Mi čekamo da s nama podijelite dar koji proglašavate tako neizmjerno vrijednim

Georges Bernanos

Propovijed jednog agnostika na spomendan svete Terezije od Djeteta Isusa*

Svijetu će suditi djeca. Duh djetinjstva sudit će svijetu!

Naravno, svetica iz Lisieuxa nikad nije napisala takvo što. Ona možda nikad nije imala sasvim jasnu predodžbu o proljeću kojega je vjesnicom. Teško da je naime mogla očekivati da će se ono jednog dana proširiti svijetom i prekriti svojom miomirisnom plimom i snježnobijelom pjenom gradove od čelika i armiranog betona, nevina polja ustravljena pred mehaničkim čudovištima, pa čak i crnu zemlju grobalja. “Poslat ću pljusak ruža”, rekla je dvadeset godina prije 1914.

Ali nije znala kojih ruža.

*

Ponekad zamišljam što bi kakav čestit agnostik prosječne inteligencije mogao govoriti kad bi mu na spomendan svete Terezije iz Lisieuxa kojim čudom jedno od onih nepodnošljivih blebetala nakratko ustupilo svoje mjesto na propovjedaonici. Primjerice:

“Dame i gospodo,” počeo bi, “ja ne dijelim vaša uvjerenja, ali vjerojatno znam o povijesti Crkve više nego vi, jer, eto, o toj sam povijesti čitao, a većina župljana nije. Ako se varam, neka oni koji jesu dignu ruku. Lijepo je i dobro, dame i gospodo, slaviti svece kao što vi to činite, i zahvalan sam što mi je župnik dopustio da vam se u tom slavljenju pridružim. Sveci pripadaju vama više nego meni, jer vi i oni štujete istoga Gospodina. Nema ničega neobičnog u tome što si čestitate slavu koju su zadobili svojim izvanrednim životom. Ali, s oproštenjem, sumnjam da su oni podnijeli onolike muke i trvenja samo zato da bi vama omogućili ovakve svetkovine, svetkovine iz kojih su, štoviše, isključeni svi oni nebrojeni ubogi vragovi koji nikad nisu čuli za te junake, a čije znanje o njima zavisi od vas.

Doduše, svake godine poštanska služba pušta u optjecaj kalendare s imenima svetaca upisanim zajedno s Mjesečevim mijenama. Doista, ti uzvišeni rasipnici žrtvovali su sve, čak i svoja imena, koja ona druga budna služba, građanska država naime, stavlja na raspolaganje svim stranama, vjerničkoj i onoj drugoj, za upis u matičnu knjigu rođenih. Mi ostali svece ne poznajemo – a sva je prilika da ih ni vi ne poznajete mnogo bolje. Tko je od vas sposoban napisati dvadesetak redaka o svom svecu zaštitniku? Takvo neznanje nekoć me je zaprepaštavalo; danas mi je normalno kao i vama.

Dobro, znam da niste baš skloni voditi računa o mišljenju ljudi poput mene. Najpobožniji među vama čak se jako trude izbjeći svaku raspravu s bezvjercima, da, kako kažu, ne bi izgubili vjeru. Ja na to mogu samo reći da njihova vjera zacijelo visi o niti. Čovjek se upita što je tek s vjerom mlakih! Mi obično nazivamo te sirote pritvoricama i licemjerima, pa ipak – ne možemo a da se ne osjećamo prilično tužnima zbog svega toga. Jer iako vas nije briga za bezvjerce, bezvjerce je itekako briga za vas. Malobrojni su među nama oni koji vam se u jednom trenutku u životu nisu pokušali približiti, pa makar i samo zato da vas uvrijede. Na kraju krajeva, stavite se u naš položaj. Ako postoji ikakva, ma i najneznatnija, najsićušnija vjerojatnost da vi imate pravo, smrt bi nam mogla prirediti porazno iznenađenje. Zato smo prisiljeni da vas pozorno motrimo i da vas nastojimo shvatiti.

Vi navodno vjerujete u pakao. Stoga mislim da biste pri pogledu na nas, svoje drugove pozemljare, mogli osjetiti barem mrvicu sažaljenja, kao što je osjećate prema nekomu tko služi doživotnu kaznu. Naravno, ne očekujemo mi nekakva budalasta očitovanja, ali ipak bi sama pomisao na vaše plesne partnere, suigrače bridža ili znance sa skijanja kako škrguću zubima proklinjući svoga Tvorca cijelu vječnost – trebala nekako djelovati na vas.

