Spasimo ih tako

Doskora se tude bila pojavila protestantska propaganda preko nekoga Madžara Taborija, — tu se neke knjige prodavale, a napokon stigne i jedna Engleskinja po imenu miss Irby i napravi školu protestantsku, za koju uze kršćansku i hrišćansku djecu loviti i mećati u svoju školu, sa svim providjenjem nutrašnjim i hranom, dašto sve besplatno. To je bila engleska protestantska propaganda. Ujagme u tu školu i troje katoličke ženske djece; a u pomoć pristane i pruski konzul dr. Blau i dobavi neke dvije »diaconissae«, vrste naših milosrdnica, koje su one katoličke curice svake nedelje dovodile k meni u crkvu, pak naredile im, da ništa ne mole, niti kleče, nego da uspravno stoje u vrijeme svete mise i da se ne klanjaju svetim sakramentima. To meni dotuži i vidio, da je potreba dobavit naše milosrdnice suprot tom zavodu. Domalo to učinim, u sporazumljenju s biskupom, iz zagrebačkog manastira i poručim po roditelje onih triju curica, dvojih u Fojnici, a jednih u Konjicu. I dodju roditelji, a ja ih svjetujem, da djecu izvade iz onoga instituta, iz škole miss Irbyjeve. Pa da skinu njihove haljine, providim ja odijelo novo. Oni pristanu, a one curice se izbave — spasimo ih tako. 

Sutradan dodjem veziru. Kaže mi vezir: »Tužba je od strane engleskog konzulata, da si jučer po noći u dva sata ukrao dvije curice iz one škole, gdje su bile na izobrazbi«. Ja kažem: »Nijesam ukrao, niti je to u noći bilo, nego je došla baba iz Fojnice, i mati jedne djevojčice iz Konjica. »Otišle su poslije podne u školu, a djeca potužila im se, da hoće odavde, jerbo ne daju im Bogu moliti ni klanjati se svetom sakramentu, i još da im je reklo, da će doći nekakav »papa« i vodit ih u Zlatni Prag, dalje da proslijede školu. Zaplakale curice, a one žene izvedu ih«. To ja kažem veziru. Na to vezir kaže: »A ti meni pismeno podaj tvoje razloge«. »Velim ti, da ja ne priznajem nikakova autoriteta tomu institutu, jerbo to je nekakova privatna škola i kod naše vlade nema protestantizam priznanja na to, da se naša djeca love, jerbo se to opire dogmatima naše vjere«. — Još je zahtijevao konzul, da se one moraju natrag povratiti, ili troškove na njih potrošene vratiti. Napišem ja: »Ja ih neću povratiti: odijela što im je dao zavod, vraćena su, a ako su jele u zavodu, i služile su«. 

Iza toga na ispitima u toj miss Irbyjevoj školi, gdje su dolazili i konzuli, ugledaju pravoslavne gazde, koji su bili dali svoje kćeri onamo na odgoj, da je to sve protestantski; — otvore im se oči, pa i oni svoje djevojčice izvade. I tako miss Irbyjeva škola, koja i danas egzistira, ostane pusta, dok nije opet nekakove sirote namakla poslije okupacije. 

 (Fra Grgo Martić, Zapamćenja)

Iskustvo sinodalnosti

Što kad bi osjećaji imali osjećaje?

Zahuktavaju se pripreme za Sinodu o sinodalnosti. U Rimu, centru Katoličke crkve, usisavaju se tapisoni u nebrojenim dvoranama koje će primiti rijeke sinodalaca. U katoličkim obiteljima pitanje kako provoditi sinode izaziva žučljive prijepore te samo zajednička molitva i pjesma za uspjeh Sinode olakšava usijanu atmosferu. 

