o televiziji). Valjda je ilički neboder sada zaista katedrala duha premda priznajem da nisam išao onamo otkako je “pandemija” započela. 

Ponekad treba spomenuti i očite stvari čisto da ostanu zapisane. Zašto ne napisati da je ono što je prije godinu dana napravljeno s crkvene strane bilo potpuni promašaj. Sa svjetovne strane je bilo očito i prije godinu dana i prije pola godine, a bome i sada kakva se šteta radi udruženim zločinačkim poduhvatom medija, korisnih epidemiološko-znanstvenih budala i političara (podržanih od ustrašenih ženica). No tih se stvari na ovom blogu dotičemo samo rubno. Ono što pak slobodno mogu, je nasmijati se u lice (s propisane udaljenosti jer ta mi mjera nikad nije  bila problem) svakome zagovorniku obavezne pričesti na ruke, ukidanja javnih misa, a i “sitnica” poput uklanjanja blagoslovljene vode. Nekidan sam se osmjehnuo čitajući kako inače dosta razumna novus ordo vjernica poziva liturgičare da osmisle obred škropljenja blagoslovljenom vodom prije svete mise. Kad bi barem postojalo neko rješenje u predaji Crkve!

Navodno će ove subote biti održana procesija od katedrale (stare) preko Gornjeg grada do crkve sv. Roka povodom godišnjice potresa i “početka pandemije”. Koliko sam čuo, nosit će i neke relikvije. Lijepo da su se sjetili. Ne vjerujem da ću ići jer ne mislim nositi masku (ili kako neki tepaju “maskicu”), a nije mi do nepotrebnih konflikata. U svakom slučaju pohvalna inicijativa, ali pomalo me podsjeća na onu poučnu pričicu o svećeniku koji je ukorio vjernike jer su došli u crkvu na molitvu za kišu bez da su ponijeli sa sobom kišobrane. Tako i mi, sve nešto kao molimo za prestanak pandemije, ali, prosim lepo, pričest na dezinficirane ruke i maska preko labrta. Fides et ratio! 

Imao sam krajem ožujka prošle godine članak naslovljen “Što smo dosad naučili”, no otada je prošlo dosta vremena, pa možda vrijedi ponovno se vratiti na isto pitanje. Meni je razdoblje od oko mjesec dana kada nismo imali misa bilo korisno za staviti se u cipele onih koji puno duže ne mogu prisustvovati misi i primati sakramente jer su daleko od katoličkog svećenika i crkve ili pak iz razloga savjesti ne mogu ići na ono što se nudi. Barem sam vrlo djelomično i ograničeno shvatio one pouke svetaca koji nisu u određenom razdoblju svoga života mogli prisustvovati misi. Mi sa svoje strane trebamo napraviti što možemo, ali ako smo spriječeni jer smo npr. bolesni i nepokretni u krevetu ili su se primjerice kukavički biskupi i svećenici zaključali u svojim rupama, dragi Bog nam svoje milosti može i želi dati i preko toga što prihvaćamo takvu situaciju lišenosti predajući se s pouzdanjem Njegovoj svetoj volji. 

Usto sam shvatio da (za mene osobno) nema smisla ići na novus ordo mise. Znao sam ponekad preko tjedna otići u svoju župu ili neku drugu crkvu na misu, ali razdoblje u kojemu mi je to bilo uskraćeno me potaknulo da razmislim je li to zaista pravi poticaj pobožnosti i nije li bolje kad ponovno započnu mise ići samo nedjeljom i eventualno još koji dan kad mogu na pravu misu te pokušati više duhovnih dobara crpiti iz toga. Naravno da nikome ne namećem svoje izbore i odluke, ali smijem valjda na svom blogu napisati poneku svoju misao i zaključak. Jedan od njih, niti posebno nagao i silovit niti ogorčen, jest da je bolje da ne idem na novus ordo osim ako mi je to baš nužno za ispunjavanje nedjeljne obaveze. U tom smislu nije mi posebno važno što se događa s novus ordom kao takvim osim što se nadam da neće nekim drastičnim izmjenama postati nevaljan jer ipak dijelimo s njime crkve i svećenike. Jasno, žao mi je praktičnih vjernika katolika kojih valjda 99 % pohađa taj obred, ali truditi se “popravljati” tu patvorinu me zanima otprilike kao i podržavati širenje “Hrvatske pravoslavne crkve”. 