Da, privukli ste našu pažnju. Ali došli smo do zaključka da baš i niste jako zanimljivi, te smo se prilično razočarali. Muka nam je pomisliti kakve smo budale bili što smo se ikada pouzdali u vas, a posumnjali u sebe, u svoje nevjerovanje. Ljudi poput mene mahom se zadovolje tim početnim dojmom. Međutim on ne rješava ništa, jer jasno je da među vama postoje mnogi lažni vjernici, vjernici iz koristoljublja. No ostaju oni drugi. Tko god ih je promatrao, morao je opaziti da iako vjera koju ispovijedaju malošto mijenja u njihovu životu, jer umjereno uživaju u šest glavnih grijeha poput bilo koga drugog, ona ipak truje njihovu bijednu ugodu golemom važnošću koju pridaje sedmomu, stvarno smatranu smrtnim.

Draga moja braćo, ako u vas i nema onog herojstva bez kojega prema mišljenju Léona Bloya kršćanin nije drugo doli svinja, ipak ste smjesta prepoznatljivi po tjeskobnosti svoje pohote. Vi zacijelo stvarno vjerujete u pakao. Strepite pred njim za sebe. Predviđate ga nama.

Čudo kako vam u takvim okolnostima posve nedostaje osjetljivosti!

Dame i gospodo kršćani, da su vas kojim slučajem snimali bez vašeg znanja, zaprepastio bi vas na ekranu prizor posve drukčije osobe od nepomičnog dvojnika u zrcalu. Tako je moguće i da ste ispitom savjesti postupno otkrili u sebi značajke s kojima ste se naposljetku toliko srodili te nevino vjerujete da ih svatko može vidjeti. Ali mi ne možemo vidjeti vašu savjest! S druge strane vaš nam je rječnik mnogo dohvatljiviji, premda su za vas njegova značenja nedvojbeno oslabjela dugom uporabom. I čudimo mu se! Npr. onaj tajanstveni izraz: ‘u stanju milosti’. Kad izlazite iz ispovjedaonice, vi ste ‘u stanju milosti’. Milosti... jeste li sigurni? Možete li nas kriviti što u to ne vjerujemo? Pitamo se što radite s tom milošću Božjom. Ne bi li trebalo da je isijavate? Gdje li, dobijesa, skrivate svoju radost?

Reći ćete da se to mene ne tiče. Da kada bi meni bila dodijeljena, ja s takvom radošću ne bih znao što ću. Možda i ne bih. Vi uopće govorite tako zajedljivo i osvetoljubivo kao da nas mrzite zbog zadovoljstava kojih ste se lišili. Zar ona mogu biti tako dragocjena u vašim očima? U našima, na žalost, nisu. Čini se da nas vi smatrate životinjama koje u izvršavanju probavne i reproduktivne funkcije nalaze izvor neiscrpnoga užitka, vazda novog, vazda svježeg, zaboravljenog čim završi.

No ja vas uvjeravam da nam ‘ispraznost nad ispraznostima’ nije više nikakva tajna. Najgorči redci Knjige o Jobu ili Propovjednikovi ne mogu nas poučiti ničemu što ne bismo već znali i što nije već nadahnulo naše pjesnike i slikare. Ako malo razmislite, složit ćete se da mi prilično sličimo starozavjetnim ljudima. Suvremeni svijet opor je poput nekadašnjega židovskog, a njegova neprestana galama ista je ona koju su slušali proroci kako se spram neba diže iz velikih gradova duž obala. Tišina smrti i nas progoni, te i mi na nju odgovaramo krikovima mržnje i strave.

I štujemo isto tele. A štovanje teleta nije, vjerujte, znak optimizma. Nas nagriza ista ona guba od koje semitska mašta tijekom stoljećâ nosi groznu ranu, a to je opsjednutost ništavilom, nemoć, tako reći tjelesna, da se pojmi uskrsnuće. Čak i u doba našega Gospodina Židovi, osim male farizejske zajednice, slabo su vjerovali u budući život. Možda zbog prevelike čežnje za njim – čežnje koja izvire iz utrobe i koja i nas izjeda. Kršćanska nada nikad ne ugasi tu vrstu žeđi, znamo to. Nada klizi kroz nas kao kroza sito. Reći ćete da je Izrael iščekivao Mesiju. Tako i mi iščekujemo svojega. I nismo ni mi baš sigurni u njegov dolazak te iz straha da nam se posljednja tlapnja ne raspline vezujemo je čvrsto o tlo. Sanjamo o mesiji od puti: o Znanosti, Napretku, s pomoću kojih bismo zagospodarili zemljom.

Da, mi smo ljudi Staroga zavjeta. Reći ćete da je onda naša sljepoća još veći grijeh nego njihova. Ne slažem se. Prije svega, nema razloga za pretpostavku da bismo mi razapeli Spasitelja. Ne možete zanijekati činjenicu da bogoubojstva potječu od duhovnog staleža. Recite što god hoćete i izvrdavajte koliko god možete, ali bogoubojstvo se više ne može smatrati zločinom svjetine. Ono je vrlo profinjen, izniman zločin pridržan bogatom svećenstvu, odobren od moćnoga srednjeg staleža i od intelektualaca (u one dane zvali su ih pismoznancima).