Učinilo mi se zato kako je pravo vrijeme da malo stanemo na loptu i uzmemo si par trenutaka da predahnemo. Mi u Zagrebačkoj nadbiskupiji već smo prekaljeni sinodalci i oni koji prvi puta ulaze u igru trebali bi pozorno poslušati naše savjete. Ponajprije, sinoda nije sprint, nego maraton. Prošlo je tek  20 godina od prve najave sinode Zagrebačke nadbiskupije koja je, dakako, i prije toga sazrijevala u našim srcima. Imali smo predpripreme za sinodu, pripreme za sinodu, zasjedanja 2016.-2017., a trenutno se pišu i zaključci. Prva naklada završnih dokumenata ide direktno u ojačanje temelja potresom oštećene katedrale, ali druga i iduće naklade čitat će se s pažnjom koja dolikuje takvom monumentalnom pothvatu. 

Jedan od najznačajnijih uspjeha i trajna uspomena zagrebačke sinode je podnevna misa u dvorani pored crkve u Palmotićevoj. Na postsinodalnoj raspravi je osim brojnih zauzetih vjernika klerika sudjelovala i črna mati zemla koju se u rimskom panteonu naziva Pačamama, pa je došlo do izmještanja katedrale u neboder na Trgu. Nisu ostvarene ideje o restoranu u tornju katedrale, ali sada je barem lakše dostupna pizza na komade.

No, pustit ću da o globalnom utjecaju naše sinode pišu korienskim pravopisom poznati zagrebački historičari i arhivisti, a ja ću se prisjetiti samo nekih svojih iskustava. Pozivaju nas ovih dana sa svih strana jer Crkva želi čuti svakoga od nas, ali u Zagrebu je to bilo aktualno još davno, davno prije. Sjećam se kad je jedan prošli župnik (nisam siguran koji) u mojoj župi organizirao predpredsinodalne rasprave pa smo se našli u podrumu i raspravljali. Ne sjećam se točno o čemu jer bilo je stvarno davno, ali na kraju je netko nešto napisao u formulare i to je, ako se ne varam, poslano negdje u neki ured. Siguran sam da se svi sudionici toga događanja naroda Božjeg s jednakim entuzijazmom prisjećaju tih lijepih trenutaka. Pitao bi ih da to potvrde, ali pogađate... Eh, starost. Vrijeme je da neke nove generacije dožive iskustvo sinode. 

Čini mi se da nas je posebno nadbiskup Uzinić pozvao da mu pišemo sa svojim mislima i prijedlozima za ukidanje tradicije koja nas guši. Nije da sam zaboravio što je govorio, nego me nešto gušilo pa ga nisam dobro razumio. Ali meni komunikacija s našim pastirima nije strana. Uvijek se sjetim kako srdačno mi je preuzvišeni N. D. Stol znao odgovoriti na moje mailove, preporučena pisma s povratnicom (više drugo, nego prvo), pa čak i telegram koji sam slao iz pošte u Branimirovoj. Tada su već prešli u HP-u s morseovog koda na modernije metode, ali je još uvijek trebalo pisati štampanim slovima da operaterka razumije poruku (znate ono "TRADICIONALNA MISA STOP ŠALJI ZAMJENSKOG SVEĆENIKA STOP OVE NEDJELJE STOP" itd.)

Neki bi rekli da je Sinoda o sinodi vrhunac autoreferencijalnosti, pojma suprotnog od "vonja po ovcama" (osim za ovce). No nemojte im vjerovati! Tako su neki zloguki proroci govorili loše i o Koncilu, pa evo, iduće godine slavimo 60-tu godišnjicu i još uvijek beremo plodove. Tko je mogao prije 20 godina kada se počela organizirati Sinoda zagrebačke nadbiskupije, a papa Ivan Pavao II. se ispričavao za pedofilske skandale i imenovao kardinale poput McCarricka znati kakve duboke i trajne tragove će taj zagrebački susret koji još traje ostaviti na našem gradu. A koliko se tek toga dogodilo u općoj Crkvi. Ne samo Ivan Pavao II., ne samo Ivan XXIII., nego i Pavao VI. postali su sveti, a uskoro će im se pridružiti i onaj jedan koji je kratko bio papa, ali mu se i danas brojne bake mole za svoju unučad. 

