Torino 2

U nedjelju sam najprije išao na tradicionalnu misu u crkvu kojom od kraja 16. stoljeća upravlja Bratovština milosrđa.
Prije mise bila je molitva krunice na latinskom, pa smo svi mogli aktivno sudjelovati. Nisam fotografirao za vrijeme pjevane mise, ali evo kako izgleda lijepo svetište crkve.

Poslije posjeta muzeju torinskog platna koji je korisno obići kako biste se bolje pripremili na dolazak pred samo Platno, fino sam ručao. Kao i obično, nisam unaprijed gledao gdje ću jesti, nego sam se malo prošetao po kvartu i naišao na restoran koji mi se učinio ok. Bio sam više nego zadovoljan kvalitetom hrane, a i usluga je bila na nivou.

Zatim sam se zaputio u baziliku Superga koju sam već spominjao jučer. Tramvajem ili autobusom dođete do podnožja brda koje je na sjeveroistoku grada, a onda se starinskom uspinjačom penjete dvadesetak minuta na vrh do bazilike.

bazilika se vidi na sredini

Pogled na Torino je zaista lijep, premda to moje fotografije baš ne dočaravaju najbolje.

ušće nekog pritoka u rijeku Po

Izvana bazilika sliči tolikim drugim crkvama u Torinu, a iznutra nije ništa posebno.  Najvrijedniji dio ovog puta je u samom pogledu i šetnji te naravno vožnji uspinjačom.

Ispred bazilike se održavao neki susret ljubitelja automobila, a koliko sam vidio dijelile su se i nagrade. Nije me pretjerano zanimalo, pa ne znam detalje.

Nakon povratka istim putem, zaustavio sam se pred ovom crkvom koja se naziva Gran Madre di Dio. Očito je nadahnuta Panteonom, ali mi nije bila interesantna. Neoklasicizam mi nikad nije bio posebno privlačan u crkvenoj arhitekturi, a ako posjete Torino čak i ljubitelji će se prezasititi tim stilom. No, treba priznati da je crkva vrlo spretno pozicionirana.

nedjeljna večernja misa

Zatim sam se popeo na obližnje brdašce. Torino je u tom smislu jako dobro položen. Sam centar je na ravnom, a tko voli, može se penjati po brdima više ili manje što u samom gradu, što u bližoj ili daljoj okolici. Na vrhu brda je kapucinska crkva.

sv. Ignacije iz mjesta Santhia

sv. Lovro Brindisijski ili Brindiški

blaženi Bernard iz Offide

Botonto qui vixit annis III. Mensibus II. in pace.
Mučenik iz Rima za Dioklecijanovih progona.

sv. Bernard iz Corleone

Možda bi se današnji kapucini trebali ugledati u ova dva Bernarda gore, primjetili ste i sami s kojim su ih predmetima umjetnici prikazali.

Pogled s brda prema centru Torina. Opet se vidi poznata Mole Antonelliana na koju se ipak nisam penjao. Bio sam na barem tri-četiri poviša mjesta u Torinu ili okolici, a Mole koju sam obišao samo odozdo nije me posebno impresionirala.

Brdo s kapucinskom crkvom i samostanom, fotografirano kada sam prešao rijeku Po. Uz crkvu je i muzej planina, ali onamo nisam zalazio.

Vrlo kratki pogled na prostranu crkvu sv. Filipa Nerija. Bio sam unutra, ali nisam slikao, a ova fotografija izvana je tu prije svega radi mog brata Marka koji je veliki štovalac sv. Filipa. Pokrenuo sam na info ekranu video o crkvi, koji premda je bio zanimljiv, nikako da stane i ne da se zaustaviti (priča o Torinu, o sv. Filipu, o oratorijancima, o crkvi i svim umjetničkim djelima itd.). Malo mi je bilo žao da samo odem kad je već taj glasni pripovjedač ometao molitvenu tišinu zbog mene.

Druga strana Palazzo Madama.

Nekoliko detalja iz dominikanske crkve. Ah, to su bili dani kad su dominikanci gradili i uređivali crkve da budu lijepe, a ne jalove i puste.

sv. Dominik

Iako me netko prije puta upozorio da je Torino centar sotonizma u Italiji, moram priznati da srećom nisam imao takvih iskustava. Ako zanemarimo demonsku ikonografiju na nekom salonu za tetovažu, jedina stvar koju sam vidio u jasnom sotonističkom stilu nalazi se par metara od ulaza u dominikansku crkvu. Naime, nasuprot crkve je kafić koji se zove đavlova kuća i uz prigodni dekor pri ulazu se može vidjeti veliko nacereno lice Sotone. Bilo je dosta ljudi unutra, ali ja, dakako, nisam ulazio.

Slijede dvije slike od idućeg dana  iz crkve koju sam već spominjao, a u kojoj se služi tradicionalna misa. U nedjelju sam bio pomalo razočaran zbog hibridnih elemenata koje je misa imala (ne samo da je narod odgovarao apsolutno sve što i ministranti, nego je i pjevao očenaš, a svećenik uopće nije prilazio oltaru prije ofertorija te je Secretu molio glasno uz mikrofon). Čak i takva misa je sto puta bolja od tipičnog novus orda, ali nije to to. Zato mi je došlo kao lijepo osvježenje kad sam saznao da će francuski svećenik iz Instituta Krista Kralja slaviti misu u ponedjeljak. Kao što možete i pretpostaviti, on se držao svih rubrika. Ne bih htio ispasti nezahvalan, ljudi koji se već desetljećima trude oko mise u crkvi ove bratovštine, očito su puno napravili, ali ne vidim svrhu suobličavanja tradicionalne mise novus ordu. To su obredi zasnovani na različitim mentalitetima i teologijama i stoga je razumljivo da vuku u različitim smjerovima.

Bratovština je bila osnovana kao pomoć osuđenicima.

Dva dana za redom sam slušao propovijedi o čitanjima nedjelje Dobrog pastira. Rečenica iz poslanice "Izliječili ste se njegovim ranama" posebno mi je potresno zvučala jer sam se nedugo prije mise molio pred samim torinskim platnom koje jasno predočuje rane o kojima sv. Petar govori.

Pristupne molitve, ispred mene su francuski hodočasnici.

U nastavku nekoliko fotografija iz različitih crkava u koje sam naišao.

crkva sv. Tome

U ovoj crkvi sv. Terezije Avilske su se oženili djed i baka pape Franje, a tu je kršten i Papin otac (il papà di Papa):

Baš kad sam htio fotografirati krstionicu, ispraznila mi se baterija na fotoaparatu. A dobro, što je tu je. Valjda to nema neko dublje značenje.