Vječni život je važan

Poruka biskupima i kardinalima Katoličke Crkve

Sedma je godišnjica [11. 2. 2020.] kako je papa Benedikt XVI. objavio da daje ostavku. U sljedećih sedam godina kriza je u Crkvi eksponencijalno rasla, a jedna je od najzamjetnijih pojava u tom vremenu bila bezglasnost većine naših biskupa i kardinala.

Upućujemo stoga poziv našim pastirima neka vode svoje stado.

Ovoga puta odstupit ćemo od našeg uobičajenog formata veselih vijesti i komentara, jer na umu mi je nešto ozbiljno na što bih želio upozoriti biskupe i kardinale Crkve Katoličke. Doduše, ne utvaram, odnosno ne mislim stvarno da mnogi biskupi i kardinali redovito prate naš mali program. No ako znate kojega biskupa ili kardinala ili imate njihovu elektroničku adresu i možete im se prilično lako obratiti, a mislite da bi ovo trebali čuti, savjetujem vam da im pošaljete. A ako ste biskup ili kardinal i stvarno ste si uzeli vremena da ovo pogledate jer vam je poslano, želim Vam zahvaliti. Zamolio bih Vas da mi pružite priliku da se ovdje založim za svoju stvar, Vaša Preuzvišenosti ili Vaša Uzoritosti, jer ovo je važno.

Ovog tjedna vidjeli smo da se dogodilo nešto potpuno neprihvatljivo. Vatikanski službenik, biskup Marcelo Sánchez Sorondo, pročelnik ne jednog, nego dvaju vatikanskih dikasterija, dao je svetu pričest javnom poborniku abortusa i javnom preljubniku – argentinskom predsjedniku Albertu Fernandezu, s njegovom ljubavnicom, malo prije nego što će ih papa primiti u audijenciju. Kad je novinarka zatražila od biskupa objašnjenje, nazvao ju je fanatikinjom jer mu uopće postavlja takvo pitanje i rekao da je Fernandezu budući da on nije izopćen mogao dati pričest. Usprkos tomu što sam crkveni zakon, kanon 1398., kaže da su takve osobe automatski izopćene zbog svojeg sudjelovanja u tom velikom zlu, abortusu! Da i ne govoriomo o činjenici da taj čovjek živi u javnom preljubu.

To što se dogodilo protivi se svemu što su katolici poučeni vjerovati. Pa ipak, koliko znam, naši biskupi, kojima je dana vlast da poučavaju i upravljaju na temelju svojeg apostolskog nasljedstva, ljudi koji dan-danas nose pastirski štap kao znak svoje službe branitelja i vodiča vjernih ovaca Dobroga Pastira, nisu rekli ništa. Dakako, ništa nije rekao ni papa Franjo.

Vaše Uzoritosti i Vaše Preuzvišenosti, imate ozbiljan problem, a nisam siguran da to uviđate. Ljudi iz vašeg stada i katolici općenito više nemaju nimalo povjerenja u vas. Ne možemo vam vjerovati. Željeli bismo; ali kad vam se obratimo sa svojim brigama, tada ih ili odbacite ili, najčešće, ne dobijemo od vas nikakav odgovor. To se događa i u dobrim biskupijama, u tzv. dobrim biskupijama, dakle ni vi niste oslobođeni krivnje. Sigurno je da se djelatno ne zalažete da nas obranite od zla, da ispravite sablažnjivo ponašanje svojih kolega biskupa i da nas predvodite na putu kroz ovu tminu. Čini se da od vas uopće išta čujemo zapravo samo onda kada trebate naš novac. I obično kad ga tražite od nas – želite ga u velikim količinama. A naše župe nemaju drugog izbora nego dati vam ga. Sve više i više nâs međutim jednostavno više neće davati novac. Niste ga zaslužili; a sudeći po onom što znamo, nije vas zapravo nimalo briga za nas.