Dakle, ako želite da se vaš glas čuje, odvojite nekoliko minuta i napišite svome biskupu što vam je na srcu. On će to proslijediti papi Franji i možete biti sigurni da će kao na Sinodi o obitelji, Sinodi o mladima, Anketi o tradicionalistima itd. vaše mišljenje biti uvaženo. Jer svatko je našem Papi i njegovim prijateljima važan: bio muslimanski migrant ili transvestit, homojezuit ili stručnjak za kontrolu populacije, klimatologica kojoj su ukrali djetinjstvo ili političarka koja se brine da trudne osobe ne budu trudne — svi imaju svoje mjesto u toj velikoj slagalici koju i vaša kaplja pomaže tkati. 

Istina, i ovaj službeni logo sinode lijep je i moderan: 

Ali, malo mi fali onaj krasni detalj loga godine milosrđa gdje više osoba dijeli isto oko. Ako igdje, mislim da bi taj motiv zajedništva ovdje bio posebno uspješan. Mogli su uzeti i ovako nešto gdje je dodatni bonus sudjelovanje žena u sinodalnom putu:

Ne vidim zašto sinode, koncile ili kako ih već zovete ne bismo imali svakih šest mjeseci, kao booster doze da naša Crkva ostane zdrava i relevantna. A između zasjedanja stignu se obavljati periodička okupljanja biskupijskih sinoda, sjednice povjerenstava biskupskih konferencija i apostolske vizitacije. Novi pokreti spremni su dati svoj obol animacijom slavlja, prevođenjem u jezicima,  skrutinijskim konvivencijama i sličnim. Postoji silna zapretena energija u vjernicima i njihovim pastirima, oslobodimo je kroz različite vrste sastanaka komisija. To je ono što današnji čovjek nasušno treba!

Tko tamo pjeva, dvostruko moli

Naši vrijedni pjevači i pjevačice s tradicionalne latinske mise u crkvi sv. Blaža otvorili su kanal na youtubeu Schola Cantorum Sancti Blasii. Oni se trude da svojim pjevanjem pridonesu ispravnom, pobožnom, dostojanstvenom i uzvišenom bogoslužju, a mali znak vaše pažnje i zahvalnosti bio bi da se pretplatite na njihov kanal ili ga barem povremeno posjetite, poslušate snimke i označite da vam se sviđaju. Trenutno je dostupna tek prva od, vjerujem, brojnih snimki koje će vam pomoći da potaknete svoje poznanike i prijatelje da dođu na misu u kojoj je težište na klanjanju i zahvaljivanju Bogu na način koji zahvaća cjelokupnu ljudsku osobu, a ne tek pojedine njezine elemente. 

De poenis inferni et de profundo lacu

Nedavno sam slušao jednog propovjednika koji je rekao da ne govori o paklu jer je to za veliku većinu današnjih ljudi kao da im govori potpuno stranim jezikom, nerazumljiva tema koja im je irelevantna i ostavlja ih nezainteresirane. Moglo bi se reći da ostaju s druge strane goleme komunikacijske provalije na nepreglednoj obali posvuda raširenog prešutnog praktičnog ateizma.

