Ako je i od njega, previše je

Javna objava svećenika koji je svojedobno javno napisao: "Radije bih se klanjao Antikristu i Belzebulu i da me opsjednu sve legije demona nego da budem 'tradicionalist'."

Na jednom mjestu rasprava o krštenju i spasenju nerođene djece.

Jedna jako osjetljiva tema koja roditeljima može izazvati dodatni teret i bol.

Svijet je takav kakav je. Problem zla i patnje nikada nećemo do kraja odgonetnuti. To je pitanje koje treba ostaviti za susret s Bogom, ali vjerujem da nas tada odgovor neće ni zanimati jer ćemo živjeti u punini sve što treba.

Vezano za djecu ukratko treba reći:

1. Sva djeca idu direktno u Raj.

2. Nema Čistilišta za djecu jer se ona nemaju od čega čistiti. Pitanje istočnog grijeha nije isto što i grijesi koje smo osobno počinili i sad ne treba ulaziti u tu temu.

3. Limb ne postoji. O limbu su govorili pojedini teolozi ali to nikada nije bila službena nauka Crkve.

4. Sakramentalno krštenje je velika milost ali Bog nije vezan/ograničen sakramentima. Krštenje nije magijski čin koji omogućava ulaz u specijalni klub. Ako roditelji nisu ni mogli krstiti djecu nema nikakvog razloga da to nose na savjesti niti se zbog toga trebaju uznemiravati. 

5. Nerođena djeca koja su preminula su osobe u punom smislu te riječi, imaju besmrtnu dušu i kod Boga žive u punini.

Apsurd je uopće pomišljati da bi Bog koji je išao za nas na Križ drugačije promatrao vječno spasenje djece.

Tema rasprave na jednom mjestu odnosila se isključivo na nerođenu djecu i problematiku podjele sakramenta krštenja.

Krštenje se podjeljuje polijevanjem vodom uz izgovaranje formule krštenja (Ja te krstim....). Kao i svaki drugi sakrament krštenje može primiti samo živa osoba.

Uvoditi neke nove termine pa sklapati čudne izraze oko "krštenja nerođenih" je pogreška u sebi koja zbunjuje ljude i može stvarati dodatne nepotrebne terete. Takvih fikcija se treba kloniti.

Isto tako pretjerana i nezdrava pobožnost po ovom pitanju također vodi u ideologiju i manipuliranje psihom i emocijama.

Sva ostala djeca koja su preminula prije dobi rasuđivanja (razum/sposobnost za grijeh) također idu direktno u Raj bez obzira na vjersku pripadnost.

Bog je otac svih ljudi i kad govorimo o vječnosti, u konačnom smislu moguća su isključivo dva puta: Raj ili Pakao.

Ako netko misli da bi bilo koja djeca mogla/trebala biti odvojena od Boga prije svega treba stručnu pomoć.

Već smo o umrloj nekrštenoj djeci raspravljali na ovom blogu (1, 2, ...), ali treba povremeno ponoviti da ovo što o sigurnom spasenju sve nekrštene djece piše ovaj ugledni svećenik, kanonski pravnik i kancelar jedne naše nadbiskupije nema veze s katoličkom vjerom. Svakom normalnom katoliku bilo bi i bez navođenja ikakvih dokumenata ili spisa čudno zašto je Crkva kroz čitavu povijest poticala da se djeca što prije krste ako automatski završe u raju. Naravno da navedena razmišljanja udaraju na same temelje vjere, kao što su nauk o istočnom grijehu i nužna potreba za Isusovim otkupljenjem. Još jednom se pokazuje koliko su daleko od tradicionalne katoličke vjere čak i navodno konzervativni klerici i vjernici.

Inocent III., Maiores Ecclesiae causas (1201.)

Kazna za istočni grijeh jest lišenost gledanja Boga, a kazna za osobni grijeh jest muka vječne gehene.

Latinski izvornik, DS 780.

Firentinski sabor, Laetentur caeli (6. srpnja 1439.)

Duše pak onih koji umiru u osobnom smrtnom grijehu ili samo s istočnim grijehom odmah silaze u pakao, ali se kažnjavaju različitim kaznama.

Latinski izvornik, DS 1306.

Tridentski sabor, V. sjednica, Dekret o istočnom grijehu, kan. 4 (17. lipnja 1546.)

[…] i djeca koja još nisu mogla osobno počiniti nikakav grijeh zato se uistinu krste za oproštenje grijeha, da se u njima preporodom očisti ono što su rođenjem naslijedila.

Latinski izvornik, DS 1514.

Firentinski sabor, Cantate Domino (4. veljače 1442.)

Što se pak tiče djece, zbog opasnosti smrti koja često može nastupiti, budući da im se ne može pomoći drugim sredstvom osim sakramentom krštenja, kojim se izbavljaju od vlasti đavla i postaju posinjena djeca Božja, [sveta Rimska Crkva] upozorava da sveto krštenje ne treba odgađati četrdeset ili osamdeset dana ili neko drugo vrijeme, prema običaju nekih, nego ga treba podijeliti čim se to može prikladno učiniti. Pritom, ako zaprijeti smrtna opasnost, neka budu krštena odmah, bez ikakva odgađanja, pa i po laiku ili ženi, u obliku koji propisuje Crkva, ako nema svećenika, kako je potpunije izloženo u dekretu za Armence.

Latinski izvornik, DS 1349.

Pio XII., govor talijanskim katoličkim primaljama (29. listopada 1951.)

Ako se ono što smo dosad rekli odnosi na zaštitu i skrb za naravni život, tim više mora vrijediti za nadnaravni život koji novorođenče prima krštenjem. U sadašnjem poretku [spasenja] nema drugoga sredstva kojim bi se taj život priopćio djetetu koje još nema uporabu razuma. A ipak je stanje milosti u trenutku smrti apsolutno nužno za spasenje; bez njega nije moguće postići nadnaravnu sreću, blaženo gledanje Boga.

Talijanski izvornik i službeni sken, AAS 43 (1951), str. 841.

Sveti oficij, Monitum (18. veljače 1958.)

Stoga ova Vrhovna sveta kongregacija, uz odobrenje Vrhovnoga Svećenika, upozorava Kristove vjernike da djecu treba krstiti što prije, prema odredbi kanona 770. Župnike pak i propovjednike potiče da zahtijevaju izvršavanje te obveze.

Latinski izvornik, AAS 50 (1958), str. 114, dokument II. „Monitum”.