Središnji dio posjeta

Danas prijepodne nadbiskup Salvatore Cordileone održao je u crkvi sv. Blaža predavanje s temom istine, dobrote i ljepote. Naglasak je stavio na ljepotu kao put otkrivanja i upoznavanja Boga za one koji ga traže, a posebno današnje mlade. 

Budući da sam za to vrijeme u sakristiji slušao ceremonijara znatno mudrijeg nego što bi to rekle njegove godine te savjete ostalih iskusnih klerika, nisam mogao pratiti nadbiskupovo izlaganje. Zato zahvaljujem bratu Marku koji mi je stavio na raspolaganje svoju audio snimku predavanja kao i sve fotografije u nastavku. 

Na svečanoj pontifikalnoj misi koja je uslijedila bilo je toliko zanimljivih i poticajnih detalja da bi čovjek mogao o njima razmišljati tjednima. No ovo još uvijek nisu proustovski memoari, pa ću se usredotočiti na samo nekoliko, možda i manje važnih, ali osobnih dojmova.  

S obzirom da nisam imao nekih posebnih zadataka u to vrijeme, mogao sam iz blizine promatrati oblačenje biskupa. Čak i ako samo pogledate fotografije, javlja se očita usporedba s vitezom koji se priprema na boj te stoga stavlja na sebe sve potrebno oružje i oklop. 

Ipak, točnije bi se reklo da ga drugi oblače, kako ono Isus kaže Petru "raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati". Svi ovi silni paramenti koje stavljaju na biskupa, brojne rubrike koje određuju što i kako raditi, stalno usmjeravanje službenika oko njega, do te mjere poništavaju osobnost samog celebranta, da postaje svejedno slavi li misu Ivo Ivić ili Pero Perić. U tom trenutku biskup postaje simbol i kanal transcendencije. Svima je očevidno da ono što radi nije njegova zamisao ili doprinos, nego nešto puno važnije i dublje progovara kroz službu koju obavlja i kojoj se predao. 

Prava liturgija oslobađa i najuzvišenijeg dostojanstvenika i najmlađeg ministranta potrebe da sam izmišlja kako bi uspostavio kontakt s Bogom. Vjernicima otvara prostor u kojemu uz sva ograničenja ne moraju biti potpuno privezani zemaljskim stvarima i mogu bar nakratko reći "Duša je naša poput ptice umakla iz zamke lovačke: raskinula se zamka, a mi umakosmo!"

Ne znam kako bi itko osim naivca koji je povjerovao Judi mogao zlatno ruho poput ovoga koje je koristio i nadbiskup Stepinac smatrati nečim protivnim misiji Crkve. Pa i star i mlad, i siromah i uglednik, može samo razmišljati o ljepoti rajskog slavlja kad ova zemaljska sjena liturgije izgleda tako krasno. 

Evo i jedne zanimljive scene koja je relikt nekih drevnih vremena, a na mene je ostavila popriličan dojam jer sam u njoj sudjelovao. Za svečanu pontifikalnu misu na pateni se prirede dvije velike hostije. Tijekom ofertorija jednom od tih hostija đakon dotakne drugu hostiju, patenu te unutrašnju i vanjsku stranu kaleža. Tu hostiju dade sakristanu ili (kao danas) akolitu koji je odmah pojede. Drugu hostiju biskup prikaže kako je uobičajeno. Đakon zatim ulije malo vina i vode u za to pripremljenu posudu te ih ista osoba kao i prije popije. Ovaj obred naziva se praegustatio. Sa zadovoljstvom mogu potvrditi da nije bilo pokušaja trovanja nadbiskupa i s nešto dubljim značenjem nego inače mogu reći da sam preživio misu. 

Nakon mise ugostio nas je župnik, preč. Borna. Sigurno se pitate što je danas bilo na meniju. Ne morate brinuti, uz različita jela nismo ostali gladni, a pobjedu je, jasno, odnijela vrlo ukusna janjetina. 

Ozbiljnije govoreći, puno hvala svima koji su se potrudili doći iz drugih zemalja kako bi sve proteklo lijepo i dostojanstveno. Ne smijem izostaviti ni lokalne ministrante i zbor. Posebno treba istaknuti don Elvira koji se izuzetno iskazao u organizaciji svih događanja ovih dana. Slobodno ga zovite ako ovako nešto organizirate u svojoj biskupiji.