Cernik

Povodom skore 800. obljetnice bule Solet Annuere kojom je papa Honorije III. potvrdio pravilo svetog Franje koje je u franjevačkom redu i danas na snazi, odlučili smo posjetiti našeg dragog franjevca, p. Roberta. On je već nekoliko mjeseci na službi u Cerniku, pa smo se vlakom zaputili u Novu Gradišku i odande prošetali do samostana. 

Prohladan sunčani dan bio je kao stvoren za izlet. 

Na kolodvoru nas je dočekao neki ker. 

Pločnik se proteže cijelim putem kroz Novu Gradišku i Cernik. 

Obradovali smo se ugledavši crkvu i samostan. 

Na odvojku od glavne ceste prema samostanu već nas je čekao p. Robert koji nas je svuda proveo. 

Od brojnih anegdota koje smo čuli, meni su posebno upečatljive ostale one o p. Juliju koji je povjerene mu filijale obilazio pješice kakvo god bilo vrijeme. Mnoštvo informacija o franjevcima u Cerniku možete saznati iz knjige koju je napisao upravo taj fratar. 

Češerasti ukras iznad glavnog ulaza u crkvu zapravo je šišarka hmelja jer se u ovom kraju proizvodilo pivo. 

Zbog konzervatorskih radova skinute su ove pruge žbuke s fasade.  U donjim nišama su kipovi sv. Petra i Pavla, a iz gornjih su kipovi uklonjeni. Ne sjećam se točno o kojim se svetcima radilo, osim da je u središnjoj niši bio sv. Mihovil. Njegov kip će ponovno postaviti tako da taj slavni arkanđel bdije nad čitavim krajem. 

Prije ove crkve svetog Petra, na tom je mjestu bila džamija.  Cernik je jedno vrijeme bio i središte sandžaka. Od muhamedanske okupacije ostala je ova kamena posuda koja im je služila za obredno pranje, a sada je na ulazu u crkvu. 

Crkva i samostan oštećeni su u petrinjskom potresu.

Stariji pokrajnji oltari su prekrasni, ali ni glavni oltar iz sredine 19. stoljeća nije loš osim što je postao prenizak nakon pokoncilskog zasipanja svetišta. 

Na oltaru sv. Antuna je također bila vrijedna svetčeva slika koja će se vratiti, no "narod više voli kipove".  

Rekao nam je p. Robert da su ga kao dječaka kad bi dolazio u ovu crkvu intrigirali ovi fratri na oltaru sv. Franje. 

Oltar za mise zadušnice privukao nam je pažnju velikim globusom. 

U propovjedaonicu se ulazi iz samostana (vidjet ćete kasnije), ali nismo u nju ulazili s obzirom da nije jasno koliko je strukturno stabilna. 

Orgulje su još u upotrebi, ali bi nakon raznih improviziranih popravaka neki dijelovi trebali bolju restauraciju. 

Grofovski balkon nad svetištem crkve svatko bi od nas volio imati. 

Jedan od originalnih posvetnih križeva. 

Poslije obilaska crkve, razgledali smo poprilično veliki samostan. 

Iz informativnih ploča smo zaključili da moramo još barem jednom doći obići razne povijesne i prirodne znamenitosti u okolici. 

Neki fotograf u 19. stoljeću skupljao je tijekom cijele svoje karijere staklene pločice koje su se tada koristile za fotografiranje i donirao ih je samostanu. Od tih pločica napravljeni su prozori klaustra koji izgledaju efektno, ali ih nije baš jednostavno čistiti. 

Domaćin nas je proveo i središnjim dijelom klaustra dajući nekoliko povijesnih crtica. Ovdje se, nažalost, vidi i šteta koju je prouzročila vlaga u zidovima. 

U Cerniku je rođen i odrastao p. Tomislav Vuk koji je profesor drevnih jezika na franjevačkom biblijskom fakultetu u Jeruzalemu. Njegovim zalaganjem uspostavljena je u Cerniku stalna Biblijsko-arheološka izložba koju smo razgledali. 

