Ako još uvijek niste bili, evo novih poticaja

U subotu ujutro, na blagdan sv. Bartola, celebrirao je p. Sumić pjevanu misu u crkvi sv. Roka.

Ohrabrite se i dođite

Jedna poticajna misao 

Ne obeshrabriti se nikada. Teže je osloboditi se obeshrabrenosti nego grijeha. Ne uznemiravati se ako se ne vidi duhovni napredak. Bog to dopušta da se oslobodimo oholosti. On vidi naš napredak i svaki naš trud! 

(sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

i jedna poticajna fotografija

Misa u crkvi sv. Roka u Zagrebu kojom je započeo ljetni program FSSP-a. 

Ostatak programa: 

Kovčeg posvećenja tvojeg

U Psalmu 131. čitamo: „Ustani, Gospodine, k pokoju svojem, ti i kovčeg posvećenja tvojeg.“ (Ps. 131. 8.) Sveti Oci i tumači sv. Pisma tvrde, da se u ovim riječima imade pod kovčegom ili škrinjom razumijevati B. D. Marija. Tako da je smisao tih riječi ovaj: Nije dolikovalo, da presveto tijelo dragoga Spasitelja ostane u grobu i da sagnjije, nego da uskrsne slavno. Nije takodjer dolikovalo, da istruhne i raspadne se tijelo Marijino, taj kovčeg zavjetni, koji je čovjeka s Bogom sdružio, taj živi hram Višnjega, u kojem se je vječna Riječ ujedinila s naravlju čovječanskom i postala tijelom. Taj kovčeg posvećenja svojega dolikovalo je, da uskrisi Gospodin, Sin njezin, i da ga uznese u nebeske visine. Ustao je Gospodin k pokoju svojemu t. j. u kraljevstvo nebesko, pa je ustao i kovčeg posvećenja njegova.

(izvor)

Hvala što ste se potrudili

Prišao sam papinskoj palači. Ulaz je kroz brončana vrata ispod kolonade s desne strane. Tamo sam zatekao Švicarsku gardu pod zapovjedništvom višeg dočasnika, koja više nije bila samo slikovita pojava, već je bila iznimno zainteresirana za svakoga tko bi se približio. Ovo je mjesto, ako igdje, gdje bi se pojavili oni koji se predstavljaju kao Atila ili Luther, ili oni koji su željeli preobratiti Papu. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, to se dogodilo više puta tijekom osamnaestog stoljeća. Najuporniji misionar bio je škotski pastor koji je bio uvjeren da je ‘babilonska bludnica’ iz Otkrivenja upravo Papa, te da je njegova dužnost otići u Rim i pridobiti ga za prezbiterijanizam. Uspio se približiti Papi tijekom ceremonije u bazilici svetog Petra i, prišavši mu, povikao je snažnim glasom: ‘O ti zvijeri prirode sa sedam glava i deset rogova! ti majko bludnica, odjevena u purpur i grimiz, ukrašena zlatom i dragim kamenjem i biserima! odbaci zlatnu čašu gnusoba i nečistoće svoje bludnosti!’

Švicarska garda preuzela je kontrolu nad njim, i bio bi poslan na galije da nije bilo intervencije Klementa XIV. koji se činio manje šokiranim od svih ostalih. Papa je platio njegovo putovanje natrag u Škotsku i primijetio da mu je ‘zahvalan na njegovim dobrim namjerama i na poduzimanju tako dugog putovanja s ciljem da učini dobro’.

(H.V.Morton, A Traveller in Rome)

Prolazio onuda vitez u bijeloj odori

[...] Zabilježeno je da je Augustin g. 1286. bio na putovanju u Pariz, »grad filozofa«, kako ga je bio nazvao sv. Albert Veliki. 

Iz Rima je krenuo prema sjeveru sa suučenikom fra Giacomom Orsinijem, sinovcem kardinala De Rossi-Orsinija. Moralo je to biti u školskim praznicima, vjerojatno već u mjesecu kolovozu. Na papinskoj je stolici sjedio Honorije IV. (1285—1287), a dominikanskim je Redom kao magister generalis upravljao Munio Zamora (1285—1291).

