Gostujući autor - 50 godina 2. vatikanskog sabora

Luka je priredio prijevod članka objavljenog u Washington Postu povodom početka Godine vjere kojom se obilježava pedeseta godišnjica početka zadnjeg ekumenskog sabora.

Volio bih kroz tu godinu dana objaviti što širi izbor gledišta na provedbu i ostavštinu Drugog vatikanskog koncila s posebnim naglaskom, dakako, na situaciju u Hrvatskoj. To će ujedno biti poticaj i vama, dragi čitatelji, da u komentarima ukažete na vlastita iskustva, upozorite na činjenice ili ideje koje su izmakle pozornosti ili su krivo interpretirane. U našem vjerskom tisku teško je primjetiti ijedan kritički osvrt na ovaj sabor i poslijesaborsko razdoblje. Nije mi cilj da udaram kontru, nego naprosto da stvari pogledamo nešto realnije. Stoga će neki od budućih tekstova sadržavati i stvari s kojima se ne slažem, ali smatram da ih valja objaviti makar zato da se valjano opovrgnu. Pokušat ću svoje mišljenje zadržati u komentarima, a i vas pozivam da se usredotočite prije svega na temu, a ne na stereotipne karakterizacije bilo pojedinaca bilo skupina.

U nastavku donosim prvi tekst uz moj izbor fotografija i slika.

50 godina Drugog vatikanskog sabora

Kenneth J. Wolfe

Prije 50 godina započeo je Drugi vatikanski sabor s jasnom indikacijom o tome tko je stekao kontrolu nad smjerom kojim ide Katolička Crkva. Od latinske Mise do nemrsnih petaka i koncepta spasenja, nebrojene sastavnice vjere učinjene su podložne reformama, koje su uglavnom vodili klerikalni akademici koji su služili u pripremnim komisijama. I bili su tako moćni da je kard. Alfredo Ottaviani, konzervativac koji je presjedao tijelom koje se danas zove Kongregacija za nauk vjere (koju će kasnije voditi budući papa Benedikt XVI.), bio na glas osramoćen i ušutkan od strane njegovih kolega sudionika.

Kao što je mons. Brunero Gherardini, koji je pohađao koncil i živi u Vatikanu, opisao novinaru Robertu Moynihanu, kard. Ottaviani se obraćao okupljenim biskupima, njih dvije tisuće, u listopadu 1962: „I dok je govorio, moleći biskupe da razmotre tekstove na čiju je pripremu kurija potrošila tri godine, odjednom mu je mikrofon bio isključen. Nastavio je govoriti, ali nitko nije mogao čuti ni riječi. Tada je, zapanjen i smeten, zbunjeno prestao govoriti. Okupljeni oci na to su se počeli smijati, a zatim i skandirati...“ [kard. Ottaviani je, zbog uznapredovalog dijabetesa, u to vrijeme već bio praktički slijep, op. prev.] To je bio treći dan zasjedanja.

Ispostavilo se, kako tvrdi mons. Gherardini, da je kard. Achille Lienart, vodeći liberal iz Francuske koji je na Drugom Vatikanskom bio u odboru predsjedatelja, isključio mikrofon kard. Ottavianija. Ottaviani će kasnije napisati veliku kritiku Mise na narodnom jeziku [tj. Novus Ordo Missae koju je promulgirao papa Pavao VI., op. prev.] koja je proizišla iz koncila; apel papi Pavlu VI. koji je pao na gluhe uši. [riječ je o poznatoj Ottavianijevoj intervenciji, nap. prev.]