Došavši do vitrine s nekim tipičnim suvenirima iz Jeruzalema, žalosni smo se spomenuli kako se naši planovi da nas p. Robert vodi na hodočašće u Svetu zemlju nisu realizirali, ali on nas je ohrabrio rekavši da ćemo u ne tako dalekoj budućnosti ispuniti ova očekivanja.  

Ovaj smećkasti prah na koji pokazuje ruka je sjeme gorušice koje je slavu dobilo iz Isusove prispodobe (i danas smo je slušali na misi!).  

Ručali smo vrlo ukusni gulaš. 

A pili Naru koja nas je sve podsjetila na djetinjstvo. Osim djece, naravno, ona se nisu prisjećala svoga djetinjstva. 

Vrata u blagovaonu "obnovio" je neki lokalni umjetnik, primijetite opet hmelj iznad franjevačkog grba.

P. Julije piše da je ovu sliku pavlinskih remetskih mučenika koja se sada nalazi u blagovaonici 1847. samostanu poklonio vlastelin Andrija Marković. Godine 1591. turski vođa Hasan-paša Predojević pustoši Remete i vješa 12 remetskih redovnika pavlina na lipu u Vugrovcu.  Ako netko zna gdje je točno bilo navedeno stablo, neka ostavi informaciju u komentarima. Usto, je li to baš lipa koju je navodno posadio bl. Augustin Kažotić? Čini mi se kao zgodno odredište za neko buduće hodočašće. 

I onu lipu u Cerniku kod koje su se okupljali katolici za vrijeme turske okupacije posadio je po jednoj predaji bl. Augustin. Ako i nije tako (što odlučno tvrdi p. Julije), morat ćemo za idućeg posjeta navratiti do tog mjesta gdje je sad kapela sv. Leonarda / Linarte (kaže p. Robert da se u tom kraju gutaju samoglasnici). 

Na odmorištu samostanskog stubišta jedan je od ljepših kipova Bezgrešne koji se nosi i u procesiji. 

Samostan se renovira, pa je puno toga u kutijama. 

Ovdje će jednoga dana biti vraćena vrijedna samostanska knjižnica. 

A ovdje se obnavljaju sobe za redovnike. 

Uz unutrašnju, provodi se i vanjska obnova, a tempo je uvjetovan europskim i državnim potporama. 

Na brdašcu iznad samostana je križni put, ali i njega smo zbog nedostatka vremena morali ostaviti za drugi posjet. 

Mnoštvo svetih likova u crkvi i u samostanu opominje nas da se popravimo!

Nekoliko soba nazvano je po cerničkim franjevcima koji su umrli svetačkom smrću. Primjerice, pateru Eugenu Kukini su komunisti u sušačkoj bolnici prerezali grlo i izboli ga kuhinjskim nožem, a p. Jerku Tomičeviću još su Turci odrubili glavu. Zanimljivo je kako u letku o župi i samostanu piše da je p. Jerko krstio 180 muslimana, a na drugom mjestu je navedeno kako je to bila samo turska laž. 

U biblijsko-arheološko-orijentalističkoj knjižnici koju je sabrao p. Tomislav Vuk zapazio sam knjige franjevačkih izvora u kojima je sigurno i na početku ovog teksta spomenuta Regula Bullata. 

Iz prostora te knjižnice može se izaći na kor s orguljama. 

P. Robert je spomenuo da mu je jedan subrat koji je ovdje u Cerniku bio u novicijatu opisao kako bi se, kad je njegova majka bila dolje u crkvi, on stojeći ispred orgulja podigao na prste da vidi gdje mu je majka jer bi je i samo po marami s leđa znao prepoznati. Naravno, tada je redovnička disciplina bila puno stroža, ali složili smo se da to i nije bilo tako loše. 

Pogled prema propovjedaonici. 

Ubrzo smo se morali rastati, pa smo zamolili blagoslov i obećali da ćemo opet doći.

U povratku smo doslovno projurili kroz Novu Gradišku i stigli na vlak točno kada je dolazio na kolodvor. 

Imam dojam da se p. Robert lijepo prilagodio novoj-staroj sredini. Gvardijan nas je vrlo srdačno pozdravio, a i ostali fratri koje smo susretali bili su prijateljski raspoloženi. Hvala im svima na gostoljubivosti.