Bilo bi šteta propustiti bez ikakvog spomena na ovom blogu šezdesetu obljetnicu smrti pape Pija XII. Kao što je netko duhovito primjetio, to je ujedno i šezdeseta godišnjica sedevakantizma. Uz prigodan video koji ste vjerojatno vidjeli na New Liturgical Movementu, evo i poveznice na zanimljivu knjižicu koja uz općenitu povijest i značenje papinstva opisuje izbor Eugenija Pacellija te donosi njegov životopis do 1939. godine kada je knjiga izdana.
https://gloria.tv/article/KAbK41nXt4Ci6hWA8VwMbzuk2
OdgovoriIzbrišiKruno
Svakako da je promjena liturgije Velikog tjedna bila pogresna, ali hvala Bogu, sada se na sve vise mjesta sluzi tradicionalna liturgija u te dane.
IzbrišiNemojte mi zamjeriti blagi offtopic, ali ovo nikako ne bi bila šezdeseta obljetnica sedevakantizma, eventualno pedeseta. Prema Wikipediji:
OdgovoriIzbriši"One of the earliest proponents of sedevacantism was the American Francis Schuckardt. Although still working within the "official" Church in 1967, he publicly took the position in 1968 that the Holy See was vacant and that the Church that had emerged from the Second Vatican Council was no longer Catholic."
Moguće da je i prije Schuckardrta bilo nekoga, ali svakako puno poslije 1958. SAP
U pravu ste, neprecizno sam se izrazio, 60 godina upraznjene papinske stolice za one koji smatraju da Ivan XXIII. od pocetka nije bio pravi papa, ne i sedevakantizma.
IzbrišiSedisvakantizam je krivo rješenje za stvarni problem koji postoji i uništava Crkvu.
IzbrišiTo im možemo priznati.
Sada postoji neko opće suglasje da je navodno stolica prazna od 1958. godine, premda su se nadnevci mijenjali, otprilike kao prognoze Jehovaca o smaku svijeta.
Po nekima je stolica prazna od 7.prosinca 1965. godine kada je Pavao VI. promulgirao "Dignitatis humanae", onda opet cijeli pontifikat Pavla VI. i na koncu Ivana XXIII.
Dosta tih teza djeluje retroaktivno.
Meksički isusovac Saenz y Arriaga objavio je 1971. godine knjigu "La Nueva Iglesia Montiniana", premda se ova knjiga i ne može držati javnim zastupanjem sedisvakantizma. Tek u knjizi "Sede vacante" 1973. godine stavovi su jasniji iako je posrijedi sedisvakantizam u embrionalnome stanju.
Otac Saenz y Arriaga umro je 28. travnja 1976. i njegova djela nisu imala odjeka izvan Meksika.
Tek je tri godine nakon objave knjige "Sede vacante", 1976. godine, pater Noel Barbara u Francuskoj puno jasnije iznio sedisvakantističke stavove.
Tada nastaje prva reakcija, spontana, ali vrlo radikalna, tzv.konklavizam.
Poznat je slučaj Palmara u Španjolskoj gdje je 1978. godine izabran "papa" Clemente Dominguez y Gomez pod imenom Grgur XVII.
Izabrani su i drugi "pape"na drugim mjestima: Pio XIII., Petar II. (više osoba), Hadrijan VII., Mihael I. itd.
Drugi odgovor bila je tzv. "Teza iz Cassiciacuma".
Meni je osobno žao dominikanca Guerarda des Lauriersa koji je izgubio zdrav razum, iako je ranije puno pridonio Crkvi i Tradiciji.
On je svoju tezu objavio 1979. godine. To je tzv. "sedisprivacionizam"
Prema toj tezi Ivan Pavao II. bio je samo "materijalni" papa, a tek njegov nasljednik koji javno bude pokazao objektivnu nakanu da promiče dobro Crkve, bit će pravi papa, bit će "formalno" papa.
Stoga tomu "materijalnom" papi ne dugujemo poslušnost i ne mora ga se spominjati u Kanonu.
Otad imamo sedisvakantizam u užem smislu (više frakcija, ne samo konklavizam" i ovaj tzv. "guerardizam". koji primjerice zastupa Istituto Mater Boni Consilii.
Naravno, ta dva usmjerenja u velikome su sukobu. Za sedisvakantizam u uzžem smislu teza iz Cassiciacuma samo je samo blaži oblik lefebvrovstva, a za guerardiste sedisvakantizam u užem smislu nije prihvatljiv jer nije u suglasju s vjerom tako što protuslovi dogmi o nezabludivosti Crkve, držeći je propalom, materijalno i formalno i time stvara pretpostavke za konklavizam.
Danas imamo i prošireni "novusordovski" i "karizmo-bolesni" sedisvakantizam.
Ne znam kako njih opisati i njihove "teze - bez veze".
Od tzv. "Knjige istine", do iščekivanja povratka Ivana Pavla II. na oblacima s četama anđela...