S pismenim dopuštanjem generala išli su mladi studenti bez novaca od jednoga do drugoga samostana. Zadržali su se i u Bolonji, koja je bila važna za dominikanski Red ne samo zbog svoga sveučilišta, nego i zbog grobnice sv. Dominika, koju je bio do godine 1266, izradio kipar Nikola Pizanski uz pomoć nekih drugih umjetnika, a 1267. bijaše preneseno u nju svečevo tijelo uz velike svečanosti. Procesiju je vodio nadbiskup iz Ravene uz asistenciju više biskupa dominikanaca i pet stotina dominikanskih svećenika, koji su se sakupili na opći zbor Reda. U procesiji velikoga broja vjernika nalazio se i načelnik grada Bolonje s drugim odličnicima.

Pomolivši se na grobu patrijarke, krenuli su fra Augustin Kažotić i fra Giacomo Orsini dalje. U molitvi, u pobožnim razmatranjima i u razgovorima o Bogu i svecima prošli su kroz Modenu, Parmu i Piačencu. Prešavši rijeku Po približavali su se gradu Paviji, kad ih je iznenada zadesila nesreća.

Nijesu znali, da ih već od Rima slijede dva neprijatelja. Obitelj rimskih knezova Orsinija živjela je u krvavoj zavadi s rimskom kneževskom obitelji di Kazate. Orsini su otrovali jednoga rođaka knezova di Kazate, zato su se knezovi di Kazate zakleli na krvnu osvetu. Žrtva je imao biti fra Giacomo Orsini, koji je bio najmanje kriv i najmanje zaštićen.

Budući da su fra Giacomo (Ursius) i fra Augustin Kažotić čitav dan pješke putovali, bili su pred večer umorni. Sjeli su na obalu rijeke Ticina, da se odmore. Dok su pobožno molili, nasrnuše na njih dvojica zlikovaca, koji su, kako se kasnije saznalo, bili najmljeni od knezova di Kazate (Casate). Zlikovci »se baciše na njih kao dvije zvijeri na nedužne ovce, koje ne mogu da se obrane. Fra Giacomo Orsini, koji je bio prvi napadnut, proboden je bodežima, dok je njegov drug zadobio više teških rana. Kada su to izvršili, ubojice udariše kukavički u bijeg...«

Takva su krvava obračunavanja u 13. stoljeću bila u Italiji dosta česta. Da doskoči tomu zlu, osnovao je g. 1233. dominikanac fra Bartolomej iz Vičence svjetovnjački »Red braće vitezova Slavne Blažene Djevice Marije«. Red se brzo raširio u Bolonji, Mantovi, Modeni, Trevizu i u nekim drugim gradovima. Odobrio ga je papa Urban IV. 23. prosinca 1261. Članovi Reda, koje je narod kasnije prozvao veselom braćom (frati allegri ili frati gaudenti), imali su zadaću da stišavaju razmirice među krvno zavađenim obiteljima i da priskaču u pomoć u gradu i na javnim cestama onima, kojima je život bio u opasnosti. 

Tako je u času, kad su u blizini Pavije najmljeni razbojnici ubili fra Giacoma Orsinija i ostavili na cesti izranjena fra Augustina Kažotića, prolazio onuda, vitez u bijeloj odori sa sivim plaštem, na kojem je bio izvezen crveni križ. Ime je vitezu bilo Pagano di Pietrasanta. 

Vitez je uzeo Augustina Kažotića sa sobom u svoj zamak, gdje ga je liječio i izliječio, a Orsinija je dostojno pokopao. Ozdravivši, nastavio je Augustin Kažotić put u Pariz.

(izvor: Petar Grgec, Blaženi Augustin Kažotić i njegovo doba, preporučujem!)

Nema tradicionalne mise u sv. Blažu 4.8.2024.

U nedjelju 4. kolovoza neće biti tradicionalne latinske mise u crkvi sv. Blaža u Zagrebu zbog odsutnosti celebranta. 

***

Gospodine Isuse, 

Umnoži broj svećenika svoje Crkve.

