Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem

Poznata priča ispripovijedana na danas manje uobičajen način.

Obraćenje Ratisbonne-a.

Godine 1841. putovaše neki bogati mladić iz Pariza put otoka Malte, da ondje prezimi. Onaj mladić rodio se u Strasburgu od bogate židovske obitelji imenom Ratisbonne, a bijaše skupa s mlijekom zadojen i mržnjom proti katoličkoj Crkvi i sv. ocu Papi; ova mržnja još mu većma poraste u protestantskom zavodu, gdje je bio odgojen. Brod se najprije usidri u Civitavechiji, a mladić ne može ni na obalu da nogom stupi, jer da je to Papina zemlja, na što ni pomisliti nije mogo, a da od gnjeva i mržnje ne uzbjesni. Toli mu je crn bio Papa. Zatim stigne u Napulj, gdje proboravi mjesec dana. Na sva nukanja baruna Rothschilda, da i do Rima trkne, gdje će vidjeti puno zanimivih stvari, ne dade se sklonuti, jer, govoraše, da bi volio u vatru, nego gdje Papa vlada. Petoga siječnja pogje da na parobrodarskom uredu uzme kartu za Palermo. Nu on se nagje u uredu poštanskih kola i uzme kartu za Rim. Kako je na to došo, nikako si nije mogo toga protumačiti. Prije nego li će pohraniti voznu kartu, pogleda ju, pa vidiv, da je mjesto parobroda do Sicilije platio kola do Rima, udari se rukom po čelu, te ko izvan sebe sjedne hoće neće u kola i stigne na Vodokršće u Rim. Tolike stvari, koje svakoga zanimaju u tom gradu, njemu bjehu mrske i posve je rijetko izlazio iz kuće. 20. istoga siječnja htjedne da se vrati u Napulj, nu prije ode posjetiti svoga prijatelja baruna Augustina de Bisiera, protestanta; nu poslužnik od gostione zamijeni imena, pa ga odvede Todoru de Bisieru, bratu Augustinovom, koji bijaše malo prije prešao na katoličku vjeru. Ovaj gorljivi katolik zametne razgovor o ljubavi Isusovoj, o dobroti i milosrgju Marijinom. Nu Ratisbonne sve to uze na ruglo i smijeh, te nadoda: Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem. Bisier ne klone s toga duhom, već ga sklone svojom rječitošću, da je stavio na se medaljicu bezgrješne Djevice i da mu je obećo svaki dan pročitati molitvicu "Spomeni se" itd. Kad navečer bi sam u svojoj sobi, ogleda bolje onu medaljicu i pročita na njoj one besjede, koje mu usagjene u pameti ostaše, premda ih je on gledo na svaki način izbiti iz glave. Istoga dana iza podne vozaše se u kočiji barun de Bisier u crkvu sv. Andrije delle Fratte, gdje su imale biti sutra dan zadušnice za pokojnoga kneza de La Feroneysa, čestitoga i upravo svetoga katolika, koji se je puno molio za obraćenje Ratisbonnea. Bisier sretne Ratisbonnea, pa ga uzme k sebi u kočiju. Kada dogju pred rečenu crkvu, sigje Bisier, moleći si druga, da ga pričeka, dok on pogleda, da li je sve u redu za sutrašnje zadušnice. Nu Ratisbonne takogjer ugje u crkvu, da bi njene znamenitosti ogledo. Bijaše sam u crkvi, a na lijevoj strani. Na jednom regbi cijela crkva u jedan čas ispred očiju mu iščezne, više oltara zasja svjetlo, a usred toga svjetla ukaza mu se prečista Djevica sa rastvorenim rukama. Bisier se vrati i stade si druga da traži, dok ga ne nagje ko stijenu nepomična i klečeći pred oltarom sv. Mihovila. Pogleda ga i vidi, da je sav suzama obliven. Podigne ga, te više noseći nego vodeći, smjesti ga u kočiju. Mladić neprestano uzdisaše, ljubeći medaljicu prečiste Djevice. "Vodi me svećeniku", bijahu mu iza toga prve riječi. Ispuni mu želju. Pred svećenikom sve ispripovjedi i kako mu se je prečista Djevica ukazala i kako ga je u svim otajstvima katoličke Crkve poučila. I zbilja on je sada sve nauke naše sv. vjere znao. Zamoli ponizno za sv. krst, koji mu bi podijeljen 31. siječnja iste godine u crkvi il Gesù od kardinala Patrizi-ja. Zatim se vrati kući, ostavi svoju mladu zaručnicu, jer se nije htjela dati pokrstiti, bi zaregjen u svećenika, te ode u Palestinu, gdje je sa svojim obraćenim bratom, isto tako svećenikom, neumorno radio za obraćenje židova i gdje je sveto živio i sveto umro. On ustanovi kongregaciju sestara "kćeri sionskih" zvanih, koje i danas puno rade za obraćenje židova. One uvijek pod misom, kad svećenik diže presveto Tijelo i presvetu Krv Isusovu u vis, mole po naredbi svoga utemeljitelja Alfonsa Ratisbonnea i izgovaraju riječi: Oprosti im, Oče, jer ne znadu što čine. Tako se sa propetim Isusom na križu mole za obraćenje židova. [1]

J. M. Tvrtković, "Zlatni traci čudotvorne medalje", str. 118 – 121, 
Zagreb, 1901., tisak i naklada Antuna Scholza

[1] Sravni: "Čudnovato obraćenje Žida Ratisbonnea". Kod A. Scholza u Zagrebu.