Neki od reformističko orijentiranih klerika koji su sudjelovali na Drugom Vatikanskom s vremenom su napredovali u hijerarhiji Katoličke Crkve. Karol Wojtyla (budući Ivan Pavao II.), koji je bio mladi nadbiskup u Krakovu, smatran je liberalnom protutežom kard. Stefanu Wyszynskom koji je bio konzervativan, ali ipak popularan, primas Poljske. Vlč. Joseph Ratzinger (budući Benedikt XVI.), bio je peritus (teološki stručnjak) za kard. Josepha Fringsa iz Kölna, pisao je kardinalove govore za koncil, uključujući i onaj u kojemu se vatikanski ured kard. Ottavianija naziva odveć tradicionalnim i autoritativnim. Iako je Ratzinger bio zaređen za svećenika više od deset godina ranije, njegova odjeća tokom cijelog Koncila sastojala se od sekularnog poslovnog odijela s kravatom. [O tim danima papa piše i u svojoj autobiografiji Moj život, Verbum 2006, op. prev.]

Rezultat sazivanja koncila u vrijeme prosperiteta kako bi se institucija modernizirala ubrzo je postao katastrofalan. Dok su nebrojeni svećenici, redovnici i redovnice počeli odlaziti, većina katolika prestala je pogađati sv. Misu, a ostatak je naveliko prigrlio neposluh. Čak je i papa Pavao VI., koji je vodio većinu Drugog Vatikanskog Sabora, deset godina nakon otvaranja koncila izrekao svoju neslavnu primjedbu o tome da je „kroz neku pukotinu duh Sotone ušao u hram Božji“.

Dosta vremena kasnije, latinska Misa doživljava svoj povratak, dijelom i zbog skretanja u desno pape Benedikta. Kard. Timothy Dolan, prvi čovjek Crkve u SAD-u, piše o ponovnom uvođenju nemrsnih petaka i posta. A Društvo sv. Pija X. (SSPX), tradicionalistički svećenički red, prisililo je Vatikan da se izjasni o suštini Drugog Vatikanskog Sabora. Vjerska sloboda i Misa su u srži pregovora, uključujući i pitanje smije li SSPX naprosto ignorirati te pastoralne (za razliku od dogmatskih) dokumente. Ekumenizam, kojega je sv. Maksimilijan Kolbe (franjevački svećenik kojeg su nacisti ubili u koncentracijskom logoru) nazvao „neprijateljem Bezgrešne“, sada se procjenjuje i diskutira - nakon 40 godina posjećivanja džamija, hramova i ostalih ne-katoličkih bogomolja s vrlo malo rezultata u vidu obraćenja. Nasuprot tome, kada je papa Pijo XII. pregovarao s glavnim rabinom Rima, rabin se obratio na katolicizam i odabrao papino ime Eugenio kao svoje krsno ime.

Branitelji Drugog Vatikanskog Koncila iz pozicije desnog centra inzistiraju na tome da su gotovo svi negativni indikatori Katoličke crkve potekli od tzv. „duha Koncila“. Kako se sjemeništa i dalje zatvaraju (u Irskoj je ostalo samo jedno), župe se i dalje spajaju, a samostani se prenamjenjuju, ključno pitanje trebalo bi biti: Koji su opipljivi pozitivni rezultati postignuti u ovih pet desetljeća? Još nitko nije uspio pokazati stvarnu statističku dobrobit Drugog Vatikanskog i njegovih 16 dokumenata. Ironično, trenutno jedini rast u pozivima može se naći u redovima kao što je Svećeničko bratstvo sv. Petra (FSSP) koje odbija novu Misu i većinu liberalizacija koje je donio Drugi Vatikanski.

Pedeset godina kasnije, najveće postignuće koje se može pripisati Drugom Vatikanskom Saboru je cilj koji je postavio papa Ivan XXIII: „otvoriti prozore Crkve“. Međutim, od broja obraćenja do broja pohađatelja sv. Mise, koncil nije postigao ništa mjerljivo u pozitivnom smjeru. Možda tradicionalni katolici, vođeni SSPX-om, nisu sasvim bez osnove kada dovode u pitanje sam koncil. Njihovo rješenje je da papa naprosto izbriše svih 16 dokumenata Drugog Vatikanskog i ponovo uspostavi liturgiju, nauk i disciplinu koja je bila na snazi prije kolapsa svega što je 1962. smatrano dobrim i svetim.


Wolfe je kolumnist za tradicionalističke katoličke časopise.

(original)