Dovoljno je vidio

— Panfilo nam je svojim kazivanjem pokazao da Božja dobrostivost ne gleda na naše zablude, kad one proishode iz onoga što ne možemo vidjeti; a ja sam vam naumila pokazati kako ta ista dobrostivost strpljivo podnosi mane onih koji su dužni o njoj i riječju i djelom istinito svjedočanstvo davati, a rade protivno, te nam po sebi pruža neoboriv dokaz istine, kako bismo ono u što vjerujemo s više duševne čvrstoće slijedili. Kako jednom, dražesne gospe, slušah kazivati, u Parizu živio neki veliki trgovac i dobar čovjek koji se zvao Giannotto di Civigni veoma pošten i pravičan, i s velikom trgovinom skupocjenih tkanina; a bijaše prisan prijatelj s jednim veoma bogatim Židovom, po imenu Abrahamom, koji isto tako bijaše trgovac i veoma pravičan i pošten čovjek. Kad vidje njegovu pravičnost i njegovo poštenje, Giannottu se dade nažao što će tako valjan i uman i dobar čovjek izgubiti dušu zbog krive vjere. I stoga ga prijateljski poče moliti da se okani zabluda židovskoga zakona, i da se obrati na kršćansku istinu koja je, kako i sam mogaše vidjeti, sve više napredovala i cvjetala, jer je sveta i dobra; naprotiv, mogao je vidjeti da njegova sve više propada i nestaje. 

Židov je odgovarao da njemu ni jedna nije ni sveta ni dobra osim židovske i da se u toj vjeri rodio pa u njoj kani i živjeti i umrijeti i da ga nikada ništa neće od toga odvratiti. Giannotto se nije skanjivao da mu, kad prođe nekoliko dana, opet uputi iste riječi, dokazujući mu, onako grubo kako to trgovci većinom znaju, zašto je naša bolja od židovske. I premda je Židov bio vrlo učen u židovskom zakonu, ipak mu se Giannottovi dokazi počeše sviđati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo što ga je prema Giannottu osjećao, bilo da su to učinile riječi kojima je Duh Sveti odriješio jezik neuku čovjeku; ali je ipak tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. 

Ali kao što je on bio postojano uporan, tako ga ni Giannotto nije prestajao salijetati, dok Židov, svladan tim trajnim navaljivanjem, ne reče: »Eto, Giannotto, ti bi volio da ja postanem kršćanin, i ja sam spreman to učiniti, uz uvjet da prije odem u Rim, da tamo vidim onoga koga ti nazivaš Božjim namjesnikom na zemlji, i da upoznam njegovo življenje i njegovo vladanje, a isto tako i njegove braće kardinala; pa ako mi se učine takvima da budem mogao, što iz tvojih riječi što iz njihova vladanja, spoznati da je vaša vjera bolja nego moja, kao što si se ti trudio dokazati mi, učinit ću to što ti rekoh; ne bude li tako, ostat ću Židov kao što i jesam.« 

Kad Giannotto ču ovo, veoma se ražali te u sebi reče: »Propade mi sav trud koji mi se učini izvrsno uloženim, vjerujući da sam ovoga obratio; jer ako ode na rimski dvor, i vidi opak i gnusan život popova, ne samo da od Židova neće kršćaninom postati, nego da se i bio pokrstio, nema dvojbe da bi se na židovstvo vratio.« I obrativši se Abrahamu reče: »Ah, prijatelju moj, zašto hoćeš da se upuštaš u taj trud i tako velik trošak pa da odavde ideš do Rima? A da i ne govorimo kolike pogibli vrebaju, i na moru i na kopnu, bogata čovjeka kao što si ti. Zar misliš da nećeš ovdje nikoga naći tko bi te krstio? A ako te more kakve sumnje u pogledu vjere koju ti tumačim, gdje li ćeš naći boljih učitelja i mudrijih ljudi od ovih naših ovdje, da ti objasne sve što budeš želio ili pitao? Stoga je po mom mišljenju ovaj tvoj put suvišan. Pomisli da su tamo isti takvi prelati kakve si i ovdje mogao vidjeti, i još toliko bolji koliko su bliži vrhovnom pastiru. I zato će ti taj trud, po mom savjetu, koristiti drugi put o kakvu oprostu, kada ću ti možda i ja društvo činiti.« 

Njemu Židov odgovori: »Vjerujem, Giannotto, da je tako kako mi veliš, ali skupivši mnogo riječi u jednu, čvrsto sam odlučio (ako želiš da učinim ono za što si me toliko molio) tamo otputovati, a inače nikada ništa od toga neću učiniti.« 

Giannotto, videći tu njegovu želju, reče: »A ti pođi sa srećom!« i u sebi pomisli kako se taj nikada neće pokrstiti, ako bude rimsku kuriju vidio; ali kako više ništa nije mogao, suzdrža se. 

