Katolički bioetički centar Anscombe sa sjedištem u Oxfordu, kritizirao je prijedlog britanske vlade koja želi promijeniti sustav doniranja organa u Engleskoj.Odmah sam se zapitao kakva je ovo vijest!?
Prema dosadašnjem modelu, pojedinci koji nakon smrti žele omogućiti doniranje svojih organa moraju za to dati svoj dobrovoljni pristanak, dok bi se prema predloženoj promjeni pretpostavljalo da je osoba spremna donirati svoje organe, osim ako eksplicitno ne izrazi svoje protivljenje.
[...]
Katekizam Katoličke Crkve također se protivi novopredloženom pristupu. U točki 2296 u kojoj se bavi ovim pitanjem, Katekizam kaže „Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričit pristanak.“
Slično tome, Ivan Pavao II. je u svojem obraćanju sudionicima Prvog međunarodnog kongresa društva za presađivanje organa, održanom 1991. godine, između ostalog, rekao: „Transplantacija pretpostavlja prethodnu, eksplicitnu, slobodnu i svjesnu odluku sa strane donatora ili nekoga tko legitimno zastupa donatora… To je odluka da se ponudi, bez naknade, dio vlastitog tijela kako bi se pomoglo dobrobiti druge osobe“, čime je također istaknuo dimenziju dara koju doniranje organa u sebi mora sadržavati kako bi bilo prihvatljivo, te naglasio da odluka donatora, ili onih koji ga zastupaju, mora biti dragovoljna.
Iako nije potrebno dovoditi u sumnju dobre namjere onih koji žele promjenu sustava doniranja organa u Engleskoj, jasno je da njome dolazi do značajne promjene paradigme, prema kojoj osoba više nije u potpunosti vlasnik svojeg tijela, nego njegovi pojedini dijelovi mogu biti uzeti i bez eksplicitnog pristanka.
Država tako sebi uzima za pravo da u ime ‘višeg dobra’ narušava i fizički integritet pojedinca. ‘Više dobro’ može nekima u ovome trenutku izgledati opravdano (premda nije) – spašavanje drugog života, ali tko garantira da će jednom kada se zadiranje u utrobu pojedinca bez njegovog pristanka proglasi dopuštenim, to uvijek biti u svrhu izravnog spašavanja života, a ne nekog drugog ‘višeg cilja’.
Odluka pojedinca da donira svoje organe zasigurno je plemenita, i nema sumnje da bi se kvalitetnom kampanjom potaknuo još veći broj ljudi da se odluče na nju. No, s druge strane, ljudi imaju pravo biti skeptični da bi ih se, primjerice, moglo prerano isključiti s aparata u slučaju da su njihovi organi nekome potrebni, i država ne bi trebala imati pravo umjesto njih donositi odluku što će biti s njihovim dijelovima tijela.
Autor piše o prijedlogu promjene zakona u Engleskoj, a ni riječi o tome da je u Hrvatskoj slična stvar već desetljećima na snazi:
Članak 17.U jednom pravilniku pak piše:
(1) Organi s umrle osobe smiju se uzeti radi presađivanja samo ako se darivatelj za života nije u pisanom obliku protivio darivanju.
(2) Pisanu izjavu iz stavka 1. ovoga članka punoljetna poslovno sposobna osoba daje izabranom doktoru medicine primarne zdravstvene zaštite ili ministarstvu nadležnom za zdravlje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).
Članak 6.Postoji i Kodeks medicinske etike i deontologije koji kaže:
Nakon utvrđene smrti mozga, bolnički transplantacijski koordinator mora o mogućem darivatelju bez odgode obavjestiti nacionalnog transplantacijskog koordinatora u svrhu provjere statusa umrle osobe u Registru nedarivatelja.
Ako se umrla osoba ne nalazi na listi nedarivatelja, bolnički transplantacijski koordinator obavještava obitelj umrlog o namjeri presađivanja dijelova tijela u svrhu liječenja.
