Tri godine

Prošlog četvrtka proslavili smo datumsku, a prošle nedjelje liturgijsku godišnjicu početka služenja tradicionalne svete mise u crkvi sv. Martina u Zagrebu. Prije tri godine, na nedjelju Sedamdesetnicu (1,2), započelo je redovito održavanje do danas jedine javne tradicionalne misa u Hrvatskoj (pa i šire). Svi koji slušamo misu u sv. Martinu zahvalni smo Bogu na tako velikoj milosti.

Moglo bi se ovom prigodom komentirati proteklo razdoblje s različitih stajališta, ali u ovom tekstu pokušat ću zapisati neke osobne dojmove koji su se oblikovali kroz te godine. Iako sam tradicionalnoj misi nazočio dosta puta i prije mise u sv. Martinu, iskustvo (gotovo) svakonedjeljnog slušanja stare mise donosi redovitost koja mi je nedostajala. I danas većinu dana u tjednu slušam misu, naravno novu. Novoj misi prisustvovao sam od rođenja na tisuće puta i zato je sasvim razumljivo da uspoređujem te dvije liturgije. Nadam se da se nitko neće naći uvrijeđenim onim što ću u nastavku napisati. U ovom tekstu mi nije cilj baviti se teološkim razlikama i utemeljenjima novog i starog rimskog obreda. Na našem blogu time smo se bavili u prošlosti i bavit ćemo se u budućnosti. Ovdje mislim iskreno i, koliko je to moguće, otvoreno iznijeti svoje iskustvo.

A moje iskustvo kaže da je stara misa u svakom obliku i svakoj pojedinosti superiorna novoj. U pristupnim molitvama, u ispovijedi, u čitanjima, u liturgijskom kalendaru, u vlastitim molitvama, u orijentaciji i položajima svećenika i puka tijekom mise, u ofertoriju (prinosu darova), u kanonu, u riječima pretvorbe, u tihom i glasnom govorenju molitava, u tome što svećenik sam moli Očenaš do pred kraj, u predpričesnim molitvama, u pričesti svećenika i naroda, u završetku mise, u molitvama nakon mise, u jeziku, u ruhu, u pjevanju, u odgovaranju, u šutnji, u svemu...

Nikad nisam shvaćao one koji kažu: "Da, stara misa je jako lijepa, ali možda bi se moglo uvesti..." Možda za četrdeset ili osamdeset godina budem drugačije razmišljao, no sada mi se čini da ne treba ništa dirati. Ako išta, treba još više pripaziti da sve što jest, ostane u ovim turbulentnim vremenima kakvo jest. Reći će neki, liturgija je živa stvar, ona se kroz povijest uvijek razvijala. Slažem se, pričekajmo sto, dvjesto godina prije nego promijenimo neku "sitnicu". Uzmimo si vremena da o njoj dobro razmislimo. U međuvremenu, dovoljno je dati se oblikovati onom liturgijom koju imamo, koja nam je predana (bez obzira na možebitne manjkavosti liturgijskih reformi za Pija XII. i bl. Ivana XXIII.). Meni je stara liturgija u svemu dala odgovor na one težnje i probleme u misi koje nisam znao i mogao imenovati od najranijeg djetinjstva do dana kada sam prvi put za nju čuo. U njoj vidim, razumijem i osjećam da je sve na svome mjestu. Najviše volim pročitati promjenjive dijelove pojedine nedjelje (pjesme, čitanja, molitve) prije mise i zatim na misi slušati i sudjelovati u bogoštovlju za koje osjećam da je Bogu ugodno. Čak i uz moju nedostojnost, ovo štovanje ostaje objektivno potpuno i ispravno.