Židov uzjaha na konja, i što hitrije mogaše odjezdi na dvor u Rim gdje ga, kad stiže, njegovi Židovi s velikim počastima primiše. I boraveći tamo, ne kazujući nikomu zbog čega bješe došao, oprezno poče promatrati kako žive papa, i kardinali, i drugi prelati, i svi dvorani; i po onomu što je sam kao pronicav čovjek zamijetio, i po onomu što je od drugih dočuo, zaključi da od najvišega do najnižega svi redom na najnečasniji način griješe bludno, i ne samo na naravni način, nego i sodomski, posvema neobuzdano bez ikakve grižnje savjesti ili srama, tako da moć bludnica i dječaka u posredovanju kod ne znam kako znatnih poslova bijaše nemale snage. Osim toga, dobi očit dokaz da svi općenito bijahu sladokusci, ispičuture i pijanice, i da uz blud, baš kao divlje životinje, više služahu trbuhu nego duhu. I, promatrajući dalje, vidje da su svi toliko bili škrti i pohlepni na novac da jednako ljudsku krv, čak i kršćansku, i crkveno blago, kakvo god ono bilo, pripadalo zavjetima ili nadarbinama, za novac prodavahu i kupovahu, i da im trgovina bijaše tako razgranata, i da više mešetara imahu nego trgovci skupim tkaninama ili čime drugim u Parizu, otvoreno nazivajući simoniju »skrbništvom«, a proždrljivost »okrepom«, kao da Bog ne poznaje namjere okorjelih duša kao i značenje riječi, pa da se dopušta zavaravati nazivima stvari kao ljudi. Sve to, i još mnogo štošta o čemu je bolje šutjeti, bijaše Židovu, kao trijeznu i skromnu čovjeku, vrlo zazorno pa se, pošto mu se činilo da je dovoljno vidio, odluči vratiti u Pariz, i tako učini. 

Kad Giannotto dozna da se vratio, nadajući se svemu prije nego tomu da će se ovaj pokrstiti, ode k njemu te se zajedno silno proveseliše; i, pošto se nekoliko dana odmarao, Giannotto ga upita što sudi o Svetom Ocu, i o kardinalima, i o drugim dvoranima. Židov mu spremno odgovori: »Sudim loše, Bog ih pokarao svekolike; i pravo da ti kažem, ako sam dobro razumio, među svim tim popovima ni truna svetosti, ni pobožnosti, ni dobročinstva, ili primjerna života, ili čega drugoga čini mi se da ne vidjeh; ali blud, lakomost i proždrljivost, velika zavist i oholost, i slični i još gori poroci (ako gorih i u koga može biti) učini mi se da bijahu u tolikoj milosti kod svih, da ja ono smatram prije kovačnicom vražjih nego božjih djela. A po onom kako ja prosuđujem, čini mi se da se svom pomnjom i svim nastojanjem i svim umijećem vaš pastir i s njim svi ostali trude da unište i prognaju sa svijeta kršćansku vjeru, dok bi joj baš oni morali biti temelj i oslonac. Pa budući da vidim kako se ne zbiva ono o čemu se oni trude, nego se vaša vjera neprestano širi i postaje sve sjajnija i jasnija, zaista mislim da joj je Duh Sveti, kao istinitijoj i svetijoj od svake druge, temelj i oslonac. Stoga, iako bijah tvrd i neumoljiv na tvoje nagovaranje, i ne htjedoh se pokrstiti, sada ti otvoreno velim da ni za što na svijetu ne bih propustio pokrštenje. Pođimo dakle u crkvu i ondje, po dužnom obredu vaše svete vjere, daj da me pokrste.« 

Kad je Giannotto, koji je očekivao upravo suprotan svršetak, čuo da tako govori, bio je najzadovoljniji čovjek na svijetu. I pošavši s njim u crkvu Naše Gospe pariške zamoli tamošnje svećenike da krste Abrahama. Oni, čuvši što ih on moli, spravno to učiniše; i Giannotto ga držaše na krstu, i nadjene mu ime Giovanni; a poslije pozva najspremnije ljude da ga temeljito pouče u našoj vjeri, koju on brzo nauči, i otada bijaše dobar i vrijedan čovjek, i sveta života. 