Možete se smijati, draga braćo, ali Gospodina nisu razapeli komunisti ni svetogrdnici. Dopustite, uostalom, da se i ja nasmijem. Vi, naravno, vjerujete u nadahnutost Evanđelja i pridajete golemu važnost svakom retku svete knjige, pa zar vas se nije dojmila ustrajnost s kojom dragi Bog općenito štedi ljude koji, u najmanju ruku, ne pripadaju društvu sudaca, pravnika, umirovljenih generala (ne zaboravimo ni njihove vrle supruge), pa ni, među nama rečeno, svećenika? Zar vas nimalo ne uznemiruje što je svoje najoštrije osude pričuvao za neke od ‘najispravnijih’, koji redovito idu u crkvu, ne propuštaju nijedan zapovjeđeni post i mnogo su upućeniji u vjeru nego – ne zamjerite mi – većina današnjih župljana? Nije li vam taj paradoks privukao pozornost? Nama on, vidite, ne može promaći.

Nije dovoljno odgovoriti da je Bog predao sebe u vaše ruke. Ruke u koje se Krist nekoć predao nisu bile prijateljske ruke, bile su posvećene ruke. To što ste nasljednici Sinagoge i što ste ju ovlašteno naslijedili – ne znači ništa. Mi čekamo da s nama podijelite dar koji proglašavate tako neizmjerno vrijednim, i ne zanima nas je li se Bog predao vama u ruke: mi želimo znati što s njime činite!

*

Draga moja braćo i sestre, vidim odavde vladalački profil pukovnika Romorantina, koji razmjenjuje ogorčene poglede s gospodinom direktorom hipotekarne banke i nekim ovdašnjim trgovcima. ‘Pa ovo je ipak naša župa! Ovoga gospodina nikad mi nitko nije predstavio. Ne poznajem ga, a on to iskorištava da bi nas uznemiravao.’ Ali, dragi moj pukovniče, Vaša Crkva ipak nije vojnički klub! Ja bih Vas rado vidio ustoličena pod nepreglednom kupolom proslavljene Crkve, ali zasad ste samo kandidat kao i svatko drugi. Slavimo li spomendan svete Terezije ili župljana? Videći Vas kako dolazite na svoje mjesto u koru, bilo mi je kao da prisustvujem primanju novog člana Akademije među njegove kolege u odorama. Čovjek bi pomislio da uzvišeni nauk o općinstvu svetih samo dodaje već tolikim Vašim povlasticama još jednu. Ali ne nadopunjuje li se taj nauk s naukom o razmjeni zasluga? Mi ostali odgovaramo samo za svoja djela i njihove tvarne posljedice. Zajedništvo koje vâs povezuje s drugima znatno je višeg reda. Meni se čini da vas dar vjere koji vam je podijeljen nipošto ne oslobađa, nego veže uz njih vezama snažnijim od krvnih.

Vi ste sol zemlje. Ako svijet gubi okus, koga da krivim za to? Uzalud je da se razmećete zaslugama koje su stekli vaši sveci, jer, prije svega, vi ste samo upravitelji tih dobara. Često čujemo najbolje među vama kako s ponosom ističu da ‘nikomu ništa ne duguju’. Iz vaših usta takve su riječi potpuno besmislene, jer vi ste doslovce zaduženi za svakoga, za sve nas, za mene samog. Moguće je, pukovniče, da ste Vi zaduženiji nego kakav zastavnik! Samo Bog poznaje naše tajne riznice. Ako je istina da, kako kažu vaši svećenici, sudbina zemaljskog moćnika možda, dok ovo govorim, ovisi o volji djeteta koje se, razdirano između dobra i zla, svom svojom ubogom snagom opire milosti, onda ništa nije smješnije nego čuti vas kako posve otrcano govorite o stvarima ovoga svijeta! O, kako ste vi čudni ljudi!

Pukovnik Romorantin sigurno će noćas, miješajući karte, kazati: ‘Kakve su mu ono priče? Pobogu, svi mi u obitelji imamo vjeru običnog čovjeka!’ Jer vaš moral u konačnici se ne razlikuje od bilo čijega drugog: onomu što vi zovete grijehom moralisti samo daju drugo ime. Da, kako ste vi neobični! Kad vam kažu da je mala sušičava karmelićanka junačkim izvršavanjem dužnosti jednako skromnih kao i ona sama postigla obraćenje tisuća, ili čak – zašto ne? – pobjedu 1918., nemate nikakva prigovora. Ali ako vas netko vrlo pristojno upozori da je prema vašoj logici, npr., iskvarenost svećenstva u Meksiku nadnaravni uzrok progonâ u toj nesretnoj zemlji, onda sliježete ramenima: ‘Kako pohlepa, lakomost ili priležništvo tih bijednih svećenika može imati ikakve veze s krvavim, zvjerskim zločinima?’