Ima nešto u tome da je teško govoriti o vjerskim idejama, a posebno o zahtjevnijim točkama, ljudima kojima je pogled ograničen svakodnevnim samodostatnim materijalizmom. No, ne bih se baš složio kako tim ljudima ništa ne znači ako im se kaže da će, nastave li živjeti u teškom grijehu, pa u njemu i umru, završiti na mjestu vječnih muka. Istina, ljubav i milosrđe Kristovo su primarni i njih treba svaki svećenik naglašavati beznadnim ljudima kojima je poslan. Ali ta ljubav i milosrđe se ocrtavaju upravo na pozadini tamnih ponora u kojima gori neugasiva vatra. Uopće ne mislim da je teško današnjem čovjeku dočarati pakao. Naravno da nećemo pri tome koristiti karikaturalnu sliku vraga i pakla za koju uostalom ni ljudi prijašnjih generacija nisu bili puno prijemčiviji, a čisto sumnjam da su je čak i slabiji propovjednici evocirali u svom slušateljstvu. Zašto bi bilo teško današnjem čovjeku staviti pred oči hladnoću indiferentne okoline, samoću izoliranosti u svom “mjehuriću” prepunom neostvarenih ambicija i neispunjavajućih podražaja, besmisao života koji propada i gubi se u ništavilu? Pa je li onda zaista veliki pothvat prijeći od toga na bezimeni strah, nijemi krik duše koja se u svojim smrtnim grijesima sigurno bar ponekad u životu, slikovito rečeno, približila opni kroz koju su se nazirale pandže palih anđela? A za kolike “obične ljude” je ta opna barem jednom i raskinuta u susretu s okultnim ili perverznim? Ne, ne čini mi se da je teško govoriti o paklu i njegovim stanovnicima. Naprotiv.

Priznajem da ni ja ne pričam s kolegama i poznanicima o paklu. No, ako ćemo iskreno, o tome ne pričam ni s praktičnim vjernicima. A zapravo je ta tema uz ostale tri posljednje stvari puno zanimljivija i poticajnija od onoga što se provlači u vjerskim razgovorima. Stavite bilo koju aktualnu vijest ispod leća smrt-sud-pakao-raj i ono efemerno, sporedno će iščeznuti, a jasnije će se ocrtati prava bit problema te njegovo stvarno mjesto u problematici našeg spasenja.

Posjetio sam nedavno svoju župu jer je bilo oglašeno euharistijsko klanjanje. Došao je novi župnik i najavljeno je da će se klanjanje održavati svakog četvrtka nakon večernje mise, a ne samo prve srijede u mjesecu kao do sada. Očekivao sam da se svećenik koji vodi klanjanje neće gasiti, to su dominikanci i već sam na to navikao. Mladi župnik čak ima ugodan glas i lako ga je mentalno isključiti. Polumrak u kojemu se ne vidi jalova pustoš interijera i izobličeni kipovi Kuzme Kovačića dodatni je plus. Nisam očekivao da će glazbu animirati bend s protestantskim pjesmama izvedenim meditativnim zavijanjem koje se uz udaranje bubnjeva pojačava do delirija prikladnijeg nekom afričkom plesu oko vatre, nego katoličkoj crkvi u europskoj naciji koja tvrdi da se vjera u njoj ukorijenila prije više od tisuću godina. Nisam očekivao ni da svećenik ima kapuljaču habita na glavi i za vrijeme klanjanja i dok obilazi noseći monstrancu tamo amo po crkvi. Karizmatici nisu najgore što imamo u Katoličkoj Crkvi, pobožnost koju često imaju prema Presvetom može ih prirodno odvesti od protestantizma prema pravoj vjeri. Ali da ću se vratiti na takva klanjanja, definitivno neću. Ako slučajno netko iz župe čita ove retke, dajte, molim vas, potaknite župnika da pročita (npr. iz Malog Misala) i pogleda kojim redoslijedom se obavlja klanjanje, kako se postupa s humeralnim velom i posebno kako se koristi kadionica (hint: ne treba mahati s obje ruke).

Dođe mi žao kad vidim kako se loše i površno obrazuje mnoge buduće svećenike na bogoslovijama i teološkim fakultetima. Nije ni čudo da zastrane kad im i sami profesori usađuju ideje poput one da Bog ne kažnjava. Da barem ti mladi koji puta prisustvuju (pa onda i služe) rekvijemsku misu, te poslušaju i izmole tekstove poput Dies irae, znali bi zašto moraju, ne samo povremeno govoriti o paklu, nego se i istinski “zubima i noktima” boriti da nijedna od njima povjerenih duša ne dođe na to mjesto konačne Božje kazne.