Članak 5.No taj kodeks nema snagu zakona koji, kako smo vidjeli, uopće ne traži pristanak obitelji na transplantaciju. Iz razumljivih razloga, medicinski timovi neće obaviti presađivanje ako se obitelj usprotivi, ali to je samo stvar njihove dobre volje. Zakon poznaje samo osobno pisano protivljenje budućeg "mrtvaca" koje treba na predviđenom obrascu popuniti u triplikatu kod osobnog liječnika i poslati preporučeno u ministarstvo. Trenutno važeći zakon potvrđen je i na Ustavnom sudu.
1. U slučaju moždane smrti, utvrđene na stručno prihvaćeni način, liječnik je obvezan u okviru pozitivnih propisa održavati život organa, dijelova tijela ili tkiva koji se mogu iskoristiti u svrhu liječenja drugih pacijenata. O namjeri da s mrtvog tijela presadi dijelove tijela, organe ili tkiva, liječnik će obavijestiti najbližu obitelj, odnosno skrbnika. Nije etično uzimanje dijelova tijela s umrle osobe radi presađivanja protivno volji obitelji ili ako se umrli za života tomu u pisanom obliku protivio.
Ne mislim kako je to neki problem, popuniti dva, tri retka i potrošiti koju kunu poštarine za nešto što ide za vječnost. Više stvar lijenosti pojedinca.
OdgovoriIzbrišiDobro, je li moždana smrt smrt, rastava duše od tijela? Kad je riječ o pristanku da se bude nakon moždane smrti davalac organa, je li to zapravo pristanak da se bude nakon moždane smrti dokrajčen, ubijen radi presađivanja organa?
OdgovoriIzbrišiM. P.
Mozdana smrt je i izmisljena kako bi se mogli vaditi upotrebljivi organi.
IzbrišiBubreg živa osoba može dati drugoj osobi. Krv također itd.
IzbrišiNo sve ovo dalje i meni se čini upitno.
Nedavno sam čitao da se po zapadnim zemljama tim liječnika sav ushićen, sjati oko umirućega, osobito ako je riječ o vrlo mladom čovjeku.
Navodno je zarada za jednu osobu oko milijun eura.
Drugi opet tvrde da je smrt mozga izmišljotina: da se često vidi kako se umirući "brani": primijeti se osip na koži, reakcije itd.
Recite da su sve to pretjerivanja, no ipak se pitam: ako umirući čovjek ima pravo na posljednje trenutke u miru, s članovima obitelji i svećenikom, kako to onda izgleda s ovim jadnicima koji su na operacijskom stolu, pod svjetlima i priključeni na sto aparata?! Moli li se itko oko njih?? Gdje je svećenik?
Viknut će odmah neki: ali to je humano, ali produžit će život drugih.
Zar Bog nije Gospodar života i smrti?
Na koncu, svi ćemo opet umrijeti. S transplantiranim organima ljudi uglavnom moraju uzimati jake lijekove i živjeti u strahu da organizam taj organ ne odbaci.
Kikii
S obzirom da smo iz Vatikana culi da je Kina zemlja koja najbolje provodi socijalni nauk Crkve, a ondje su u svrhu presadjivanja organa organizirani logori uz koje su odgovarajuce medicinske klinike i hoteli za bolesnike koji dolaze iz svijeta, cini se da je ovakva rasprava zapravo nepotrebna.
OdgovoriIzbrišiDa Bog je gospodar zivota . Sama sam bila u situaciji kad su mi ponudili transplataciju .
OdgovoriIzbrišiOtisla sam na ispovjed , promislila zelim li ja to i nakon ispovjedi cvrsto odbacila ponudu .
Nakon godinu dana bez gotovo ikakvog ljecenja potpuno sam ozdravila . Bog mi je gospodar i cini sto je volja njegova . Moj zivot sa svim djelovima tjela pripada Bogu . Tko je za mac , od maca ce poginut , tko je za zivot zivjet ce . Za sve postoji granica . Ljecnike postujem , to je humano zanimanje , tako neka i bude .