Takvo rasuđivanje vrijedi za svakoga drugog u svijetu, ali ne i za vas. Ono je svojstveno ovozemaljskim sucima, koji brakolomstvo kažnjavaju globom od 25 franaka, a prosjaka za sitnu krađu zatvaraju na šest mjeseci. Tako smatrate smislenom i tvrdnju da je arški župnik vratio svoje suseljane misi životom tako ubogim da su njegova subraća čak razmišljala da ga zatvore. No ako bih vam kojim nesretnim slučajem natuknuo da je o. taj i taj, iz Španjolske, možda, unatoč savršenoj usklađenosti sa zakonima svoje zemlje, duhovni roditelj župe ubojica i svetogrdnika, najvjerojatnije bih bio proglašen boljševikom. Jeste li svi vi stvarno blesavi ili se samo pravite? Još bi se i mogla zanemariti činjenica da je vaša vjera bez djelâ. Budući da ne vjerujemo u djelotvornost vaših sakramenata, samo bismo vam iz zlobe mogli zamjerati što niste bolji od nas. Ali neshvatljivo je da o stvarima ovoga svijeta rasuđujete posve jednako kao mi. Naime: tko vas prisiljava? To što djelujete prema našim načelima, ili, bolje rečeno, u skladu s iskustvom ljudi koji se, bez nade u drugi svijet, poput životinja i biljaka bore za opstanak u ovome – još se i može prihvatiti. Ali kad vaši očevi ispovijedaju nemilosrdni ekonomski nauk Adama Smitha, ili kad svečano odajete počast Machiavelliju, dopustite mi da kažem da to ne da nas iznenađuje, nego nas se naprosto doimate kao čudnovata, nepojmljiva čeljad.

Ovo iskreno izlaganje neće, svjestan sam toga, poljuljati čvrsti optimizam kojemu, jamačno po analogiji, dajete ime nade. Nevolja je s nadnaravnim krepostima što se one moraju izvršavati herojski. S njima je kao s onim ljudima koje svaki otpor raspaljuje, ali se utoliko lakše dadu zavesti. Poniznost kali jake. Lukavo izigrana, osrednje će ljude poštedjeti užasâ poniženja, ili barem zasladiti njegovu gorčinu. Kad nas okolnosti prisiljavaju na uvid da nismo vrijedni prostora koji zapremamo, što drugo možemo nego zatvoriti oči pred tako bolnom spoznajom? Ne uspijevamo to uvijek. Priznati sebi da smo slabići, lažljivci ili nitkovi nije ljudima našeg soja baš utješno. S druge strane mnogi od vas kad se upuste u takvu vježbu pokazuju stanovito zadovoljstvo koje nam je komično. U pomanjkanju milosti Božje, čin poniznosti netom su ga u misalu dočitali vraća im samopoštovanje. Previše je to snalažljivo a da bi doista bilo nadnaravno.

*

Dragi prijatelji, čini mi se da vam moj nastup već pomalo dodijava. Ali ražalostilo me je vaše loše mišljenje o nama, pa ga nastojim promijeniti. Ne mislim da je ono proračunato, ili namjerno. Vi vidite bezvjerce kakvi jesu, a kršćane kakvi bi trebali biti, što je koban nesporazum. Ili, bolje rečeno, vidite nas kakvi bismo doista bili kad biste vi bili kršćani po evanđeoskom duhu i Božjem srcu. Tada biste s pravom osuđivali našu neosjetljivost. A mislite li vi da je nama baš ugodno kad nas danomice proglašavaju Božjim neprijateljima ljudi tako uzvišeno nadnaravni kao vi? Ta ocjena nije previše smetala našim očevima ili djedovima, u vrijeme kad su se vaši govornici pozivali protiv nas na sveto pravo slobode savjesti. Ali danas bi mogla privući neugodnu revnost kakva generala križarske vojne. Ne, draga moja braćo, mnogi bezvjerci nisu tako okorjeli kao što vi to zamišljate. Moram li vas podsjetiti na to da se Bog osobno objavio židovskom narodu? Oni su ga vidjeli. Čuli su ga. Dodirivali svojim rukama. Iskali su znakove, i dao im je te znakove. Ozdravljao je bolesne i uskrisivao mrtve. Potom je uzašao na nebo. Kada ga danas, u ovom svijetu, tražimo, onda nalazimo vas, i nikoga drugog. O, poštujem ja Crkvu – ali sama povijest Crkve, na kraju krajeva, ne odaje njezinu tajnu prvom pridošlici. Postoji Rim – ali jasno vam je da veličina katolicizma nije neposredno vidljiva, te se i mnogi među vama vraćaju razočarani. Što onda očekujete od nas? Upravo vi, kršćani, imate udjela u božanskom, kako tvrdi vaša liturgija. Upravo ste vi, Božji ljudi, otkako je Krist uzašao njegovi predstavnici na zemlji.