Vezano uz situaciju, za mene ipak rjeđih posjeta crkvi (ne mogu se trenutno čak ni pridružiti križnom putu jer ne nosim maskicu), znam kako  postoji opasnosti da duša ohladi ako se redovito ne moli, pa to svakako moram imati na umu. Jedna stvar za koju sam također uvidio kroz proteklo razdoblje da trebam na njoj poraditi je veća empatija prema bližnjima. Istina jest da kad vidim ljude u kvartu kako zamaskirani šeću po livadi  psa bez brnjice imam ponešto sućuti prema njima jer su očito previše pratili preporuke (nisam do prošle godine ni znao da postoje “preporuke” za koje te mogu po zakonu kazniti ako ih se ne pridržavaš). Ali moram se uvijek čuvati od toga da takve ljude u srcu prezrem i osudim. A koliko je to tek teže s onima koji su zagovarali sulude, bilo svjetovne bilo crkvene, mjere?! Kako je tek onim ljudima kojima je egzistencija ugrožena svim tim “mjerama”. Meni se zapravo život promijenio vrlo malo u odnosu na ono što podrugljivo zovu “staro normalno” te mi je puno veći stres izazvao zagrebački potres, nego bilo kakva odluka ili vijest Stožera. Ali ima ljudi koji zaista žive u pravoj tjeskobi zbog nepromišljenih odluka svjetskih i lokalnih moćnika. Ne smijem ni njih zaboraviti, barem u molitvi. 

Prije nego počnem naklapati o katoličkim influencericama (širiteljkama influence?) i intervjuu onih dvoje britanskih aristokrata (nikad ne znam koji je kraljičin unuk koji) o kojem sam vidio samo zgodne pošalice, završit ću kako sam i počeo. Ipak u anegdotici se spominje jedna zvijezda. 

Naime, nekoliko tjedana nakon zagrebačkog potresa, razgledavao sam vanjštinu katedrale i gledao koji bih si komadić otpalog materijala uzeo za uspomenu. Goleme hrpe šute (razbijenih cigala i sličnog) čekale su na odvoz smeća, a kako sam cipelom dotaknuo jednu takvu hrpu, pokazao se ovaj komad žbuke koji je očito potjecao sa svoda katedrale. 

Da sam došao drugi dan već bi taj otpad vjerojatno bio na Jakuševcu, a ovako mi ostaje lijepi podsjetnik na “nebo” koji se nadam jednom ugraditi u neku kapelicu ili u nišu uz poklonac. Pitam se jesu li si tako poneki vjernici nakon potresa 2. vatikanskog koncila čuvali komadiće razbijenih oltara. 

Previše je to misâ

Dekret Državnog tajništva

Danas, na blagdan pape sv. Grgura Velikog i 1417-tu obljetnicu njegove smrti, objavilo je Državno tajništvo Svete stolice dekret kojim se efektivno ukida celebracija tradicionalne mise u bazilici sv. Petra u Rimu. To je misa koju neki kolokvijalno nazivaju gregorijanskom upravo po ovom svetom papi koji je kodificirao njezin kanon u 6. stoljeću (usp. zadnji redak u Malom misalu, str. 255), pa izbor datuma vjerojatno nije slučajan. Novom odlukom zabranjuju se u gornjem, glavnom prostoru bazilike sv. Petra sve privatne celebracije kojih je svakodnevno bilo na desetine, kako po tradicionalnom obredu, tako i po novus ordu. Svatko tko je posjetio baziliku u jutarnjim satima mogao je vidjeti kako se na brojnim oltarima služi sveta misa. Sada je svećenicima dopušteno priključiti se samo jednoj od koncelebriranih misa prema naznačenom rasporedu. Hodočasničke grupe vjernika smiju imati misu u kapelicama u kripti bazilike, a tradicionalnu misu mogu u jednoj vrijednoj, ali sitnoj kapelici u kripti služiti u četiri dopuštena termina samo svećenici koji imaju autorizaciju. 

Redovita jutarnja misa na oltaru sv. Mihovila.
Sv. Mihovile brani nas u boju!

Pretprošle godine bio sam zadnji put u Rimu povodom posjeta Svetim stubama te mi je, razumljivo, jedan od duhovno najkorisnijih i najupečatljivijih dijelova hodočašća bilo obilaženje bazilike gdje sam se mogao zaustaviti u molitvi sad ovdje, sad ondje, vrlo često uz privatnu misu kojeg francuskog, talijanskog, američkog... svećenika. Bolesnici iz Vatikana, kako ih drugačije nazvati kada su očito duhovno teško bolesni, odlučili su sada da to više ne smije biti dopušteno. Lik minornog poganskog božanstva može se na ramenima biskupâ nosati po tom svetom prostoru, ali privatni prinos svete misne žrtve (koji, dakako, nikad nije zaista privatan) postao je zabranjen. 

