Jer ljudi su

Tražio sam na bitno.netu analizu slučaja Rupnik, ali nisam našao ni slovca o tome. No naišao sam na članak uobičajenog autora u kojemu kritizira javnu molitvu krunice na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Razumljivo da mi se ne da komentirati još jednu umotvorinu istog autora, ali što ću kad provocira. 

Iskreno, ovaj način moljenja krunice, klečeći u postrojenoj grupi na glavnom trgu, nije visoko na listi meni omiljenih tipova molitve. Ipak, stvarno ne vidim što ima loše u tome da se oni koji žele okupe i mole dragom Bogu i Gospi. Džeba ih šalje na Kamenita vrata, no tamo je već uz par desetaka molitelja prostor dosta tijesan. U centru grada zatvorene su sve veće crkve (katedrala, franjevačka, Palmotićeva, sv. Katarine, sv. Marka, sv. Blaža), a čak je i trg ispred katedrale izvan upotrebe. Dakle, čak i s čisto praktičnog stajališta teško im je opravdano prigovoriti zbog odabira lokacije. Jasno da su Trg izabrali prije svega iz simboličkih razloga. No iz istih razloga ondje se okupljaju ili prolaze i kojekakve povorke i skupovi. Na trgu se često moglo susresti i religijske pokrete poput prijatelja životinja, hare krišne, protestanata i sličnog. I katolici svečano prolaze Trgom u procesiji na blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata. Zašto onda neke džebalebaroše smeta molitva krunice na prvu subotu u mjesecu?! 

Postoji i drugi sloj značenja koji možemo iščitati iz molitvenih susreta na Trgu. Ondje su se vjernici laici okupili da javno mole ono što kao laici mogu, a to je sveta krunica. Bitno.netovskom komentatoru takvo javno lice katolika ne odgovara jer je preprimitivno i potiče u gledatelja samo podsmijeh. Svaka čast dubokoumnim visokointeligentnim podcastovima uz lulu i šalicu čaja s mlijekom, ali to nije jedini niti posebno široko prodoran kontakt katolika sa svjetovnim društvom. Glavni javni kontakt oduvijek su zbog hijerarhijske naravi Crkve predvodili biskupi i viši kler. Oni su kod nas ili iskvareni modernizmom poput znate već kojeg nadbiskupa i nekolicine teologa koji se pojavljuju u medijima ili su većinski odlučili šutjeti izbacujući povremeno standardne fraze kao one lutke za djecu koje se oglase kad ih pritisnete. 

Korona je bila lijepi indikator svega toga, pa nije neočekivano da Džeba i njemu slični sada oko covida pozivaju na mir, mir, mir, nitko nije kriv (osim onih koji i dalje postavljaju pitanja). Ali nema jedinstva bez istine. Da li su oni koji su bili za zatvaranje crkava, za ukidanje pričesti i ispovijedi o Uskrsu, za uklanjanje blagoslovljene vode, za obavezno maskiranje, cijepljenje, covid potvrde itd., da li su ti ljudi preispitali svoje mišljenje i posuli se pepelom. Ja nisam ništa takvoga susreo ni pročitao, pa ni za naše biskupe koji su prvonavedene stvari odlučili, a drugonavedene podržavali. Jasno da neću tu temu stalno spominjati jer sam je ja sa svoje strane apsolvirao, ali neću ni zaboraviti tko se pokazao kakvim jer takvo isto ponašanje možemo očekivati i u budućnosti. 

Nedavno mi je jedna osoba čije mišljenje uvijek cijenim i rado čujem poslala citat nekog patera iz FSSPX-a: "Ne znam za ništa što bi bilo hladnije i tvrđe nego što je to milieu tradicionalista." Ima nešto istine u tome, ali ne bih pretjerano generalizirao. Takav bi mogao biti dojam zato što tradicionalisti na kraju krajeva nisu ostali u prirodnom okruženju župe i raznih općeprihvaćenih crkvenih zajednica, nego su "u ratu" s prevladavajućim mišljenjima i stavovima kako u svijetu tako i u Crkvi. Ako je netko spreman staviti vjerski nauk i liturgiju na tako važno mjesto, onda je za očekivati da će biti u nekom smislu oštar ili tvrd karakter. 

Spontano mi je kad sam pročitao gornju rečenicu iskočio pred oči već zaboravljeni prizor koji sam doživio prije više od 15 godina u Liègeu. Sjetio sam se kako sam na stanici čekao bus i odjednom ugledao kako pored mene preko ceste prelazi svećenik u reverendi s biretom na glavi. Bio je stroga i čak namrštena lica. Relikt nekog prošlog vremena u kojemu su izgrađene goleme bazilike koje su (barem tada u 2006.) bile kao i ostatak tog nekoć industrijskog grada prljavih crnih fasada, a za mise preko tjedna koristilo se predvorje crkve (i samo znatno preveliko za broj vjernika) ili neka sobica u stanu u blizini. Nisam tada razumio to ukočeno strogo lice svećenika koji je (kasnije sam saznao i prisustvovao) služio misu na latinskom (čini mi se hibridnu, bilo je to vrijeme prije Summorum Pontificuma i valjda je to bilo najviše što je mogao). Okružen neugodnim raskršćanjenim belgijancima i značajnim brojem antagonistički raspoloženih muslimanskih imigranata, vjerojatno odbačen i šikaniran i od svoje braće modernističkih svećenika koji se gase, hodao je iz dana u dan tim ulicama gdje su mu u najmanju ruku dobacivali pogrde.  

Za sebe osobno mogu, dakako, s puno više sigurnosti i s puno manje isprika potvrditi ispravnost "dijagnoze" iz spomenutog citata. Vjerujem da bismo svi voljeli biti krotka i ponizna srca. Iskustvo mi je, nažalost, pokazalo da ljudi često ljubaznost tumače kao signal da te mogu pokušati iskoristiti, poslušnost kao znak da mogu zlorabiti svoj autoritet, a krotkost kao priliku za beskrupulozno nametanje svojih stavova. Ponekad se čini da je bar malo "hladnoće" i "tvrdoće" potrebno kako bi se preživjelo. Nije dobro ledenog srca proći kraj svoga bližnjega kao pored turskog groblja, ali s druge strane nije dobro ni dati se silovati od nekog rupnika kakvih bezbroj šeće među nama. Daj Bože da nađemo zlatnu sredinu.