A to je, priznat ćete, teško razabrati na prvi pogled.

*

Vi vjerojatno smatrate ova zapažanja neumjesnima, ovdje, među ovim zidovima. Ona nisu neumjesnija od prisutnosti većine vas. Sigurno su nedostojna svetice čiji spomendan slavimo, ali zaslužuju barem priznanje da su jednostavna – čak djetinjasta. Osmijeh na licu gospodina hipotekarnog direktora pouzdan mi je svjedok da je tako.

Svetica koje se na današnji dan spominjemo neće mi zamjeriti što govorim poput djeteta. Ja i jesam samo odraslo dijete bremenito iskustvom, i ne morate me se previše bojati. Bojte se onih koji će doći, koji će vam suditi. Bojte se nevinosti djece, jer ona su i ‘strašna djeca’. Jedini vam je izlaz da i sami postanete djeca, da ponovo otkrijete duh djetinjstva. Jer kucnut će čas kada će vas sa svih strana zemlje saletjeti pitanja tako hitna i izravna da ćete moći odgovarati samo da ili ne. Društvo u kojem živite kompleksnijim se od drugih čini zbog svojega dara da komplicira probleme, ili barem da ih prikazuje pod tisuću i jednim vidikom, i da vazda pronalazi privremena rješenja, koja, naravno, prikazuje kao konačna. To je metoda u medicini od Molièreova vremena. Ali je i metoda današnjih ekonomista i sociologa.

Tvrdim da je vaš položaj u ovome društvu povoljan, jer time što naziva sebe materijalističkim ono vam uz malu cijenu pruža neizmjernu povlasticu da ga kritizirate u ime duha. Na vašu nesreću, s onu stranu određenog stupnja lukavštine i obmane ni najbezočnija frazeologija ne može prikriti prazninu sustavâ. Ako govornik čuje polagano širenje nekog, zasad jedva zamjetljivog, mrmora u dvorani te stane prenaglašavati autoritet i dostojanstvo, taj će krajnji napor biti njegova konačna propast. Možda ste čitali, npr., u jednom od novijih brojeva Revue de Paris ove retke gospodina Paula Moranda: ‘Vrlo mi je lako zamisliti buduće samovlade kako propisuju beženstvo u stanovitim nakaznim područjima, a s druge strane, u sklopu zamašna eugeničkog plana, promiču rađanje u vrednijim okruzima. Pošto uredi kvantitetu rođenjâ, buduća država usredotočit će se, naravno, na kvalitetu – ne želeći zaostati za sadašnjom državom, ravnateljicom odgoja.’ Gospodin Morand pripada najvišim društvenim krugovima; on je diplomat. Nemamo dakle razloga smatrati ga humoristom. Budući da, koliko znam, humorist nije ni gospodin Patenôtre, i njegovo nedavno svjedočanstvo smije čuti ozbiljna publika poput ove kojoj se imam čast obraćati:

‘Zamislimo društvo bogato kao Sjedinjene Države, ili makar kao Velika Britanija ili Francuska, oslobođeno svih predrasuda, tabula rasa, u kojem bismo jednoga lijepog dana jednodušno odlučili maksimalizirati proizvodnju bez obzira na zahtjeve kupaca. Smjesta bi tvornice usavršile svoju opremu i stale danonoćno raditi pod osobljem u smjenama, a na selu bi se povećali prinosi uzgoja žita, tržišnih usjeva i stoke.

Ishod? Opseg poljodjelske i industrijske proizvodnje, nakon toliko godina, dosegao bi takve razmjere te bismo razložno mogli zamišljati pravednu raspodjelu koja bi svakom ljudskom biću omogućila znatnu razinu udobnosti i životnog standarda.

Zašto da onda ustaljenost naših metoda i luđačka košulja naših predrasuda sapinje hod napretka i sprečava visok životni standard, uz krikove: Neće proći! Zašto da neke budale okužuju naš ekonomski sustav, zatvarajući ga u začarani krug u kojemu je proizvodnja sputana plaćevno nedovoljno sposobnom potrošnjom, a potrošnju plaćevno nedovoljno sposobnom održava ograničena proizvodnja?’

Ne znam cijenite li i vi kao ja prostodušnost toga svjedočanstva. Toliko energije potraćeno na stvaranje samoproglašenoga materijalističkog društva koje vše nije sposobno bilo za proizvodnju bilo za prodaju! Priznajte da se u takvim uvjetima ljudi reda, takvog reda, mogu preobući u crveno, žuto ili zeleno, diktatori škrgutati zubima i bečiti oči, ali naposljetku će se djeca koju su roditelji doveli u kazalište početi pogledavati, našavši opet Guignola, i dvorana će se prolomiti od smijeha.