(Boccaccio, Dekameron; prvi dan, druga novela; preveli J. Belan i M. Maras)

Crkva svete Marije na Škrilinah kraj Berma

Crkvu svete Marije kraj Berma u Istri oslikao je u 15. stoljeću Vincent iz Kastva. Najpoznatije zidne slike ove grobljanske crkve prikazuju ples mrtvaca. 

Dok čekamo gospođu s ključevima, prošećimo se oko crkve. 

Teško će biti naći iskrenih kršćana koji ne bi dragocjenu krv Jaganjca Božjega od srca častili i slavili

Velika štovateljica krvi Isusove bijaše sv. Katarina Sienska. Bijaše to jedna od najvećih žena svojega doba, koja je bila u kontaktu s kraljevima i papama te veoma snažno utjecala na razvitak crkvenih događaja u ondašnje doba, dakako na korist sv. Crkvi i Apostolskoj Stolici. Ona je mnogo pisala i biskupima i kardinalima i papama, ali bi vazda počinjala riječima: "Ja vama pišem u predragocjenoj krvi Isusa Krista". Tako se ta, po naravi plaha, ali, kad se radilo za Božju stvar, neustrašiva djevica i kršćanska junakinja u svemu pouzdavala u moć presvete krvi Isusove. 

Uvelike je poštivala presvetu krv Kristovu druga glasovita žena u crkvenoj povijesti, sv. Marija Magdalena Pazijska. Ona bi u danu po pedeset puta prikazala krv Isusovu Ocu nebeskom za spasenje živih i mrtvih i na taj bi način veoma mnogo duša spasila. 

Velik je štovatelj presvete krvi bio svete uspomene Pijo IX. On je naredio da se svetkovina dragocjene krvi Kristove ima slaviti svake godine u čitavoj katoličkoj Crkvi i to početkom mjeseca srpnja. Dekret, kojim to naređuje, počinje riječima: "Mi smo otkupljeni predragocjenom krvlju Isusa Krista". To podsjeća na onaj događaj u povijesti izraelskoj, kad je po naredbi Božjoj išao anđeo osvetnik da pobije sve prvijence osim Izraelaca koji su krvlju vazmenoga janjeta namazali pragove svojih kuća; ali koliko će više onda, kako lijepo uči i sv. Ivan Zlatousti, krv Jaganjca Božjega štititi od gnjeva Božjega i od napasti sotonskih sve one koji na osobit način poštivaju ovu dragocjenu krv Spasiteljevu. 

(izvor)

Petrovsko

Danas nosimo ime Petrovsko, a stoljećima se mjesto zvalo Konoba. Tragičan 28. studenoga 1943. kao da je izbrisao naše sjećanje na prošlost. U požaru su spaljena 94 domaćinstva, a ujedno su u spaljenom župnom dvoru nestali dokumenti i knjige koje su govorile o nama. Postali smo ne samo pogorelci, nego i ljudi bez prošlosti. Predanim radom, posebno franjevca i svećenika oca Paškala Cvekana prikupljeni su i sažeti mnogi povijesni podaci. [...] Razlog da se Petrovsko izvorno zvalo Konoba treba tražiti u inače poznatoj činjenici iz povijesti krapinskog kraja da su plemići iz Krapine i Kostela na području današnjeg Petrovskog na svojim posjedima imali vinograde, a uz njih i svoje ladanjske kurije, gdje se u podrumima čuvalo i dozrijevalo vino. Više takvih prostorija konoba na Petrovskom brijegu bile su i posebno poznate konobe pa je i taj prikladan brijeg zvan Konoba.

Konoba se spominje 1334.g. u najstarijem sačuvanom popisu župnih crkava u Zagrebačkoj biskupiji. Mjesto se svakako spominje i prije jer inače Arhiđakon Gorički Ivan ne bi u svojoj knjizi Statuta 1334.g. mogao zapisati: “ITEM ECCLESIA SANCTI PETRI DE CONOBA”. Na žalost, arhivska građa ne postoji za Konobu sve do 17.st.

Na današnjem mjestu u samom Petrovskom sagrađena je župna crkva u čast svetog Petra, a po nekim značajkama građena je u stilu gotike. Od 1661.g. se uz crkvu spominje i župni dvor. Nedaleko od same župne crkve na brdu iznad mjesnog groblja koje je na toj lokaciji od 1710-1730 g. nalazi se kapela svetog Benedikta, a sagrađena je između 1749. i 1758.g. U široj okolici nalazi se još nekoliko manje važnih kapelica.