Krunica je doista najkrasnija molitva

Slavnom mučeniku krunica pomogla u nauku

Bl. Petar Chanel, prvi mučenik Oceanije, bude poslan na školovanje u Cras. Međutim naskoro osjeti tako nenadanu i duboku odbojnost prema učenju, i nije ju mogao svladati uza sve svoje velikodušne napore. Radi toga je bio tužan i zamišljen. A uslijed toga je očigledno i sa zdravljem propao. Nitko nije mogao da nađe razlog ovoj nagloj i neugodnoj promjeni. Svaki pokušaj da ga se nagovori ili rastrese bio je uzaludan. Napokon učenik donese odluku. Pokupi naime jednog dana svoje stvari i knjige, u nakani da napusti školu i da se vrati roditeljima.

Već je upravo bio na putu, kadno, prolazeći mimo jedne crkve, sretne jednu staru ženu. Njena pobožnost odmah osvoji potpuno njegovo povjerenje. On joj dakle naivno povjeri svoj slučaj. Međutim ni njene opomene i savjeti ne koristiše ništa. Za sve to on osta potpuno gluh. I on bi bio do kraja izvršio svoju odluku, da vješta savjetnica nije upoznala slabost njegova srca i da se nije utekla prijedlogu, koji on nije mogao odbiti. Ovako mu progovori: »Petre, slušaj me! Prije nego ćeš dalje proslijediti, pitaj za savjet bl. Djevicu. Uđi u crkvu i pred dobrom Majkom izmoli tvoju Krunicu. Sigurna sam, ona će ti reći, što imaš uraditi«.

Dječak posluša. Na ulazu u crkvu odloži svoju putničku prtljagu i otiđe da izmoli ugovorenu Krunicu. Jedva što je završio Krunicu, sav promijenjen povrati se dobroj ženi.

»Dobro dakle — reče mu ona nježnim glasom — što ti je rekla dobra Majka?«

Na to pitanje on se nasmiješi, a oči mu se međutim ovlažiše suzama... Dobra Majka ne bijaše doista rekla ništa njegovim ušima, ali je zato ona govorila njegovom srcu... I Petar ju bijaše potpuno razumio.

Sjećajući se toga, dvadeset godina kasnije, bl. Chanel je govorio: »Ja ne znam, što mi je tada bilo u glavi. Mislim, da se je đavao bio tamo uvukao. Nesretnik! malo se je htjelo, da mije sve bilo bačeno na kocku. Bio sam, a da to ne mogu objasniti, u muci i tjeskobi takve vrsti, da je to graničilo skoro s očajem. Ako sam opet postigao spokojnost i hrabrost, dugujem to bl. Djevici«.

I slavni mučenik nije nigda zaboravio ovu Gospinu milost, te nije jedan dan prošao, a da nije izmolio svoju Krunicu.

S prošlonedjeljne mise u čast Gospe od Ružarija u Ancignanu kod Vicenze.

Gostujući autor - Popularna tradicionalistička destinacija u slovenskim Alpama i povijesni događaj za Crkvu u Beču