U tome je, vi kršćani koji me slušate, pogibao! Pogibeljno je slijediti društvo koje se urušilo pod salvama smijeha, jer ni njegove krhotine neće više biti ni za što. Morate sve nanovo podići. Nanovo izgraditi pred očima djece. Postanite dakle opet djeca! Ona su pronašla pukotinu u vašem oklopu, i nikada nećete razoružati njihovu ironiju osim jednostavnošću, iskrenošću i odvažnošću.

Ničim ih nećete razoružati osim herojstvom.

*

Govoreći tako, mislim da ne iznevjeravam nadahnuće svete Terezije iz Lisieuxa. Samo ga tumačim. Pokušavam ga usmjeriti k nekoj ljudskoj svrsi u svijetu. Sveta Terezija propovijedala je duh djetinjstva. Taj duh sposoban je i za dobro i za zlo. Nije duh pomirenja s nepravdom. Niti morate učiniti od njega duh pobune, jer pomeo bi vas sa zemlje.

Ta me pretpostavka nimalo ne tješi, jer i mi bismo bili pometeni...

Vaša povijest, povijest Crkve, čini se isprva kao samo još jedno poglavlje opće povijesti. Ali nipošto nije tako. Koliko god da su je obilježile, naizmjence, ljudska mudrost i glupost, ne može se samo njima pripisati odgovornost za pobjede i poraze Crkve. No znam da to nije uočljivo na prvi pogled. Suvišno bi također bilo bilježiti, stranicu za stranicom, sve vrste znanih zabluda, uglavnom jednakih razmjera. Vjerujem da ne bi zakonito proizlazile jedna iz druge, ne bi se podvrgavale jednom te istom redoslijedu. Vi takve neobičnosti pripisujete božanskom zahvatu. Ja vam neću proturječiti. Mislim da, primjerice, samo glupan može ostati neosjetljiv na izvanrednost vaših heroja, na njihovu neprispodobivu čovječnost. Uostalom, naziv ‘heroj’ nije im sasvim primjeren, kao ni ‘genij’, jer oni su uvijek istodobno i heroji i geniji. Međutim herojstvo i genijalnost obično su praćeni stanovitim manjkom čovječnosti, dok vaši sveci njome obiluju. Zato bih rekao da su oni istodobno heroji, geniji i djeca. Čudesne li sudbine! Ne ustručavam se priznati vam da bismo radije imali posla s njima nego s vama. Na žalost, iskustvo nas uči da je svaki izravan dodir s njima nemoguć. Što bi naši političari ili moralisti s jednom Terezijom iz Lisieuxa? Njezina poruka u njihovim bi ustima izgubila svako značenje, ili u najmanju ruku bilo kakve izglede da bude učinkovita. Napisana je na vašem jeziku, i samo je vaš jezik može izraziti. Nama jednostavno nedostaju riječi kojima bismo je preveli bez iskrivljavanja. Draga braćo i sestre, to priznanje izričem sasvim ponizno, te vas molim da ga primite u istom duhu. Jer ako ste samo vi u stanju prenijeti svetičinu poruku, u našem ste slučaju, jao!, uvelike propustili ispuniti svoju dužnost. Žao mi je što vam moram reći da skupo plaćamo vaš nemar.

I ne pokušavajte nas uvjeriti da su ta Božja ljudska bića samo dodala nekoliko završnih poteza slici. Npr. poruka Franje Asiškog – bit ću tako drzak te pretpostaviti – mogla bi glasiti ovako: ‘Loše je, djeco draga, jako loše. Štoviše, sve gore je. Volio bih da vas mogu umiriti glede vašeg spasenja. Ali da su vam trebali samo ljekoviti čajevi, bio bih spokojno ostao kod kuće i uz lutnju pjevao provansalske pjesme svojim prijateljima, koje sam od srca volio. Spasenje vam je dohvatljivo, ali ne zaobilaznim putevima. Postoji samo jedan put: siromaštvo. Ja vas neću na tom putu slijediti, djeco moja, nego ću vam prednjačiti. Ja hrlim naprijed, ne bojte se! Kad bih mogao samo ja trpjeti, ne bih vas, vjerujte mi, ometao u vašim užitcima. Na žalost, dragi Bog nije mi to dopustio. Rasrdili ste Neimaštinu, eto što je! Izbezumili ste je. Zloupotrebljavajući njezinu strpljivost, postupno ste, kriomice, sve svoje breme istovarili na njezina leđa. Ona sad leži nice, tiha kao i uvijek, jecajući u prašini. A vi mislite: Ništa nam više ne stoji na putu – zaplešimo! Ali nećete plesati, djeco draga; umrijet ćete. Ako vas Neimaština prokune, mrtvi ste. Nemojte na ovaj svijet navlačiti njezinu kletvu! Pođite za mnom!’