Doduše, možda niste sasvim krivi. S našega gledišta čini se da se ne razlikujete od kakve slavne osobe ili političkog glavešine, živeći u izolaciji od stvarnih ljudi iz crkvenih klupa, a okruženi onima koji vam govore točno ono što želite čuti, jer im posao ovisi o tome. S vašega gledišta, pretpostavljam, na javnim događanjima svi su puni poštovanja, ljube vam prsten možda, uz poklecanje, ako dopuštate takvo što. Možda se milo smiješe i oduševljeno se rukuju s vama. Možda vas hvale zbog divne propovijedi koju ste upravo održali ili vam zahvaljuju što ste našli vremena da budete nazočni. Međutim neće vas odvući na stranu i govoriti vam neuvijeno o tome koliko je teško biti katolik u 2020. godini. Zato ću to sada ja učiniti.

Svakako, čuli ste javni prijekor da je biskupstvo kolektivno propustilo istinski se uhvatiti ukoštac s krizom glede spolnog zlostavljanja u Crkvi. Kad se pak sastajete s braćom biskupima u onim otmjenim hotelima i vijećalištima s proviđenim ručkovima i s posebno istaknutim dnevnim redom te razgovarate o temama koje su pred vama, tada priznajete: da, postoji problem u odnosima s javnošću. A možda vam je stvarno čak i stalo do toga da se pozabavite samim problemom, a ne samo time kako loše izgleda. Međutim recite kada ste zadnji put pošli krišom i, na primjer, stali pred župu u nekoj gadnoj četvrti, pred skupinu vjernika privrženih tradicionalnoj latinskoj misi? Naime, kao što biste trebali znati, njihove su župe gotovo uvijek u najgorim dijelovima grada. Jeste li bili ondje s njima, nakon mise, kad pozorno prate gdje se njihovo šestero, ili sedmero, ili osmero, ili devetoro djece igra dok se uokolo smucaju ovisnici i dileri, i kad razgovaraju među sobom o tome što se stvarno događa u Crkvi? Jedino im se toga dana u cijelom tjednu pruža prilika za to, jer svi oni moraju dugo putovati do te jedne premalene župe gdje se služi misa koju su zavoljeli, ali to im je jedina prilika da porazgovaraju sa svojim sličnomišljenicima.

Ili: kad ste zadnji put bili na roštiljanju kod obitelji kojeg župljanina u, znate, jednoj od onih velikih novih, više milijuna dolara vrijednih župa koje ste izgradili, onih u kojima novoredni dušobrižnik drži dobre propovijedi i brine se da se obdržava klanjanje pred Presvetim i druge javne pobožnosti i čiji župljani kad se nađu na sendvičima i piću zvuče začudo mnogo više poput onih prigovaratelja iz prigradskih župa s latinskom misom, jer su jako zabrinuti zbog onoga što se događa u Crkvi?

Ovo je važna godišnjica. Prije sedam godina sve se promijenilo. Papa Benedikt XVI. odrekao se papinstva, što nismo ni znali da može učiniti. Iskreno, tek kad se to dogodilo, većina nas doznala je da uopće postoji ikakav prethodni slučaj u cijeloj povijesti papinstva, i sve nas je ta ostavka pogodila. Naime od Koncila mnogi među nama uložili su velik dio svojega katoličkog identiteta u odanost osobi rimskog prvosvećenika; pa kad je odjednom samo otišao, mnogi smo iznenada osjetili da on nije bio naročito odan nama. Dao je ostavku, ali nije potom stvarno otišao, a čovjek koji ga je zamijenio ispostavilo se da je, iskreno rečeno, zlostavljač. On vrijeđa naše mnogočlane obitelji, poručuje nam neka se ne razmnožavamo poput zečeva, vrijeđa naše dobre konzervativne i tradicionalne svećenike u talaru, ismijava kršćane i govori im da griješe što čine ono što su kršćani uvijek činili. Čak se obiteljima koje su mu darovale duhovni buket narugao jer broje koliko su krunica izmolili! A k tome očito je nakanio promijeniti mnoštvo vrlo važnih stvari koje mi mislimo da ne bi smjelo biti moguće mijenjati. Uistinu neugodno pri tome jest to što nikog od vas pastirâ, čini se, zapravo nije briga. Većina vas, ustvari, pretrgla se hvaleći ga.

