Mont Saint Michel

Još sam prošle godine za vrijeme hodočašća u Monte Sant'Angelo odlučio da moram jednom posjetiti i drugo po važnosti svetište velikog vojskovođe nebeske vojske svetog arkanđela Mihaela koje se nalazi na brdu-otoku i naziva Mont Saint Michel. Budući da je Mont Saint Michel kao i Lisieux u Normandiji (usp. kartu), učinilo mi se vrlo prikladnim da onamo odem na ovogodišnjem hodočašću. Javnim prijevozom je Mont poprilično loše povezan s ostatkom Francuske, pa sam par tjedana prije odlaska u Francusku shvatio da je jedini dan koji mi uopće odgovara petak 11. srpnja te sam za taj datum i naručio karte za vlak. Ako niste u posjetu Normandiji, druga opcija odlaska do ovog otoka je korištenje neke od turističkih agencija koje voze iz Pariza autobusom. Odakle god kretali, to je izvrsna destinacija za jednodnevni izlet.

Dan prije odlaska malo sam strahovao jer se rezidencija u kojoj sam bio u Lisieuxu zatvara noću od 23 do 7 sati ujutro. Također je vrijeme bilo hladno i kišovito. Srećom u koordiniranoj akciji sv. Male Terezije i sv. Mihaela ne samo da je riješen problem mog ranog izlaska, nego se i vrijeme kroz dan progresivno poboljšavalo. Krenuo sam u 6 iz Lisieuxa vlakom do Caena (ima oko pola sata), zatim vlakom za Rennes do malog mjesta Pontorson (nekih dva sata) i konačno lokalnim autobusom do podnožja brda (petnaestak minuta).

Pogled iz vlaka.

Pogled iz busa.

Već se nekoliko godina obnavlja okolica brda kao i sama opatija na njegovu vrhu. Najvažniji projekt je uklanjanje prilaznog nasipa koji zaustavlja opticanje vode oko otoka i tako dolazi do gomilanja pijeska čime brdo gubi svoj karakter otoka. Naime, uz Mont Saint Michel razlika u visini plime i oseke je jedna od najvećih u Europi, do 15 metara. Kada se završi uklanjanje nasipa i izgradnja prilaznog mosta što je planirano za iduću godinu, u kombinaciji s modificiranjem već izgrađene brane na rijeci Couesnon, trebalo bi slobodno strujanje vode ukloniti višak naslaga pijeska i učiniti od brda ponovno pravi otok.

Ulazak u samo mjesto je besplatan, jedino se razgledavanje opatije na vrhu plaća nešto manje od 10 eura.

Kao što možete vidjeti nešto prije 10 sati baš i nema previše turista što me začudilo za tako poznatu znamenitost koja je usto i na Unescovoj listi zaštićene baštine. No kad sam odlazio oko pola tri rijeke turista su se slijevale iz mjesta i u njega.

Na wikipediji sam pročitao da postoje tri glavna puta koja vode do ulaza u opatiju: glavna ulica prepuna suvenirnica i turista, neki put lijevo koji je mirniji, ali i manje zanimljiv (njime sam se spustio) kao i put koji se penje desno od ulaza u grad i vodi duž bedema. Ja sam odabrao ovaj posljednji.

Na ovoj se fotki lijepo vidi neogotički toranj s kraja 19. stoljeća na čijem vrhu je pozlaćeni kip sv. Mihaela.

Gradilište.

Pijesak i mulj. Lijepo bi bilo prošetati se tim područjem, ali nisam za to imao vremena. Uostalom, dobro je ići s vodičem koji vas može upozoriti na to kada dolazi plima kao i to gdje je tlo prenestabilno za hodanje (živi pijesak).

Pogled prema otočiću Tombelaine i obalama Normandije.

Pogled prema Bretanji.

Jedan pogled na gradilište, prilaznu cestu, kao i branu na rijeci u daljini.

Vođena tura počinje na vrhu, na platou ispred crkve. Ja sam najprije pokušao s Francuzima, ali onda sam odustao i pričekao englesku turu koja je počinjala petnaestak minuta kasnije.

Fasada je izgrađena nakon požara krajem 18. stoljeća.

Kor koji se srušio 1421. obnovljen je u gotičkom stilu nakon završetka stogodišnjeg rata sredinom 15. stoljeća. S obzirom na poziciju i utvrđenje, nije začuđujuće da Mont Saint Michel nikada nije osvojen.

Ovo je najstariji, romanički dio crkve izgrađene početkom drugog tisućljeća.

Uz crkvu je i klaustar sa zanimljivo raspoređenim stupićima.

Kao što ste mogli nazrijeti na posljednoj fotografiji iz crkve, a na iduće dvije slike se još bolje vidi, bačvasti svodovi su drveni upravo zato da se smanji težina građevine koja zbog ograničenoga prostora mora biti na katove.