Taj savjet očito je bio upućen svima vama. Malobrojni su ga slijedili. Vi ste nalik na one Talijane o kojima se priča kako su sjedili u rovovima čekajući znak za juriš. Odjednom pukovnik trže sablju, skoči preko grudobrana i jurnu sam samcat kroz baražnu vatru, vičući: Avanti! Avanti! A njegovi vojnici, i dalje šćućureni u rovovima, junačkim primjerom naelektrizirani stadoše pljeskati kličući, sa suzama u očima: Bravo! Bravissimo!

Draga moja braćo, govorim uvijek isto, jer uvijek se i radi o istom. Da ste sveca slijedili umjesto što ste mu pljeskali, Europa nikad ne bi upoznala Reformaciju, ni vjerske ratove, ni grozno španjolsko podjarmljivanje. Sveti Franjo dozivao je vas, ali smrt nije bila izbirljiva: oborila se na nas sve. Opasnost je danas ista. Zacijelo i veća. Jedna svetica, čiji čudesan tijek života sam dovoljno govori o tragičnoj hitnosti povjerene joj poruke, traži od vas da postanete djeca. Božje su namisli, kako vi kažete, nepronične. Ipak, ne mogu se oteti osjećaju da vam je ovo posljednja prilika. Vama – i nama. Jeste li u stanju pomladiti svijet ili niste?

Evanđelje je vječno mlado, stari ste vi. A vaši starci čak su stariji od drugih staraca. Odmahuju glavom i neprestano ponavljaju: ‘Ni reakcija ni revolucija!’ glasom tako muklim i hrapavim da pri svakom slogu ispljunu jedan zub. Reakcija je nužna, revolucija nije naodmet. Ni reakcija i revolucija zajedno ne bi dostajale. Bože moj, zar ne možete zaboraviti na svoje olinjale skrupule oko očuvanja poretka koji sam sebe više ne čuva, koji sam sebe razara? Uostalom, sveopći red zamijenila je sveopća mobilizacija. Povucite svoje kazuiste, dok i njih nisu mobilizirali! Povucite ih, ili radije: odvucite! Jer ti nesretnici odali su se tako zamršenu uvijanju da su im se noge splele oko vrata, ruke urasle u ramena, a glava je u visini zadnjeg leđnog kralješka. Odnesite ih takve, na svojim nosilima, jer nikada se sami neće otpetljati.

Ništa nije doista izgubljeno, u ove dvije tisuće godina uzaludnih nagodbi, jer Evanđelje je dospjelo do nas netaknuto, ni jedan zarez ne manjka. Je li dakle tako teško na sva buduća pitanja samo odgovoriti da ili ne? Časne osobe govore tako. Čast je neraskidivo vezana uz djetinjstvo. Budući da se zasniva na djetinjstvu, ona izmiče moralistovoj analizi, jer moralist se bavi samo ‘zrelim’, bajkovitim stvorenjima koja je izumio za potrebe svojih zaključaka. Ne postoje zreli ljudi; ne postoji posredno stanje između jedne i druge dobi. Tko god ne može dati više nego što prima, sigurno će istrunuti. Ono što naučavaju moral ili psihologija nebitno nam je, jer nama riječi ‘mladost’ i ‘dob’ znače sasvim nešto drugo. Poznavanje ljudi, ne čovjeka, ubrzo nas nauči da su mladost i dob stvar karaktera, ili, ako vam je draže, stvar duše. Svojevrsno predodređenje. I najtuplji promatrač zna da je dvadesetogodišnji škrtac star.

Postoji zemlja mladih. Ona vas doziva, nju treba spasiti. Ne čekajte da je zemlja starih dokrajči istim onim metodama kojima su u manje od sto godina, ne tako davno, poraženi crvenokošci. Ne dopustite da Stari koloniziraju Mlade! I ne umišljajte da su vaše riječi dovoljna zaštita – pa ni ako su tiskane. U dane kad su američki farizeji sustavno tamanili rasu tisuću puta dragocjeniju nego njihovo bezlično mnoštvo – nisu li Chateaubriandovi i Cooperovi Indijanci zajedno sa Škotima Waltera Scotta nastavali udobnu dokolicu romantičnih usidjelica, koje su se valjale u samilosti kao u svježe prolivenoj krvi? Ovostoljetno proglašenje Ivane Arške svetom zadobiva značenje svečane opomene. Čudesna sudbina neugledne male karmelićanke čini mi se još ozbiljnijim znakom.

Kršćani, postanite što prije opet djeca, da bismo i mi to mogli postati. Pa nije valjda tako teško! Budući da ne živite u skladu sa svojom vjerom, vaša vjera prestaje živjeti. Postala je apstraktna – bestjelesna. Možda će se pokazati da je rastjelovljenje Riječi uzrok sve naše nesreće. Mnogi od vas koriste se evanđeoskim istinama kao polaznom temom za neku vrstu orkestralnih varijacija nadahnutih svjetovnom mudrošću. Trseći se te istine opravdati u očima političkih naučitelja, ne bojite li se da će one tako postati nedostupne jednostavnim ljudima? Zašto ih – bar jednom – ne biste, takve kakve jesu, suprotstavili našim zamršenim sustavima te mirno pričekali odgovor, a ne stalno govorili?