Primjetio sam da mi je sve teže koncentrirati se na novoj misi ako ne molim krunicu. Jasno mi je da golemoj većini ljudi oko mene odgovara neprekidni dijalog svećenika s narodom, određena neformalna atmosfera potencirana improviziranim nagovorima i molitvama, okrenutošću svećenika narodu i kretanjem raznoraznih laičkih službenika i službenica po svetištu. Uopće se ne želim uspoređivati jer i sam lako vidim ljude koji su sasvim sigurno bolji vjernici i bolji ljudi.  Bez krunice ja se jednostavno isključim i odgovaram ono što je do mene (u principu dijelove koje bih odgovarao i na tradicionalnoj misi). Stvari koje bi me prije uzrujale (ako vam treba primjer, pogledajte npr. 32. minutu ovog videa) uz krunicu i svijest da ću za tjedan ili dva opet moći slušati misu kakva nam je predana, više me ne uznemiruju toliko. Premda mi je i dalje žao zbog toga što se događa, ja u taj novi obred više ne polažem ni svoje povjerenje, ni da budem iskren, svoje srce. Naravno, i dalje pokušavam usmjeriti dušu Kristu uz pomoć BD Marije, svetaca i anđela, i dalje se klanjam Gospodinu stvarno nazočnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. I dalje slušam sveto Evanđelje i primam svetu Pričest. Ali ovo okruženje, bilo izvanjska modernistička crkva, bilo unutarnja konstrukcija samog bogoslužja ne predstavljaju temelj mog vjerskog i općenitog života. Zahvalan sam Bogu jer mogu u takvoj hali (doslovno i preneseno) slušati svetu misu, no znam da me, bliže ili dalje, čeka katedrala.

Razvila se posljednjih dana na internetu zanimljiva rasprava o beskorisnosti takozvane reforme reforme, tj. približavanja novog obreda liturgijskoj tradiciji Crkve preuzimanjem pojedinih elemenata starog obreda (okrenutost svećenika, rimski kanon, latinski itd.) Ta reforma reforme u Hrvatskoj, koliko znam, nije imala nikakva ispoljavanja. Bez obzira na to, u skladu s onim što sam prije napisao, nije mi taj pokret djelovao uvjerljivo. Zašto ginuti zbog toga da se ukinu ženske ministrantice, zbog toga da se ponekad smije otpjevati Gloria ili Credo gregorijanski na latinskom i tisuća drugih stvari kad je bolje jednostavno uvesti tradicionalnu latinsku misu. Znam da za mnoge svećenike to predstavlja nešto nezamislivo, ali iskustvo (i to ne moje malo, nego puno veće onih koji se time bave dugo vremena) govori da je lakše i bolje odmah početi služiti stari obred, nego u novi unositi elemente koji se protive onome za što je dizajniran. Odmah da se ogradim, neke elemente poput pričesti na ruku, zaista je nužno suzbijati zbog opasnosti svetogrđa kojemu su prilika.

Možda sam previše vremena proveo u usporedbama. Lako je vidjeti zašto. S jedne strane, duhovne stvari je gotovo nemoguće (barem meni) zapisati u prihvatljivom obliku na blogu. S druge strane, 99% misa koje se služe u Hrvatskoj su novus ordo mise. Ako čitatelj i ne razumije što mi je privlačno u starom obredu, možda će razumjeti (makar se i ne slagao) što mi je odbojno u novom.

Vjerojatno će netko (s pravom prigovoriti) da se uopće ne osvrćem na duhovne plodove tradicionalne mise u mom životu. Ja o tim plodovima ne mogu objektivno suditi i uostalom ne želim o takvim stvarima pisati na javnom blogu. Jesam li ja postao svetiji? Sigurno da nisam ni približno koliko sam trebao. Možda ću zaista zbog toga biti još strože suđen jer u tradicionalnoj misi i nauku koji sadržava mogu jasno vidjeti i cilj kojemu dovoljno ne težim i put s kojega često skrećem i sredstva kojima se ne želim poslužiti. Bez obzira na to, smatram da je bolje biti tradicionalni katolik, nego moderni katolik slično kao što je bolje biti kršten, nego nekršten.