Živimo u Babilonu duhovne pogibli

Pokladna zadovoljština

Čuo sam kako govore da je Abrahamov Bog bolestan i okrutan Bog jer od Abrahama traži da mu žrtvuje sina, "samo neko bolesno čudovište moglo bi takvo što učiniti". I čini se da se ti ljudi baš i ne predomišljaju kad se sjete da je Bog rekao: "Nije potrebno, bila je to samo kušnja." Svejedno je bolesno, smatraju oni. No promiče im vrlo važna istina, koja sve mijenja: bio je to ionako Božji život! Kako će, gdje i kada Izak umrijeti, to je u Božjim rukama i uvijek je bilo. Ako mi nepravedno oduzmemo život, to je umorstvo. Ako Bog oduzme život, to nikad nije nepravda ni umorstvo. Taj život pripada Bogu. Svi životi pripadaju Bogu. A Bog uvijek čini ono što je najbolje; kako god možda bilo teško za nas, ta je činjenica neizmjenjiva. Sve što se događa čin je ljubavi, jer sve potječe od Boga i namijenjeno je za naš spas. Abraham je bio toga svjestan. Kako god da je mogla biti bolna, i sigurno je bila bolna, znao je da je ta žrtva koja se od njega traži ono najbolje za njega i za njegova sina. Njegova je vjera bila tako velika da je pretpostavljao Božju volju svojoj, i dokazao je to. Nije mrzio Boga zbog Njegove zapovijedi, nije Boga zanijekao ni napustio, ili ga poslušao kivno. Njegova mu je vjera donijela mir i pouzdanje. I to nipošto ne znači da nije patio zbog žrtvovanja Izaka.

Sveci su svjesni svega toga. Tako su i postali sveci: shvaćajući da sve pripada Bogu i da nam Bog želi samo sreću i svetost i sve upotrebljava u tu svrhu, te se možemo u Boga pouzdati. Jedno čime se u ovom trenutku razlikujemo od svetaca, osim očite činjenice da su oni mrtvi, a mi nismo, jest to što se mi i dalje moramo boriti protiv zemaljskih nagnuća. Bog nam daje mnogo, mnogo dobroga, i ono jest dobro, a mi idemo ukrivo ljubeći te darove više nego Darovatelja. To je ironična opasnost onoga dobrog.

Postoje na ovom svijetu npr. oni koji prirodu, njezine planine, rijeke, Sunčeve zalaske smatraju tako lijepima da to pretvaraju u svog boga; sele se u planine te opće s prirodom, kako oni kažu. I nikad ne shvate ili ne priznaju da im je Bog sve to priskrbio, da Tvorac takve ljepote mora biti još mnogo ljepši od svoje tvorevine. A zapravo: koliko je mnogo ljepši dar kad pomislimo na Onoga koji ga daje!

Vi gradski ljudi vjerojatno znate neke od onih koji su na prvo mjesto u svom životu stavili novac. Rade 80 sati tjedno kako bi postali milijunaši prije nego što navrše četrdesetu.

Svi znamo za slavne osobe, sportaše, glumce, pjevače, imaju otmjene skupe aute, velike kuće, svaku zamislivu udobnost, bazene i arkade i vinske podrume, i ne mora ni u čemu tome biti ničeg lošeg, ali te stvari nisu Bog. One su dar od Boga, koji je dao tim ljudima vrijeme, talent i sreću da steknu sve te stvari. Bog neka im se smiluje! Dobra ovog života možda im budu jedina nagrada za njihovu upotrebu bogomdanih talenata, ako ne priznaju da su te stvari ono što jesu i ništa više: tek vremenite nagrade, blagodati i poticaji, a ne sam cilj koji valja postići.