[...] Pod konac 19. st. osnovana je općina Konoba sa sjedištem u Krapini. Dugo se vodila borba da Konoba postane samostalna općina sa sjedištem u Konobi, odnosno Petrovskom. Do odcjepljenja je došlo 1904. g. i u novooblikovanoj općini prvi načelnik je bio Mijo Hršak. Prijelomna je godina 1943. kada je u požaru spaljena i općinska zgrada, a općina je formalno dokinuta 1956. g. Općina Petrovsko je ponovno ustrojena 20. travnja 1993. g. u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj kao dio Krapinsko-zagorske županije.

(izvor)

Vijesti iz svijeta 1856.

Iz Irske. "Rheinisches Kirchenblatt" izbraja petnaest raznih društava koja nastoje irske katolike premamiti na protestantizam. U Dublinu i drugim dijelovima Irske, Englezi troše do pola milijuna talira u tu svrhu; međutim, nije tako lako promijeniti vjeru Iraca, kao što je lako kupiti njihovo zemljište.

Iz Alžira. Ima tome više vremena, pišu alžirske novine "L’Akhbar", kako se na ovdašnjem trgu vidio čovjek, u siromašne haljine zaogrnut, s duboko na čelo navučenim šeširom, spokojno se po trgu šetajući i ne mareći za poglede prolaznika. Njegovo osobito ponašanje pobudi opću znatiželju, dok se napokon nije saznalo da je taj stranac Mardochaeus, bivši veliki rabin u Jeruzalemu. Duboko proučivši svete knjige, uvjeri se on da je Spasitelj, kao što uče kršćani, već morao doći. Svoje uvjerenje izjavi i drugima, na što bude tako zlostavljan od židova, da je skoro oslijepio. Uslijed toga, odreče se svoje službe, ode iz Jeruzalema i dođe u Alžir. Ovdašnji Židovi nudili su mu novac ako napusti grad, no on to odbije, nastani se na javnoj ulici, budući uvjeren da Bog njega, koji samo svoje osvjedočenje slijedi, neće ostaviti. Jedan ubogi ptičar dijelio je s njim svoj suhi kruh, da ne pogine od gladi. Napokon htjede Mardochaeus postati kršćanin; stoga se obrati jednom protestantskom propovjedniku. Ovaj bi ga rado krstio, ali čim se povede razgovor o Bogorodici, Židov se ne mogne složiti s propovjednikom, te ga ostavi. Sada odluči otići do katoličkog biskupa, no biskupov ga sluga ne pusti k njemu, dok se kasnije ne upozna s nekoliko članova društva sv. Vinka, putem kojih biskup bi obaviješten o njegovoj namjeri. Odmah posla kanonika Banvoya, koji je vješt u arapskom jeziku, k Mardochaeusu, te ovaj bude prošlog mjeseca studenoga pod imenom Pavla Marije kršten i svečano primljen u krilo katoličke crkve.

Iz Sirije. Dne 23. srpnja prošle godine, prešao je u katoličku crkvu jakobitski nadbiskup iz Jeruzalema, a odmah za njim poveo se i jakobitski biskup iz Homsa. Isto tako i nadbiskup Bahsoni, koji je bio jakobitski, te porodice iz Mardua i Dierbekira, izvan toga župnik iz Suerega s dvadeset i pet, a župnik iz Alepa s petnaest porodica povratiše se u krilo katoličke crkve. Antiohijskom nadbiskupu Samchiri, koji po Europi skuplja milostinju za podizanje svoje stolice, pišu iz njegovog zavičaja, da izvan rečenih još drugih 1500 osoba, među njima dva jakobitska đakona i tri župnika, to isto uskoro namjeravaju učiniti; a na to se sprema i biskup iz Kelletha s 24 porodice, a inače se općenito među jakobitima opaža velika sklonost povratku u katoličku crkvu.