Doduše, to nije potpuna istina. Imamo biskupa Schneidera i ostale kazahtanske biskupe, imamo nadbiskupa Carla Mariju Viganòa, biskupa Stricklanda u Tyleru (Texas), a neki od vas možda se sjećaju kardinala Cafarre, Meisnera, Burkea i Brandmüllera, koji su bili dovoljno zabrinuti da objave teološka dubia kad je postalo jasno da papa mijenja nauk o ženidbi i spolnome moralu te primanju pričesti u stanju smrtnoga grijeha. On je to učinio, naravno, pobudnicom "Amoris laetitia" i raznim djelatnostima nakon nje. Čak je rekao da ne postoji drugo tumačenje njegova naučavanja nego dopustiti pričest ponovo vjenčanim rastavljenima. No to je očito pogrešno. Kosi se s 19. poglavljem Evanđelja po Mateju. Također izravno proturječi Prvoj poslanici Korinćanima, glavi 11., redcima 27. – 29. Znam, to svetopisamsko čitanje uklonjeno je iz trogodišnjega lekcionarskog ciklusa, zato samo da podsjetim: riječ je o odlomku protiv jedenja i pijenja osude sebi primanjem pričesti dok smo u smrtnom grijehu. Zapravo je uistinu važan, trebali biste razmisliti o tome da ga vratite u lekcionar.

Dakle što je bilo s pobudnicom "Amoris laetitia"? Mi priprosti katolici iz crkvenih klupa znali smo da je njezin nauk pogrešan. Ali gdje ste bili vi da joj se suprotstavite? Dvojica od četvorice kardinala koju sam maločas spomenuo umrla su ne dočekavši odgovor od pape. Nije nikad odgovorio, do dana današnjeg. Toliki je njegov prezir prema vlastitim podložnicima. Je li problem u tome? U tome što vas prezire? Vi znate komu to najviše škodi, zar ne? Škodi svim katoličkim supružnicima koji se bore iz dana u dan da unatoč teškoćama očuvaju svoj brak jer vjeruju u sakrament i u dobro svoje djece. A čine to u društvu koje im nudi sporazumni razvod i jako se, jako trudi rastaviti ih. Tim supružnicima govori se da ne mogu uspjeti. Govori im to Vatikan: da nisu dovoljno snažni, da je njihov napor besmislen, da mogu jednostavno i odustati te otići živjeti nevjenčano s nekim novim, koga više vole. A za to vrijeme neka nastave primati pričest, kao da se ne radi stvarno o Tijelu i Krvi, duši i božanstvu našega Gospodina. Dakle kao da nijedna od tih stvari u koje smo oduvijek vjerovali zapravo nije važna.

Također: jeste li ispravili abudabijsku izjavu, potpisanu od pape, u kojoj kaže da je Bog htio druge religije? Ako je to istina, zašto onda katolicizam nazivamo istinitom vjerom osnovanom od Krista? Znači li to da više ne trebamo naviještati evanđelje? Je li po vašemu mišljenju važno uopće da li je itko katolik? Ako jest, zašto to ne govorite?

A to kako je Franjo promijenio dvotisućljetni nauk Katoličke Crkve o moralnoj opravdanosti smrtne kazne, nauk ukorijenjen i u Svetom Pismu i u papinskim učiteljskim proglasima, dio redovitog i općeg učiteljstva, koje nije moguće promijeniti? Crkva je rekla da je moralno dopustivo dosuditi smrtnu kaznu, naučavala je to od samih početaka. No sad nas Franjo navodi da povjerujemo kako je Crkva sve vijeme bila u krivu, a to, ako razmislimo, znači da svi ostali njezini nauci de fide moraju također podlijegati sumnji. Gdje ste vi bili kad je bila riječ o tome? Jeste li podržali Franju? Jeste li mu se suprotstavili? Jeste li uopće znali da se to događa? Jeste li znali zašto je pogrešno? Mislite li da je ikoju crkvenu dogmu ili naučavanje moguće promijeniti ako postanu dovoljno nepopularni? Vjerujete li, poput modernista osuđenih u enciklici "Pascendi" pape Pija X., da se dogma i nauk mogu razvijati i trebaju razvijati tijekom vremena?