Istina je da nas mrze i žele nas zatrti, ali zato moramo još brižnije prionuti molitvi i djelima milosrđa. Hvala dragome Bogu, pa naše spasenje ne ovisi o njima. Kako je ovu vijest komentirao jedan klerik "Non praevalebunt!" Vrata paklena koja podižu neće nadvladati Crkvu Božju. 

Izvori: Rorate Caeli, Messainlatino.it 

Kakvo je to biće, maska s crnim ljuskama preko očiju?

Euro – voz

Ukrcavaš se na vlak na relaciji Zagreb – Bruxelles. Put će trajati tjedan dana, a od toga četiri dana do granice sa Slovenijom. Putuješ u kupeu s još tri osobe jer je vlak jako star i još ga nisu zamijenili onim bez kupea u koji mogu potrpati više putnika. Zamisli da od novinarâ Indexa dobiješ popis osoba koje možeš birati kao suputnike u svom kupeu. Osobe su sljedeće: 

• PEDOFIL koji je radio za opće dobro godinu dana i sad je rehabilitiran,
• HOMOSEKSUALAC koji je imao neke nezgodne posljedice svog alternativnog načina života, 
• VJEROUČITELJ katolički koji vodi djecu u džamiju da upoznaju kako je Bog želio sve religije, 
• SVEĆENIK kojemu je normalno da na sprovodu stupaju mažoretkinje u minicama, ali mu se gadi kad vjernik želi primiti pričest na jezik, 
• BISKUP koji prezire Tradiciju Crkve, ali ne zaboravlja čestitati Kurban-bajram i Jom Kipur,  
• MUSLIMAN koji zaziva mir na svog proroka za kojeg vjeruje da je najsavršeniji od svih ljudi, 
• TRADICIONALIST koji se odijelio od crkve svojim neprihvaćanjem duha i slova Koncila, 
• GLUMAC koji je najpoznatiju ulogu ostvario kao hrvatski branitelj koji ubija srbsku nejač, 
• CIGANKA koja se ne pere s troje male djece koja cuclaju kovanice da se smire i čekaju da zaspeš,
• BIOTERORIST koji ne želi nositi masku preko usta i nosa, a vjerojatno se nije ni cijepio, 
• LIJEČNIK SPECIJALIST ZA POBAČAJE koji pada s nogu od napornog rada u covid bolnici, 
• PROSTITUTKA koja putuje na susret Europske pučke stranke, 
• STARIJI REDOVNIK s brevijarom u ruci kojemu je Papa ukinuo redovničku zajednicu, 
• NOVINAR koji stalno kucka po laptopu jer mora napisati više istraživačkih članaka o pedofiliji u crkvi, 
• PROTA koji putuje na susret mješovite komisije za odobrenja katoličkih kanonizacija,  
• REDATELJ koji treba osmisliti sinodu za svjetski dan ljudskoga bratstva, susreta katoličke mladeži i planeta Zemlje koja uključuje popularnu glazbu, koreografiju i poganske idole,
• POSLOVNI MAGNAT koji znanstveno istražuje cjepiva i sredstva za kontracepciju,
• AFRIČKA ŽENA koja prodaje proizvode od kože mladih umjetnika koji boluju od aids-a koji su dobili transfuzijom krvi od jehovinih svjedoka koji su se borili kao srpski vojnici u Bosni, 
• VJEROUČITELJICA kojoj učenici ne znaju deset zapovijedi i Vjerovanje, ali ima vremena davati im besmislene europejske liste za senzibilizaciju na predrasude.

Zadaci za rad: 

 > izaberi tri osobe s kojima bi želio putovati u istom kupeu i tri osobe s kojima nikako ne bi želio putovati, ali ćeš na kraju sata ipak pristati da putuješ s njima jer inače neće dobiti 5 kao svi ostali

 > navedi razloge ZA ukidanje ovakvog vjeronauka i PROTIV odlaska u crkvu nakon krizme 

Bilokacija

Ovo je jedan od najiznenađujućih izvanrednih mističnih fenomena koji se može objasniti samo čudom Božjim. Bilokacija je istovremena prisutnost iste osobe na dva različita mjesta neki puta i jako udaljena. Brojna su svjedočanstva iz života svetaca o ovom mističnom fenomenu. Nalazimo ga u životu sv. Franje Asiškoga, sv. Antuna Padovanskoga, sv. Katarine de Ricci, sv. Martina de Porresa, sv. Josipa iz Kopertina, sv. Ljudevita Montfortskoga.