Iz Afrike. Iz jednoga dopisa iz unutarnje Afrike, poslanog 12. kolovoza u Beč, doznajemo da su između tamošnjih misionara opet dvojica mjeseca siječnja preselila se u vječnost, i to svećenik Rainer i jedan svjetovnjak; svi ostali mnogo su od vrućice stradali, no sada se već svi oporavljaju. Između svih misionara, jedino je svećenik Lap, rodom Kranjac, neprestano zdrav, budući da je kao homeopat vrlo štedljivo živio i veoma pazio na sebe, no i njega napokon svlada afrička vrućica, te je noću između 11. i 12. ožujka preminuo. Novi stan gosp. misionara Možgana, također Slovenca, u sv. Križu, dobro napreduje. Scikovi, među kojima se nalazi, dobri su i mirni ljudi. Oni ljube svoga vjerovjesnika, te oko njegove kolibe sagradiše svoje. Škola mu se sastoji od 55 djece, što su oduzeta trgovcima, koji robove kupuju. Tuzemci bi mu rado predali svu svoju djecu, samo da ih ima kamo smjestiti i čime hraniti. Za krštenje bi ih bilo mnogo, no g. Možgan čeka dok budu u vjeri bolje poučeni i utvrđeni. I ove godine izbiše krvave razmirice između trgovaca i crnaca. Trgovina s robovima službeno je zabranjena, ali se time živahnije vodi u tajnosti, zbog čega je i cijena robova znatno porasla. Misionari ne mogu zasad nikakvu djecu kupovati, da se ne čini kao da sami podržavaju trgovanje koje je vlada zabranila.

Iz Amerike. Možda nikada još u većini sjeverno-američkih biskupija nije toliko svećenika ređeno, toliko vjernika krizmano, toliko crkava sagrađeno, kao lani. To bi moglo svim neprijateljima katoličke crkve poslužiti kao pouka da joj svojim progonima tim više dobra čine, čim joj više zla nanijeti namjeravaju.

(Izvor: Zagrebački katolički list, 1856.; Obrada: ChatGPT)

Nemojte se samospaljivati

Kada sam jutros pročitao vijest da se na Trgu sv. Marka neki čovjek polio zapaljivom tekućinom i zapalio, nije mi, kao mnogima, na pamet pao češki student Jan Palach, nego jedan budistički monah koji je to učinio prije njega. Godine 1963. Thich Quang Duc samozapalio se u Sajgonu kao protest protiv politike predsjednika Ngo Dinh Diema, katolika koji je "ugnjetavao budizam", kako kaže Wikipedija. 

Očito je i nesretni muškarac s Markovog trga bio pod utjecajem tog čina vijetnamskog budista jer je svoje samospaljivanje izvršio upravo 11. lipnja na godišnjicu događaja iz 1963. Mediji tu znakovitu činjenicu, koliko sam vidio, još uvijek nisu objavili. 

Kako sam uopće pomislio na tog Vijetnamca koji nema valjda nikakve veze sa Zagrebom ili Hrvatskom? Već nekoliko godina promatram pri prolasku kroz pješački pothodnik ispod željezničke postaje Maksimir mural koji prikazuje upravo čin samospaljivanja Thich Quang Duca. Nasuprot slike na kojoj su krugovi različitih veličina i boja uz prozirnu, ali bezazlenu poruku "svi su različiti, ali imaju nešto zajedničko  opseg/promjer =  3.1415926535 8979323846...", nekom pametnjakoviću učinilo se prikladnim postaviti grafički prikaz brutalnog samoubojstva (da li zato da se napadne Katolička Crkva, jer druga poveznica s nama mi ne pada na pamet?) 

Meni je to isto kao da su par metara više, na samom željezničkom peronu nacrtali Anu Karenjinu kako skače pod vlak. Večeras sam čuo i zlokobnu činjenicu da je muškarac koji je već umro od pretrpljenih opeklina bio strojovođa. Je li slučajno vidio i mural na toj prometnoj zagrebačkoj željezničkoj stanici? Pretpostavljam da nikad nećemo znati. Kažu da je taj čovjek, Bog neka mu se smiluje, imao problema i s kockom. No u našem društvu tu ovisnost promiču čak i slavne i inače pozitivne ličnosti poput Luke Modrića, te se i mladima i starima servira na svakom koraku od 0 do 24 sata.

Očaj samospaljivanja po meni je jedan od jasnijih primjera potpunog beznađa. Hoće li poslužiti svećenicima da progovore koju riječ o opasnosti od različitih vrsta ovisnosti, smrtnom grijehu samoubojstva i potrebi da izbjegavamo sami i druge savjetujemo da izbjegnu sve što bi nas stavilo na put prema paklu?