A ono kad je Franjo rekao da katolici smiju upotrebljavati kontracepciju kako bi spriječili širenje virusa zike? Da, rekao je to, pomno smo provjerili. Ako postoji jedna iznimka od nauka o zlu kontracepcije same po sebi, za koji nam je bilo rečeno da je nezabludiv, znači li to da ima još iznimaka, od drugih nezabludivih nauka? Ima li i drugih iznimaka glede kontracepcije? Tko zna. Gdje su naši pastiri kad je riječ o tome? Bismo li se mi koji smo se sve vrijeme u braku klonili kontracepcije, ili koji smo prolazili kroz tegobe prirodnog planiranja obitelji ako je bilo očito nerazborito začeti, trebali osjećati budalama zbog tog napora? Je li vam išta od ovoga važno? Znate li da više od 90% katolika već upotrebljava kontracepciju? Je li vam jasno da to znači da većina katolika objektivno već živi stalno u teškome grijehu? Je li vam stalo do njihovih duša?

A dopuštanje idolopoklonstva u Vatikanu za vrijeme sinode o Amazoniji? Je li idolopoklonstvo sada nešto dobro, nešto s čime se slažemo? Trebamo li upravo to zaključiti iz svega onog događanja? Mislite li zbilja da smo toliko glupi da vjerujemo kako se radilo samo o inkulturaciji, a vidjeli smo ljude kako se prigiblju pred idolima, vama pred nosom? Postoji videosnimka tog događaja, nije on nikakva tajna!

A napadi iz Rima na svećenički celibat? A vatikanski prigrljaj zagovornikâ nadzora nad rastom pučanstva, takvih kao što su Jeffrey Sachs i Paul Ehrlich? A činjenica da čitave biskupske konferencije sad govore da treba preispitati nauk o homoseksualnim odnosima? A Franjo koji štiti McCarricka i Barrosa i Inzolija i Zanchettu i Danneelsa, a crkvene dostojanstvenike koji su štitili druge spolne zlostavljače imenuje na utjecajne položaje, dok govori o odbacivanju svake trpeljivosti prema spolnom zlostavljanju?

Što da mi, vjernici, mislimo o svemu tome? Što da radimo kad izgleda kao da se Crkva ruši i da vrata paklena nadvladavaju? Što da kažemo ljudima koje je sve što se događa u Crkvi – ali možda osobito činjenica da je tako malo biskupa doista ustalo i reklo ijednu riječ o tome – toliko sablaznilo te im padaju na pamet svakakve zamisli o tome kako riješiti problem? Npr. zamisao da je Benedikt i dalje pravi papa, a Franjo protupapa koji zauzima njegovo mjesto. A što je s onima koji napuštaju katolištvo da bi postali pravoslavci, ili napuštaju katoličanstvo posvema te naprosto odustaju od vjere? Je li vam stalo do ijedne od tih skupina? Trebalo bi vam biti! Je li vam stalo do katoličke vjere? Vjerujete li sve što Crkva naučava? Ako vjerujete, jeste li spremni boriti se za to? Ili vam je udobna crkvena karijera važnija? Osim sv. Ivana evanđelista svi apostoli, čije plašteve vi nosite i na mjestu kojih naučavate i upravljate, umrli su kao mučenici za vjeru. Ne tražim da budete mučenici, ali mi, vjernici, voljeli bismo vas vidjeti kako se izlažete barem neugodnosti, kako stajete nasuprot struji prevrata i zablude što ih predvodi ovaj papa i njegovi najbliži suradnici te kažete: "Dosta! Prevršena je mjera!" Hoćete li skupljati duše odvođene u tamu, grijeh i vječnu smrt i izbavljati ih iz oluje, kao pastiri kakvi treba da budete? Ili spadate u okrutne vukove na koje se upozorava u 20. glavi Djela apostolskih, koji će, kako je sveti Pavao predvidio, uljesti među biskupe, ne štedeći stado, iskrivljujući nauk da bi odvukli učenike za sobom? Sveti Pavao dao vam je primjer što da činite, u Poslanici Galaćanima, 2,11. Usprotivio se Petru u lice jer je on bio zavrijedio pokudu. Što će dalje biti, vi treba da odlučite. Jer mi, laici, nismo vođe. Vi ste.

Dakle hoćete li se zauzeti za svoje stado? Ili smo prepušteni sebi samima? Jer sedam godina ovakvog nečeg više je nego dovoljno.

Hvala na pažnji. Do sljedećeg javljanja!

Steve Skojec


https://www.youtube.com/watch?v=vJvJFmqRN8k