Nakon našeg vjenčanja supruga i ja smo se uputili u slovenske Alpe na već poznatu „trad“ destinaciju – u Vilu Koman. Vila Koman je vrlo šarmantna kuća iz 1930-ih nedavno preuređena u lijepi hotel. Ono što nam se najviše svidjelo jest to da je, za razliku od drugih hotela, vlasnik Alen ovdje stalno prisutan te smo stalno bili u kontaktu s njim. Pitao nas je kako smo, je li sve u redu i preporučio nam mjesta i aktivnosti u blizini. Hotel je prepun krasnih detalja poput raspela, kipića, pobožnih slika itd. U Jezerskom smo posjetili tri crkvice – staru crkvu sv. Ožbolta (Oswalda), novu crkvu sv. Oswalda i crkvu sv. Andrije. Jedino smo novu (župnu) crkvu sv. Oswalda imali priliku vidjeti iznutra. Crkva je prekrasna i u dobrom je stanju. Osim duhovnih sadržaja, posjetili smo jezero u blizini i popeli se na 1.500 m visine do planinarskog doma „Češka koča“, za što nam je trebalo tri sata u jednom smjeru. Sve u svemu, toplo preporučujemo Vilu Koman i boravak na divnom alpskom zraku u Jezerskom. Za vjernike postoji mogućnost odlaska na tradicionalnu Misu u Klagenfurt, koji je udaljen 50-ak minuta autom. Međutim, mi smo se spontano odlučili uputiti u Beč.

Dan prije mislili smo da ćemo u nedjelju s Alenom iz Vile Koman ići u Klagenfurt na svetu Misu. Tada smo vidjeli da će u Jezerskom cijelu nedjelju lijevati kiša. Pogledali smo vremensku prognozu za Beč; 25°C i sunce, pravi Kaiserwetter! U tom trenutku sam se sjetio da mi je p. Sebastian Kolinski, kojeg sam imao priliku upoznati par tjedana ranije u Beču, spomenuo da će se prva sveta Misa u nedavno od Svećeničkog bratstva sv. Pija X. preuzetoj Minoritenkirche slaviti 12. rujna.

Minoritenkirche je predivna i ogromna. Na svetoj Misi sudjelovalo je 600-tinjak ljudi, a na procesiji koja je uslijedila, oko 1.000. Bočni oltari su veliki kao glavni oltari u nekim drugim crkvama. Iznad lijevog oltara nalazi se mozaik težak 20 tona – kopija Da Vincijeve Posljednje večere u originalnim mjerama (sliku istog možete vidjeti na Tominoj prošloj objavi na blogu). Trojna misa bila je krasna, s odlično uvježbanim zborom i orguljama. Misu je slavio i na njoj propovijedao p. Waldemar Schulz, koji je preko 20 godina bio prior u Beču i koji je davno pokrenuo molitvenu nakanu da Bratstvo nađe neki drugi dom u Beču. Pritom si nije ni mogao zamisliti da će se to ostvariti na ovakvome mjestu. U propovijedi je ispričao neke detalje te priče. Svećenici su se uzdali u sv. Josipa i slavili 99 misa njemu u čast. „I što se onda dogodilo?“, pitao je pater s visina propovjedaonice, „Ništa. Po uobičajenom djelovanju Neba, Nebo je čekalo. Sveti Josip je htio da se vježbamo u strpljenju.“ Koliko sam shvatio iz propovijedi, p. Schulz je prošle godine premješten u Innsbruck, a prije svog odlaska mu je jedan vjernik laik, koji je po zanimanju povjesničar, kao oproštajni poklon ponudio da ga vodi po najstarijim crkvama u Beču. Posljednja crkva na tom razgledavanju bila je upravo Minoritenkirche. U tom trenutku nije mogao ni slutiti da će se ovamo vratiti otprilike godinu dana kasnije te da će njegovo Bratstvo biti u vlasništvu ove crkve. Upravo zato što je p. Schulz pokrenuo molitvenu akciju potrage za crkvom, pozvali su njega da slavi ovu Misu. Kako to s Providnosti uobičajeno biva, često se dogode neke „slučajnosti“ koje na kraju krajeva uopće nisu slučajne, nego proviđene, pa tako i datum na kojeg se slavila ova sveta Misa ima čak trostruko značenje: 12.9.1683. godine završila je druga opsada grada Beča od strane Turaka, 12.9. (2016., ako sam dobro čuo na propovijedi) bila je posljednja od onih 99 ranije spomenutih Misa u čast sv. Josipu, a kako sam upravo na ovom blogu saznao, tada je također bio rođendan p. Sebastianu Kolinskom, zahvaljujući kojem smo uopće saznali za ovu trojnu Misu.

