Čemu služi svećenik?

Meni se odgovor na pitanje iz naslova čini prilično jasan, ali imam osjećaj da se neki možda ne bi složili. 

Svećenik u sadašnje vrijeme služi da bi dijelio sakramente (i sakramentale). Dakle, misio, pričešćivao, ispovijedao (odrješivao), krstio, ženio, pomazivao, pokapao te blagoslivljao stvari i osobe. Za to nam svećenik treba i bez njega to ne možemo dobiti. 

Je li dobro da svećenik zna propovijedati, poučavati, katehizirati, savjetovati, raspravljati, pisati, organizirati, graditi, popravljati, družiti se i sto drugih korisnih stvari činiti? Svakako. Možemo li i bez njega čuti, pročitati, naučiti, moliti, postiti, milosrdniti, organizirati, izdavati, graditi  i družiti se? Ja ne znam u kojem vi svijetu živite ako ne shvaćate da je odgovor "da, često puta čak i puno bolje". 

Za one koji će naći sto prigovora i citata iz nekih davnih vremena, evo pitanja: Kada vam svećenik zaista želi dati do znanja koliko je on važan, a vi i vaše ponašanje problematični, što će učiniti? Hoće li vam zabraniti da slušate njegove kateheze i čitate župni listić, hoće li vas isključiti s mailing liste za obavijesti ili vas više neće zvati na roštilj i planinarske susrete? Ili će vam zaprijetiti uskratom sakramenata: krštenja, ženidbe, pričesti, krizme, pa i odrješenja ili sprovoda? 

Ako je, dakle, najvažniji posao svećenika služenje svete mise i ono što uz nju ide (ostali sakramenti koji su s njom blisko vezani), zašto je pretjerano očekivati da se tome posveti najveća briga. Ja ne smatram da je propovijed u današnje doba posebno važna, ali ako je nekome dio mise, zašto se ne bi smjelo očekivati da njenoj pripravi posveti barem onoliko vremena i truda koliko se očekuje od pripreme prezentacije u nekoj firmi? Zašto je neobično tražiti da to ne bude razmišljanje na licu mjesta ili mehanički pročitani tekst s papira? Meni, iskreno govoreći, nije bitno što će svećenik propovijedati, dok god nije heretično i dovoljno je kratko. Srećom na heretičkim propovijedima bio sam samo par puta u životu, a i to je gotovo uvijek moguće izbjeći (ne ideš na misu kod notornih modernista i senilnih hipija). 

Da li se svećenik s lošijim glasovnim sposobnostima koji ipak celebrira pjevanu misu posvetio vježbanju pod vodstvom, barem onoliko koliko bi se primjerice tražilo od osobe koja treba voditi poslovnu komunikaciju na stranom jeziku? Zašto bi bilo prihvatljivo da ne vježba, a onda na misi cvili puno gore, nego što bi uz vježbanje mogao pjevati? Je li to nemogući zahtjev da se na taj i druge načine priprema za profesionalno obavljanje svoga posla? 

Reći će netko, to ti je Toma esteticizam, tebi je samo bitno da je ruho od zlata i svile, da ima puno tamjana i da ne pogriješe notu. Ok, uzmimo da je taj karikaturalni prigovor na mjestu. I dalje ne vidim zašto se neki malo veći prag ne bi smio očekivati? Pa što je onda vama bitno kod služenja svete mise? Neki neobjektivni pokazatelj kao leptirići u trbuhu ili pak samo da se napravi minimum koji je nužan za valjanost? Jel tako i u trgovini kupujete hranu, bitno samo da je jestiva i da ima odgovarajući broj kalorija? S druge strane prigovaraju zbog rubricizma, inzistiranje na apsurdnim detaljima. Naravno, svatko pritom mjeri po sebi, ovi koji rade aljkavije od mene su nemarni i griješe nebrigom, a ovi koji više brinu oko detalja su opsesivno-kompulzivni i stvaraju od uputa idole. Ja i moja zajednica smo mjerilo kako treba raditi: prirodno, ali pobožno, usklađeno, ali bez rigidnosti. S pravom mjerom u svemu. 

Pobožna čitateljica iz prikrajka stidljivo podiže ruku: Ali, Toma, zar se ne treba svećenik prvenstveno moliti i mrtviti za sebe i povjerene mu vjernike? Da, dušice, to je jasno i temeljno, o tome uopće nema rasprave. Ako to svaki vjernik treba raditi, onda bi svećenik to trebao činiti još daleko više. I o tome mu ovisi kako spasenje duše, tako i efikasnost svakog njegovog rada. No, to nije ono što ja vidim kada dođem na misu. Ja ne vidim kostrijet kojom obuzdava tijelo, suze koje noću prolijeva za grešnike ili žrtvu samoće i gorčine odbačenosti koju prikazuje u kaležu. Ja ne čujem poruge koje mu dobacuju na ulici,  uzdah zbog nerazumijevanja ili šapat kojim čita svoj brevijar. Ono što vidim i čujem je njegovo služenje svete mise i dijeljenje ostalih sakramenata. I mislim da se smije očekivati da to obavlja s onom profesionalnošću s kojom bi pošten i vrijedan mesar ili frizerka obavljali svoj posao? Ok, dušo? Usput, hvala što i dalje čitaš ovaj blog unatoč grubom stilu, preporučujem se u molitve. 

A što je s onim da je svećenik pastir i otac? Kao prvo, to su slike koje bi nas trebale upućivati na neke aspekte svećeničke službe i vjerničkog odnosa prema njima. Ostavljam drugima da tumače koje pouke i praktične upute bismo mogli iz tih slika izvući i primijeniti. No, očito je da nećemo neku usporedbu koristiti u svim, pa ni u važnijim aspektima. Čisto kao primjer, što bi značilo da otac upravlja novcem svoje obitelji ili da pastir smije zaklati i pojesti janje? 

Da naglasim još jednom poantu cijele priče. Neovisno o tome je li svećenik svet (kakav treba biti i kakav može učiniti neizmjerno mnogo dobra) ili prosječan, neovisno o tome je li nam svećenik prijatelj ili samo osoba kojoj dolazimo kao na šalteru banke, neovisno o svim ljudskim kvalitetama svećenika, ono što se od njega kao svećenika očekuje prvenstveno je dijeljenje svetih sakramenata i pri tome mislim ponajprije na služenje svete mise i ispovijedanje. To nije uvreda za njega. Ako je on automat za sakramente, onda je profesor fizike automat za učenje rješavanja zadataka i prolazak mature, pekar automat za kruh, a frizerka automat za šišanje i oblikovanje frizure. To je ono što ljudi od njega očekuju, prema tome treba posložiti svoje poslovne prioritete i obaveze. Kada počne misliti drugačije, naprosto će loše obavljati svoj posao.