Pričest za protestante

Nemam puno za reći o ovoj temi. Ne ulazeći u neke izolirane slučajeve gdje se toleriralo communicatio in sacris katolika i nesjedinjenih istočnjaka, opći stav Crkve, posebno prema protestantskim zajednicama bio je kroz povijest sljedeći:

731 § 2. - Zabranjeno je Otajstva Crkve podjeljivati krivovjercima i raskolnicima iako se nalaze u zabludi u dobroj vjeri i mole ih, dok najprije ne budu, pošto se odreknu zabluda, opet s Crkvom izmireni.

(Kodeks kanonskog prava, 1917. g.)

Nakon 2. vatikanskog koncila stav vrhuške se promijenio, dokumenti su citirani u ovom članku, a sažetak glasi:

Kan. 844 § 4. Ako je smrtna pogibelj ili ako, prema sudu dijecezanskog biskupa ili biskupske konferencije, to zahtijeva druga teška potreba, katolički služitelji dopušteno podjeljuju spomenute sakramente i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom crkvom i koji ne mogu doći do služitelja svoje zajednice, a svojevoljno to traže, samo ako s obzirom na te sakramente očituju katoličku vjeru i ako su pravo raspoloženi.

(Zakonik kanonskog prava, 1983. g.)

Njemački biskupi odlučili su nedavno iskoristiti svoje pravo iz navedene točke zakonika i razjasniti da "teška potreba" može, uz razlučivanje, obuhvaćati i redovito pričešćivanje protestantskih supružnika koji s katolicima prisustvuju takozvanim katoličkim euharistijskim slavljima. Taj razvoj situacije s obzirom na ekumenske stavove Pavla VI., Ivana Pavla Asiškog i Benedikta XVI. čini se sasvim prirodan.

Ne zaboravimo da je originalna Opća uredba Rimskog misala obnovljenog po odredbi budućeg sveca Pavla VI., ovako u potpunosti definirala misu ne spominjući uopće njezin žrtveni karakter:

Večera Gospodnja ili Misa je sveti sastanak odnosno zbor naroda Božjeg sabranog da pod predsjedanjem svećenika, slavi spomen Gospodinov. Stoga za takav mjesni zbor svete Crkve nadasve vrijedi Kristovo obećanje: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima"

Papa Franjo dao je poticaj nastojanjima da pričest može primiti svatko tko hoće i osjeća se na to pozvanim, odgovarajući među ostalim upravo na pitanje jedne žene u sličnoj situaciji tijekom posjeta luteranskoj zajednici u Rimu.

Bitno.net je u članku o odluci njemačkih biskupa dao poveznicu i na tekst objavljen na istom portalu krajem 2015. upravo kao umirenje čitatelja nakon Franjine posjete rimskim luteranima. Donosim samo završetak tog teksta. Podebljanja su moja, a ironija činjenice da se bitno.netovci referiraju i danas na taj članak je gotovo pregorka.

U sažetku, Watsone…
Kad sve gore rečeno uzmemo u obzir, dobivamo ovo: U određenim, iznimnim i teškim okolnostima, samo kad se posjeduje katolička vjera u euharistiju, nekatolici mogu pristupiti pričesti. Papin odgovor u rimskoj luteranskoj zajednici nalikuje na struju misli i nije uvijek jasno što želi reći, ali je jasno rekao barem jednu stvar: to pitanje nije u njegovoj kompetenciji i “nikad se ne bi usudio to dopustiti”. Njegova poruka patrijarhu Bartolomeju ne bi trebala uopće biti kontroverzna po pitanju euharistijskog zajedništva, zato što imaju valjane sakramente svetog reda i euharistije.

Radi li se o preokretanju euharistijske discipline za nekatolike? Ne. Kardinal Sarah je u pravu da je “prepuštanje te odluke savjesti pojedinaca” nemoguće, zato što savjest treba biti rasvijetljena pravilom Crkve. Stoga se, mislim, jednako ne radi o naznakama budućih preokretanja koja bi trebalo očekivati u apostolskoj pobudnici nakon Sinode o obitelji.

Barem jedan od članova tzv. C9 – vijeća devet kardinala koji su Papini najbliži suradnici -, kardinal Pell, očekuje upravo suprotno: “Sad čekamo apostolsku pobudnicu Svetoga Oca, koja će još jednom izraziti bitnu tradiciju Crkve i istaknuti da priziv na razlučivanje i unutarnji forum može biti korišten samo da bi se bolje shvatila Božja volja, kako naučavaju Pisma i učiteljstvo, i ne može nikada biti korišteno da bi se omalovažio, narušio ili opovrgnuo utvrđeni crkveni nauk”.

Doista, to pitanje nije u Papinoj kompetenciji, nego u kompetenciji biskupskih konferencija i tako je odredio Ivan Pavao II. u zakoniku. Iz Vatikana su u međuvremenu odlepršali kardinali Müller i Pell. Kardinal Sarah je ostao vjerojatno jer je crnac, ali je Papa morao zamijeniti u njegovoj kongregaciji sve osim njega i svako malo pisati da ispravi kardinalove zablude (ad orientem, prijevodi liturgijskih knjiga...)

Nastavimo se iščuđavati zločestim pojedincima ne osvrćući se na posljednji koncil i postkoncilske pape kod kojih se, kako je Papa Franjo nedavno duhovito ustvrdio, za kanonizaciju samo očekuje da umru. Još uvijek.