Ivana Arška bila je samo jedna svetica, a ipak je u džep strpala doktore pariškog sveučilišta. Zašto ne biste dopustili Djetetu Isusu da kaže svoje? Reći ćete možda da se to mene ne tiče. Oprostite: da bi se izašlo pobjednikom nad poretkom okamenjenim gotovo kao vaš, nije bilo potrebno mnoštvo doktora! To je povijesna činjenica od goleme važnosti. Ja posve razumijem što ste vi privrženi svojim knjižnicama. One su izvrsno poslužile protiv heretikâ. Ali čovječanstvo ne boluje samo od hereze, ono je opsjednuto pomišlju na samoubojstvo. S kraja na kraj zemlje, gomila sva sredstva prikladna za divovski pothvat. Čovjeka nećete otrgnuti od samoubojstva dokazujući mu da je samoubojstvo protudruštveni čin, jer jadnik je odlučio napustiti – smrću – društvo koje mu se gadi. A vi nastavljate pozivati ljude, jezikom jedva različitim od jezika moralistâ (strojeva za moral), na to da obuzdaju svoje želje. Međutim oni nemaju želja. Nemaju više nikakvih ciljeva. Ne nalaze ni jedan koji bi vrijedio truda.

Dame i gospodo kršćani, stigao sam do kraja svojega dugoga govora. Žao mi je što vam, budući da nisam vjernik, ne mogu uputiti blagoslov. Primite moj pozdrav. To što se osjećam uvelike poput vas, gotovo jednako toliko smeten u ovim strašnim vremenima, pomalo me rastužuje. Jer, bit ću iskren, čini se da vi ne strahujete za svoju kožu ništa manje nego mi. Geslo bezumnog očaja – spašavaj se tko i kako može! – kao da vam je na vrhu jezika dok pogledavate prema diktatorima. Bilo tko! Bilo kako! Dovraga, vratite se djetinjstvu, to je manje opasno. Moram priznati da baš i nemamo povjerenja u vaše političke sposobnosti. Još malo – i vaša će vas revnost dovesti na zao glas čak i kod novih gospodara.

S programom poput evanđelja postati noćna mora slobodnih ljudi i siromahâ prilično je smiješno, zar ne? Postanite dakle opet djeca, utecite se djetinjstvu. Kad vam moćnici ovoga svijeta budu postavljali nezgodna pitanja o mnoštvu gorućih problema: o suvremenom ratu, o poštivanju ugovorâ, o kapitalističkom uređenju, neka vas ne bude sram reći da ste preglupi, da će Evanđelje odgovoriti umjesto vas. Tada će možda riječ Božja učiniti čudo – okupiti ljude dobre volje, jer za njih i jest izrečena. Pax hominibus bonae voluntatis ipak teško da se može prevesti kao: Najprije rat, a poslije ćemo vidjeti.

Očekivati čudo s naše je strane besmisleno. A pogotovo nadati mu se upravo od vas. Zato poduzimamo mjere opreza. Smatramo ih opravdanima, jer – pazite! – mi ne zahtijevamo da tumačimo Evanđelje, nego da ga vi provedete u djelo, u skladu sa svojom vjerom i vjerom svoje Crkve. Vašim teolozima nemamo što prigovoriti. Ali s vašim političarima ne želimo imati nikakve veze, jer su nam pružili obilje dokaza da su bahate budale. Evanđelje! Evanđelje! Kad preostaje samo nada u čudo, pristoji se zahtijevati da taj posljednji pokus bude dobro izveden.

Pretpostavimo, draga braćo, da obolim od tuberkuloze te izrazim želju da pijem lurdsku vodu, a liječnici mi predlože da s njom pomiješam neki njihov lijek. ‘Dragi doktori,’ rekao bih im, ‘vi ste me proglasili neizlječivim. Pustite me dakle da okušam sreću. A budem li u ovoj stvari, koja se tiče isključivo mene i Majke Božje, trebao kakva posrednika, to sigurno neće biti apotekar.’”

___________________________

* Ovaj prijevod dijela poznatog Bernanosova djela o španjolskome građanskom ratu (“Velika groblja na mjesečini”, 1938.) nije prijevod francuskog izvornika, nego engleskog prijevoda u knjizi “The heroic face of innocence” (1999.). “Propovijed” izražava poglede koji, naravno, nisu istovjetni Bernanosovim nazorima. O samom pak Bernanosu, glede “Velikih groblja na mjesečini”, evo Claudelova odgovora iz knjige razgovorâ "Improvizirani memoari" (str. 288.): “(...) što se tiče njegove strastvene zauzetosti za pravdu, ja, dakako, nisam obvezan slijediti njegovo mišljenje u svakoj pojedinosti. (Smijeh.)”