Postoje i oni koji su tako posvećeni dobrima tijela da su svoja tijela, određena da budu hramovi Duha Svetoga, pretvorili u katedrale i bazilike samih sebe ili u lunaparkove hedonizma. Zaboravljaju da njihovih tijela ne bi uopće bilo da ih nisu dobili od Boga radi službe Njemu i radi svoje svetosti. Od Boga koji ih odvijeka ljubi i želi im sreću i na ovome svijetu i na drugome, pa im je dao ta zadovoljstva kao poticaj da traže sreću koja nema kraja i kao nagradu za vjernu upotrebu tih darova u skladu s Njegovom voljom. No toliki žele nagradu bez vjernosti!

Za dva dana bit će fašnik! Naše radovanje fašniku ili pokladnom utorku posljedica je toga što se opraštamo od onih stvari koje nas odvraćaju od naše prave sreće, ne zato što bi bile zle, nego zato što su dobre, pa smo u opasnosti da težimo za njima umjesto za njihovim Tvorcem i njihovom svrhom. Dobre stvari privlače. Radujemo se što ulazimo u ovo razdoblje mrtvljenja, smrti samima sebi kako bismo imali život vječni. Da! Jer ako naša radost proizlazi otuda što ćemo imati još tu zadnju zabavu, zadnju veliku terevenku prije korizmene žalosti, onda ne stojimo bolje nego slastohlepna djeca ovoga svijeta, koja ne poznaju Boga. Trebamo se veseliti pokladama, ali ne zbog radosti ili užitka koje nalazimo u njima, nego jer se opraštamo od svijeta. Uzlazimo na višu ravan, zbacujući jaram robovanja prianjanju uz ovaj svijet. Dom Guéranger, dapače, pita kakvo pravo imaju sudjelovati u tim mesopusnim radostima oni koji na kraju korizme neće biti ništa bolji ili će čak biti gori nego prije. Kakvog smisla može imati njihovo pokladno gošćenje? "O, neka bi kršćani", kaže on, "bili na oprezu pred takvim tlapnjama te zadobili onu svetu slobodu djece Božje, koja se sastoji od nerobovanja tijelu i krvi i čuva čovjeka od moralnog srozavanja. Neka se sjete da smo sad u onom svetom razdoblju kada si Crkva uskraćuje svoje pjesme svete radosti kako bi nas to snažnije podsjetila na činjenicu da živimo u Babilonu duhovne pogibli i pobudila da ponovno steknemo onaj pravi kršćanski duh, što ga sve u svijetu oko nas tiho potkopava." Danas više ne tako tiho.

Bile su to riječi svetog opata solesmeskoga benediktinskog samostana u 19. st. Dom Guéranger je umro 1875. Živio je zatvoren u samostanu prije 150 godina i govorio o opasnostima svijeta koje prijete kršćanskim dušama, o Babilonu duhovnih pogibli, kako je kazao, i o važnosti korizme za nas upravo zbog tog razloga. Prije 150 godina! Je li mogao uopće zamisliti svijet u kojem danas živimo? Da ga je i samo načas opazio, bio bi pomislio da ima viđenje pakla gdje Sotona neograničeno vlada, a čovjek je rob, ne slobodan štovati Boga, nego sposoban samo ogreznuti u nastranom samoljublju.

Crkva si dakle uskraćuje pjesme svete radosti da bi nam utoliko jače dozvala u pamet da živimo u Babilonu duhovne pogibli i pobudila nas da ponovno zadobijemo onaj istinski kršćanski duh, što ga sve u svijetu oko nas potkopava.

I evo vjere. Vjere poput, dapače, Abrahamove. Vjerujemo u nebo jer nam je Bog rekao za nj, a Bog ne laže. No sada ne možemo vidjeti nebo. Zato se vraćamo Abrahamu, našem ocu u vjeri. Sveti Pavao o njemu kaže: "Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog."