Među najpoznatijim bilokacijama u povijesti svetačke tradicije spadaju one sv. Klementa pape i sv. Alfonsa Liguorija. Dok je sv. Klement slavio misu u Rimu, u jednom trenutku narodu je izgledalo kao da je zaspao i ostao je u tom stanju. Nakon 3 sata je došao sebi i kazao svima okupljenima da je po nalogu sv. Petra bio otišao u Pisu kako bi posvetio crkvu baš u čast sv. Petra. I uistinu, sveti papa je istovremeno bio i u Pisi i u Rimu gdje ga je moglo vidjeti mnoštvo ljudi.

Za sv. Alfonsa Liguorija je ostalo zapisano u njegovu procesu za kanonizaciju da je 21.9.1774. dok je kao biskup bio u mjestu Arienzu, kao pao u san. U tom je stanju ostao dva dana, a kad je došao sebi, kazao je da je bio uz papu Klemeneta XIV. koji je bio na umoru. I uistinu, isti čas kad je sv. Alfons došao sebi, papa je bio umro u Rimu.

(izvor, dodatno)

S duhovnim oružjem u rukama

Čuli smo jutros u propovijedi kako trebamo biti spremni za duhovnu borbu i svjesno u nju ući. Po mogućnosti sličniji toreadoru koji zna što je pred njim, nego biku kojega naprosto utjeraju u arenu.

Jedna efikasna pomoć u toj borbi su molitve i pjesme koje nam je predala kršćanska baština. Zato je dobro da svaki Hrvat i Hrvatica kao i svatko tko razumije hrvatski jezik ima uza se Mali misal.  Ta je knjižica već stigla u brojne zemlje na više kontinenata, pa tako i u Rim. 

I uzoriti gospodin Raymond Leo kardinal Burke primio je svoj primjerak što ga je obradovalo te se rado svojim blagoslovom sjetio vjernika koje je prije nekoliko godina susreo u Hrvatskoj. 

Vjerujem da bi osmijeh pobožnog kardinala bio još veći da je u rukama imao najnoviju verziju Malog misala. Naime, na godišnjoj sjednici Društva Benedictus koja je jučer održana obaviješteni smo da su tvrdo uvezani primjerci već gotovo svi prodani, a i meko uvezani se jako dobro prodaju. Saznali smo da je završena priprema "luksuznog" izdanja koje je uvezano u materijal sličan koži te sadrži ne jednu, ne dvije, nego čak tri trakice za označavanja stranica! Članovi Društva Benedictus prvi mogu naručiti primjerke ove brojem vrlo limitirane serije, a ako što ostane, bit će dostupno i drugim ljubiteljima kvalitetne i lijepe knjige. 

Klišeji za zlatotisak izrađeni su baš za ovo izdanje, a glavnu ilustraciju trebalo je u pripremi pomno precrtati. Siguran sam da će svi koji budu imali sreće držati ovu knjižicu u rukama reći da su ovi primjerci posebno dobro uspjeli. 

Gostujući autor - Reiki i krštenje duhom

Zloupotreba polaganja ruku u „reikističkom sustavu“

Samo u Njemačkoj otprilike 500 000 učitelja reikija izvodi „čudesna iscjeljenja“ polaganjem ruku.

Nije tako teško reći "da, za zabranu sam ubijanja nerođenog djeteta"

Ne čini mi se posebno teško pitanje: Jesi li za zabranu pobačaja? 

Jedini razlog zašto pobačaj postoji je jer se žena, a često i njezina okolina, želi riješiti bebe prije nego se rodi i zakomplicira im život. Svakako da zajednica treba učiniti dolazak novog života na svijet što podnošljivijim ako već ne i lakšim. Zna se koje mjere idu u tom smjeru i vjerojatno se dobar dio društva još uvijek može ujediniti u uvođenju i promicanju takvih zakona, pokreta i institucija. Ali ono prvo pitanje ostaje s razlogom prvo i neizbježno. 

Ako sam dobro shvatio društvene mreže, jedan zastupnik Hrvatskog sabora iz rubne desne stranke predložio je zakon o zabrani pobačaja i pozvao kolege zastupnike da podrže takvu inicijativu. Desetak zastupnika je stalo iza takvog prijedloga, a neki od kojih se to očekivalo ogradili su se jer je čitav postupak napravljen po njihovom sudu pravno i PR nevješto te s ciljem provokacije, odnosno samopromocije.  