Slike iz crkve je Toma već objavio u prošloj objavi na ovom blogu, ali u međuvremenu je izašao video svete Mise i procesije koja je uslijedila, u kojem se najbolje može dobiti dojam o atmosferi toga dana.

Za kraj bih samo iskoristio ovu priliku na blogu da svoju suprugu, sebe i naš još novi i mladi brak preporučim u molitve svim čitateljima ovog bloga te hvala Tomi koji me pitao da napišem izvještaj ovih događaja.

Poleti slika

Kršćani kažu, da je tu bila nekoć crkva, pa kad je Bosna fet učinjena (zauzeta od Turaka), onda su oni od nje napravili džamiju, a od zvonika munaru. Kad su oni orili (rušili) crkvu, u jedan čas poleti slika sv. Mihovila arkangjela sa oltara, koji je bio istom posvećen i uleti, kao munja, u jedan dolaf, za kojim se odmah vrata od dolafa zatvore, tako da se više nikad ne mogu otvoriti bez božijeg dopuštenja. Turci su poslije i silom i milom htjeli otvoriti taj dolaf, te su same fratre silili, da oni, pošto je to njihov sveti, otvore taj dolaf. No fratri toga nijesu htjeli učiniti, za to su mnogi i bili skresani na pače (rasječeni) i preko špilja bačeni u Neretvu. I taj dolaf ni dan danas nije otvoren, niti će se dotle moći otvoriti, dok se opet džamija ne pretvori u crkvu, onda će istom iz dolafa izići sveti Mihovil. Kad su tako turci razorili crkvu i napravili džamiju, odmah je došao vrag i zavrgao ljuljajku u jednome kubetu, te se ne prestano od dragosti ljulja, što su turci razorili crkvu, a namještili džamiju. 

(O postanku Karagjoz-begove džamije u Mostaru)

Neka ga stjegonoša sveti Mihovil povede u svetu svjetlost koju si nekoć obećao Abrahamu i potomstvu njegovu

U Sarajevu je nakon iznenadne hospitalizacije preminuo vlč. Adnan Petar Mihael Jašarević. O neobičnoj životnoj priči ovoga mladog svećenika možete pročitati ovdje ili ovdje. Izdvajam jedan detalj:

S nama je podijelio i zašto mu je važan njegov nadnevak krštenja – 7. srpnja 2007. „Papa Benedikt XVI. je tog nadnevka izdao motuproprij Summorum Pontificum kojim otvara vrata ponovnom služenju tradicionalne latinske mise. Tako i ja, kad sam u svojem traženju upoznavao Katoličku Crkvu – latinski jezik, tamjan i izrazita pobožnost su stvari koje sam smatrao svojstvenima njoj. Gospodin mi je 2011. dao mogućnost da nekoliko puta budem nazočan tridentskoj misi ili, kako ju je Benedikt nazvao, izvanrednom obliku Rimskog misala. Imao sam priliku i ministrirati tada, te je prvi put dovedena u pitanje moja želja postati policajcem“, ispričao nam je Adnan.

Vlč. Jašarević zbog svoje ljubavi prema tradicionalnom obredu dosta je i pretrpio, ali ovdje nije mjesto da ulazimo o tome u detalje. Evo dvije fotografije iz 2019. godine s njegove privatne mise u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Otinovcima dok je bio kapelan u Kupresu.

Podaj, molimo te, Gospode, da duša sluge tvojega Adnana, kojega si, dok je živio na ovom svijetu, svetim činima ukrasio, vazda se slavna raduje u nebeskom stanu. Po Kristu Gospodu našemu. Amen. 

Vijesti iz Bratstva sv. Pija X.

Više baš ne objavljujem često novosti o djelovanju FSSPX-a jer postoji kvalitetan i često obnavljan blog Christus Rex. Ipak, mislim da barem povremeno vrijedi pribilježiti neke od važnijih informacija. 