Mi smo također privremeni naseljenici u ovom svijetu, koji nije naš dom i od kojeg će nas jednog dana smrt nedvojbeno rastaviti. Iščekujemo li mi Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog, ili gledamo samo ljudskim okom te smatramo Boga Abrahamova okrutnim Bogom, a sredstva za nebo ciljem i žalostimo se što ih se moramo odreći? Moramo biti oprezni ako ne želimo putem zalutati i naposljetku nikad ne stići u obećanu zemlju. Gledajmo okom vjere i radujmo se što nam predstoji korizma! Jer čitali smo prije dva tjedna kako su svi bili pod oblakom Božje zaštite, ali većina nije bila po volji Bogu. Razlog što je Židovima trebalo 40 godina da stignu u obećanu zemlju upravo je u tome što Bog nije dopustio da uđe itko osim vjernih, pa je čekao da nevjerni poumiru, oni koji su se uzdali u ljudske sudove i vojske, a ne u Boga. Cijeli naraštaj! I ne varajmo se, to je pouka nama. Jer ovaj je svijet pustinja, a nebo je obećana zemlja. I što bismo htjeli da se kaže o nama kad budemo mrtvi i pokopani? "Bio je stvarno kul!" "Kako je bogat bio!" "Bio je jako zabavan!" Ili radije da je živio pošteno. "Bio je miroljubiv, dobar čovjek. Nije mario za stvari ovog svijeta." Sretni su kršćani koji znaju i shvaćaju da je ovaj svijet prah i pepeo te se mogu prema njemu i odnositi u skladu s tim, ne vežući se za nj i ne dopuštajući da njima ovlada, nego uživajući u dobrim stvarima primjereno onom što jesu, a ne da im one budu gospodarice. Takvi su sveci. U očima svijeta njihov život i smrt bili su ludost, ali oku vjere oni su junaci. Slobodni su i nad njima nije gospodovao niti gospoduje ijedan čovjek ili stvorenje, nego samo Bog. Ovaj svijet nije naš dom.

Pokladni utorak, za dva dana. Imajmo na umu što radimo. Možemo slaviti jer slavimo svoju slobodu od stvari koje nam zaprečuju nebo. Slavimo doba velike milosti za svladavanje slabosti tijela. Ako nećemo iskoristiti ovo sveto doba korizme da oslobodimo svoje duše, onda nemamo pravo slaviti. Ni poklade ni Uskrs. Mnogi u ovo vrijeme slave svijet i tijelo i ne kane rasti u svetosti tijekom korizme. Mnogi se grijesi počine za karnevala, koji je nekoć bio sveto vrijeme od nedjelje do Čiste srijede. Tri dana jedenja svega mesa u kući da se ne bi pokvarilo u korizmi. Odatle ime "karneval", od latinske riječi "caro" za "meso". Danas su to, nažalost, "bakanalije", prema poganskom bogu Bakhu, bogu vina i razvrata, koje su iznijele karneval na zao glas. U odgovor na tu zloupotrebu, na tu otmicu jednoga dobrog, katoličkog običaja, u duhu mučenika i svih svetaca bila je tradicija moliti pred Presvetim Sakramentom izloženim u tom vremenu radi zadovoljštine i sućuti dok se mnogobrojnim grijesima vrijeđa našega Gospodina. I stoga, iz ljubavi prema našem Gospodinu, u naknadu za grijehe počinjene posebice tu noć, da bismo suosjećali s Isusom i tješili ga, imat ćemo ovdje još jednu noć klanjanja. Presveti Oltarski Sakrament bit će izložen od 7.30 u utorak navečer do mise u 6.30 u srijedu ujutro.

Molim vas, sjetite se onih riječi, dobro o njima promislite, koje ćemo čuti opet na kraju korizme: "Zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?", i razmotrite mogućnost da dođete suosjećati sa Spasiteljem, koji je dao sve kako bismo mi živjeli. "Zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?"

Bog vas blagoslovio te vam korizma svima bila blagoslovljena i sveta! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.


https://www.youtube.com/watch?v=37kE7NCD0HY