Nakon revolucije kroz otprilike sto godina opatija je korištena kao zatvor, a u tom razdoblju su obijeni mnogi sveti likovi.

Blagovaonica. Kao i većina prostorija nije imala grijanja, a kroz duga stoljeća ni stakla na prozorima. Možete misliti kako je bilo uz vlagu i stalni vjetar na toj stijeni, životni vijek stanovnika nije bio pretjerano dug.

Odavde su se, naravno, čitali prikladni tekstovi, posebno pravilo sv. Bendikta, za vrijeme objeda.

Kako je uopće nastalo prvotno svetište? Početkom osmog stoljeća sveti Mihael naredio je tri puta biskupu sv. Aubertu iz obližnjeg Avranchesa da mu izgradi svetište. Prema legendi treći puta ga je, jer biskup očito nije dobro slušao, dotaknuo prstom po glavi. Relikvija biskupove lubanje s rupom na mjestu gdje ga je arkanđeo dotaknuo čuva se u bazilici u spomenutom mjestu.

Ispod refektorija je sala za primanje plemstva. Ta je prostorija bila grijana i to poprilično velikim kaminima.

Ispod korskog prostora crkve nalazi se pak ova dvorana s masivnim stupovima.

U blizini bivše kosturnice smješteno je ovo ogromno kolo kojim su zatvorenici podizali terete (princip kao onaj za vježbanje hrčaka).

Radna soba monaha benediktinaca je ispod klaustra i kao što vidite prepuna je svjetla jer je to kod čitanja, prepisivanja rukopisa i drugog posla bilo dosta važno.

Nisam ovdje naveo brojne manje prostorije, stubišta i kapelice. Iz zadnje dvorane prelazi se u salu gdje su primani siromasi i hodočasnici (direktno ispod sale za plemstvo). Tamo završava obilazak opatije i trenutno je ondje suvenirnica. S obzirom da sam ja bio s grupom koja je započela vođenu turu u 11 sati i završila nešto poslije 12, zamolio sam vodičicu da bih htio ići na misu, pa me ona prečicom odvela ponovno na vrh opatije do glavne crkve.

Nisam o tome razmišljao u trenutku planiranja odlaska na Mont, ali taj dan je bio vrlo prigodan jer se slavio blagdan sv. Benedikta (naravno ljetni datum, prijenos relikvija).

Trenutno je ondje muška i ženska zajednica Monaškog bratstva Jeruzalema koje je osnovano sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio sam već u drugom mjestu na misama i klanjanjima ovih monaha i monahinja. Ima se tu stvari za pohvaliti poput vrlo lijepog pjevanja, meditativnog duha i sličnog. Ali, nekako mi taj novi pokret koji je proizašao iz 2. vatikanskog koncila i očito se njime nadahnuje ne štima. Meni to pjevanje na francuskom po vlastitim melodijama, odijevanje za crkvu kao da si monah, klečanje na klupicama i napose nova liturgija (svećenik okrenut narodu, dakako) izgleda kao da su izmislili tradiciju koju sami sebi predaju ili, možda će zvučati grubo, kao preglumljivanje. To je posebno vidljivo u svećenikovim gestama koje su (poput one kod "Gospodin s vama!") gotovo karikaturalne. Ili recimo kad monasi i monahinje za znaka mira prije pričesti pohrle među narod da se srdačno rukuju i izmjene poglede duboke kršćanske ljubavi. I naravno, pričest pod obje prilike u 'drevnoj tradiciji' gdje vjernici dobivaju posvećene hostije na ruke, a kalež sami preuzimaju i iz njega piju.

Ipak, dobro je da Mont Saint Michel još ima neku kršćansku prisutnost, tj. da nije potpuno zamro kao duhovno središte. Nakon mise spustio sam se još jednom kroz sve prije nabrojane prostorije do izlaza. Evo da vidite kako izgleda zgrada koja se naziva Merveille (divota) u kojoj se nalazi klaustar i sve one dvorane koje sam prije opisao.

Ovako izgleda kip na vrhu tornja samo što je u boljem stanju i pozlaćen.

Spuštajući se niz brdo kroz rijeke turista naišao sam na župnu crkvu iz koje donosim samo fotografiju sv. Mihaela.

Navodno ima na Montu neki restoran sa svjetski poznatim omletom, ali ne pada mi na pamet da skupo plaćam pečena jaja kad imam sa sobom sendviče.

Iz vreve turista pobjegao sam busom do obližnjeg gradića Pontorsona, a kako mi je ostalo još sat vremena do polaska vlaka, odlučio sam se malo prošetati.

Gospina crkva iz 11. stoljeća.

Ova cisterna, tj. vodotoranj bi mogla zanimati građevinarce koji čitaju blog jer ju je dizajnirao jedan od izumitelja armiranog betona Joseph Monier.