Ne vidim točno u čemu je problem reći: "da, pobačaj treba zakonom zabraniti". Pretpostavljam da je kod nekih poput zastupničkog bračnog para riječ o prevelikom intelektualiziranju i ljudskim obzirima. Drugi, koji bi htjeli biti jako fini nakon što su munjevito na krilima samopromocije uletjeli iz preuskih majica u salone za pse saborskih zastupnika, odavno su se izjasnili poznatom frazom "u zabrane ne vjerujem, vjerujem u edukaciju u rad s našim vjernicima koji će shvatiti vrijednost života". Naravno, dovoljno je to ponoviti za bilo koje zlodjelo koje je zakonom kriminalizirano, pa će svatko normalan uvidjeti ispraznost takve argumentacije. 

Jedan pak svećenik iznosi o ovome svoj nadasve balansirani stav: 

Politika bi tu tek imala što reći u zakonodavnom smislu kad javna rasprava jednom završi. Crkva i druge vjerske zajednice na poseban bi se način u ovom pitanju morale čuvati korištenja političkih poluga. To bi se Crkvi prije ili kasnije obilo o glavu. Pitanje je koliko je (ne)opravdana praksa prosvjeda, peticija ili molitvenih okupljanja ispred bolnica. Tako nastupati znači vlastito uvjerenje ili samu molitvu koristiti kao sredstvo pritiska na druge i drugačije. Pitanje je bi li to bilo instrumentaliziranje molitve. Bilo bi to isto kao da se netko okuplja i moli ispred lokalne birtije gdje se psuje… Uostalom, kad su sustavno uništavane tvornice i radna mjesta u pljačkaškoj privatizaciji u Hrvatskoj, nitko se nije okupljao na molitvu ispred sjedišta velikih političkih stranaka koje su tu pljačku blagoslovile… I kad su radnice „Kamenskog“ ili „Uzora“ ostavljene na cesti, nitko se nije okupljao ispred ureda onih koji su ih opljačkali i molio… Tada nije bilo poziva na borbu, referendume ili promjenu nekog zakona. Nije bilo spomena ženskih prava. Tada su svi šutjeli. Uostalom, bilo koji zakon može biti i donesen, ali kod nas ga se ne drže ni političari koji ga izglasuju. Zapravo, u tom smislu ne pristajem na to da bilo koja grupa ljudi čini pritisak na bilo koja u ime vjere koju i sam vjerujem. Vjera je nešto što se ne nameće… Barem bi to trebala biti. 

Pitanje izmjene zakona o pobačaju, na koji se pozivaju neki od predizbornih protagonista, ne bi ništa riješilo. Stvar bi se samo zakomplicirala. Procvjetao bi posao pobačaja na crno, a susjedne su zemljice svakoj građanki ove naše Lijepe Uboge dovoljno blizu da bilo koja može otići preko granice ukoliko želi pobaciti. A da i ne spominjemo nadriliječnike koji bi nestručnim zahvatima ugrožavali zdravlje i života žena. 

Ah, jadni mi kad nam ovakvi žele biti novi Sbutega ili Grubišić. Pa evo, da mu objasnim. Molitelji se okupljaju ispred bolnica i mole ondje jer im je to preostalo kao jedino i zadnje sredstvo da sklone majku, liječnika i babicu da ne ubiju nerođeno dijete. Nemaju više nikakvih ljudskih mogućnosti i svoje pouzdanje stavljaju u Boga nadajući se da će po njima, njihovoj prisutnosti i molitvi, milost pronaći pukotinu u srcima tih ljudi koji su se odlučili za strašno zlo. Svakako da je potrebno svojom molitvom pratiti i političare i ljude u teškoj ekonomskoj potrebi, ali te situacije su neusporedive s prije navedenom jer se radi o odraslim ljudima, ne postoji ta neposredna hitnost, a postoje i različiti drugi načini za djelovanje u tim slučajevima. Kao svećenik morao bi biti za to da se učini pritisak te se primjerice bogopsovka na javnom mjestu zabrani i kazni. Ali on vjerojatno i ne razumije što priča. Zar bi inače spominjao ovaj besramni argument "ako se zabrani, morali bi ubijati djecu na crno"?!

Spomenuo sam nedavno jednoj osobi o čemu se radi u tekstu koji sam namjeravao objaviti u skoroj budućnosti. Pokušala me odgovoriti od takvog članka zbog neugodnih opisa. Meni se ipak čini da je tekst vrlo prikladan uz ovu temu, pa ću ga, suprotno redovitoj praksi, objaviti odmah ispod ovoga.