U svakome slučaju, stojimo na leđima velikana, nadbiskupa Lefebvrea koji nam je svima pokazao zdrav put i nismo upali u sve ove labirinte.
Ne želim nikoga osuđivati: pomutnja je strašna, modernizam je veliki otrov. Ljudi se lako izgube. A nečastivi stalno s legijama napada sve one koji se približe Tradiciji.
No opet, bolesna rješenja opet vode u raskol i krivovjerje i odbijaju ljude od Tradicije.
Kikii
Situacija s Ivanom XXIII. nije jasna, pa zato neki sedevakantisti drže da nije bio papa, a drugi da jest upravo jer smatraju da u njegovom slučaju nema dokaza za javnu herezu. Tu je i pitanje bijelog dima koji se 1958. izdigao dva puta, prvi put nitko nije izašao, pa je prestao, a tek nakon dva dana krenuo je opet, nakon čega je izašao Ivan XXIII. Bivši savjetnik FBI-a, pozivajući se na tajni (otad deklasificirani) izvještaj, tvrdi da je prvog dana bio izabran tradicionalni kard. Siri, ali da su ga liberalni francuski kardinali odbili priznati pa je nakon više glasovanja bio izabran Ivan XXIII. (https://novusordowatch.org/fbi-consultant-cardinal-siri-elected-pope-1958/).
IzbrišiKako god bilo, sigurno je da je od smrti pape Pija XII. počela velika kriza, jer je Ivan XXIII. gotovo od samog početka počeo provoditi liberalne promjene, a ubrzo je pokrenuo i planove za nesretni koncil.
Ono u čemu se svi sedevakantisti slažu je da Pavao VI., barem od trenutka kad je proglasio prvu herezu Drugog vatikanskog latrocinija, nije mogao biti valjani papa (to potvrđuju i dva simbolična čina koje je učinio netom prije potpisivanja - prvi put se odrekao papinske krune, drugi put se odrekao papinskog prstena i pektoralnog križa), jer bi tako nešto (papa koji službeno naučava herezu) bilo suprotno Kristovim obećanjima i dogmi da Rimska Stolica ne može zakazati u vjeri.
Upravo je ta drevna dogma najjači dokaz za zaključak da je Stolica prazna (i nepremostiva zapreka za suprotne argumente), jer je potpuno nespojiva s herezama koje su koncilijarni pretendenti otad službeno naučavali.
Nije mi uopće jasno koja to institucija može i hoće istražiti zakonitost ili kanoničnost izbora. Kada se radi o opravdanoj sumnji u valjanost izbora bojim se da će uvijek biti prostora za sumnje i konstrukcije. Łongin
OdgovoriIzbrišiAko se prouči razlika između pozitivne i negativne sumnje, vidi se da nije tako. Prva je utemeljena na konkretnim dokazima, druga na, kako se to popularno kaže, "š.b.b.k.b.b.".
IzbrišiPio XII. bio je veliki i sveti papa.
OdgovoriIzbrišiDa je njegovom smrću nastupila velika promjena klime u Crkvi, ali i u svijetu, pokazuje činjenica da je on primjerice do svoje smrti slavljen kao veliki borac protiv nacizma. Zahvaljujući njegovoj smjelosti, hrabrosti i sposobnosti organizacije spašeno je više stotina tisuća Židova od smrti u nacističkim koncentracijskim logorima.
A mnogi drugi nisu ni prstom mrdnuli.
Kad je preminuo, mnoštvo židovskih predstavnika iz cijeloga svijeta odalo mu je javno priznanje.
Tako je slavni dirigent Newyorške filharmonije Leonard Bernstein, podrijetlom Židov od ukrajinskih roditelja, na početku koncerta održao minutu šutnje za ovoga velikog čovjeka i papu. Iz vlastitoga iskustva znao je koliko je Pio XII. učinio za Židove tijekom II.svj.rata.
U šezdesetima se dakle klima potpuno promijenila.
Trebalo je naštetiti Katoličkoj Crkvi, osobito do Koncila. Stoga su iznesene neistine o životu pape Pija XII. kako bi ga se kompromitiralo. To je učinio njemački dramatičar Rolf Hochhuth svojim djelom "Der Stellvertreter", uz još neke neozbiljne povjesničare. Iza svega stajao je KGB.
No tragično je kako se u šezdesetima i sedamdesetima stanje svijesti u Crkvi i svijetu u toj mjeri promijenilo da su se takve neistine mogle proširiti i dandanas utječu na ugled pape Pija XII.
Kao da je to modernistima godilo.
Naravno, njima je papa Pio XII. bio omražen i ne bi me čudilo da i na ovome polju bude otkrića suradnje i izdaje.
Kikii
Zadnji veliki papa?
OdgovoriIzbrišiMolimo se Bogu po zagovoru sv. Petra apostola da pontif Pio XII. ne ostane zadnji veliki Papa!
Inkvizitor