***

U Beču je Svećeničko bratstvo svetog Pija X. dobilo veliku i važnu crkvu. Priču o ovom zaista iznenađujućem događaju možete pročitati u ovim člancima: 1, 2, a nešto više o povijesnoj ulozi te crkve ovdje: 3. 

Evo i nekoliko fotografija za vrijeme i nakon svečane trojne mise služene na blagdan Imena Marijina koji je toliko značajan za Beč, ali i sve nas. U trenutnoj svjetovnoj tiraniji (maske, cijepljenja, potvrde i sl.) i crkvenoj opresiji (papin motuproprij, tradiciji neskloni prelati itd.), lijepo je znati da ima ovakvih mjesta gdje možete prisustvovati normalnom bogoslužju. 

***

Na ispomoć p. Marku u Hrvatsku dolazi p. Sebastian Koliński, Poljak zaređen prošle godine u bogosloviji FSSPX-a u Zaitzkofenu (4, 5).

Pater Sebastian rođen je 12. rujna 1989. (opet Ime Marijino!) u Głogówu (Donja Šlezija, Poljska). U ovom gradu je 2008. maturirao, a kasnije je započeo studirati ekonomiju u Poznanju. Tamo je počeo prisustvovati tradicionalnoj misi. S Bratstvom sv. Pija X. povezan je od rujna 2011. godine. Nakon završetka studija 2013., ušao je u predbogosloviju te je godinu dana kasnije došao u Zaitzkofen, gdje je za svećenika zaređen 20. lipnja 2020. 

Podržite svojim molitvama ovog svećenika u misijskom djelovanju!

***

Navodno će se uskoro otvoriti kuća FSSPX-a malo zapadnije od grada Zagreba, ali o tom potom. Ovdje se ne prenose neprovjerene informacije :-)

Repetitio est...

U subotu 18. rujna održano je 290. Zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba pod geslom „Dom nam čuvaj, Božja Mati!“ (uvijek kad čujem i pjevam tu pjesmu sjetim se jednog bivšeg svećenika kojemu je to bila omiljena marijanska pjesma). Išlo se standardnom trasom, a vrijeme je bilo idealno za hodočašće nakon što je kiša dan prije malo snizila temperaturu i slegla prašinu po putu. 

Od subote do subote

Kroz prošlih osam dana bilo je lijepih zgoda koje bih u normalno vrijeme podijelio s čitateljima ovoga bloga. No, kao što zbog "epidemioloških preporuka" više baš i ne objavljujem slike s redovitih lokacija, tako (u još mnogo većoj mjeri) ne mogu nakon zloglasnog motuproprija objavljivati izvještaje s onih izvanrednih. Žalosno je da ljudi mogu nastradati samo zato što vrše boguugodna djela kakva su katolici prakticirali tisućljećima, ali tako je kako je. Ipak, mogu podijeliti s vama dva obična, a (barem meni) duhovno obogaćujuća događaja. Budući da su to potpuno laičke inicijative, ne podliježu željeznoj ruci čuvara tradicije. 

Duhovna lirika utorkom 73

Zdenka Jušić-Seunik 

KRIŽEVI PATNIKA

Mislimo neki put, da smo dovoljno jaki da primimo na se križeve svih onih, koji pate. Povjerujemo, da bismo se mogli dati razpeti zbog bijede neznanih bližnjih i zbog njihovih krvavih tuga. 

A padamo i pod vlastitim križem i zazivamo spasenje. Strepimo i pred razpećem zbog svojih boli, a da ipak ne možemo otupiti oštricu ni jednom čavlu, koji će nas raniti do krvi. 

Naše je samo da približimo srdca jedni drugima i da ne pogasimo u njima svietlo utjehe, koju duša zna u bratstvu sa svima. 

Što mi možemo, samo je to, da si u pohodu pod križem pružimo ruke: ja i ti.