utorak, 22. kolovoza 2023.

Srce Marijino, pravilo svetosti, moli za nas!



Nitko me ne pita, što je to, te kršćanska srca toli silno vuče k Srcu Marijinu jer svaki to dobro znade. Prije svega je moć njezine molitve, koju za nas Bogu prinaša. Njezino je Srce i u tom slično Srcu njezinoga Sina, te, kako piše sv. Pavao, uvijek živi, da nas zagovara. Za majku koja se za svoje dijete moli, pisano je:
Najčišći glas, koj svijetom se širi 
Najčišći sjaj, koj k nebu se diže 
Najsvet'ji cvijet, koj ovdje nam cvate 
Najsvet'ji plam, koj ovdje nam plamti, 
Nać ćete nju, gdje pobožno moli 
Tihano vijek za djetešce svoje. 
I to čini Marija vazda, ona tiho moli za djecu svoju; a majčina molitva majčin je blagoslov, koji kod Boga vrijedi, ako je to djeci na spas. Da taj majčin blagoslov zadobiju, dolaze kršćani k Majci Božjoj, i svaki dan ju zato prose: Moli za nas! Još ima nešto u Marije, što dobre ljude toli ljubezno i silno k sebi vuče; a to je krasan i miomirisan vrt pun ruža u Srcu Njezinu, Njezina čistoća, Njezina poniznost, Njezina vjernost itd.; to je Njezino dijete, koje Ona na svom naručaju drži i koje je nas sviju Spas i Život i Bog i Sve. Ali osobito je, mislim, Njezina materinska ljubav k braći djeteta joj, što kršćane toli moćno i silno vuče.

utorak, 15. kolovoza 2023.

Ja sjećam se te

Na brzinu sam danas nabacao u vrtu buketić i zaputio se na ručak na zapadnu stranu grada. 


Nakon ručka obavio sam minihodočašće do Stenjevca. Crkva je nažalost i dalje zatvorena zbog obnove. 


No u lijepom vrtu pored crkve moglo se pomoliti pred Gospinim kipom. 



To je jedna od rijetkih župa u gradu gdje ćete uz proštenje i dalje naći pravi vašar, kako i treba biti. 



Produžio sam do crkve sv. Blaža gdje je p. Robert celebrirao pjevanu svetu misu s kađenjem. Posljednju tradicionalnu misu prije odlaska u samostan u Cerniku.  Prije mise, župnik koji je skratio svoje odsustvo samo radi toga, zahvalio je p. Robertu, kako se ono kaže, biranim riječima. 


I u nedjelju i danas, p. Robert je imao krasne propovijedi, vjerujem da se snimke već dilaju na crnom tržištu. Meni je od svih poticajnih misli ostala u pameti ona kako je često naš najveći problem da zaboravljamo veličanstvena djela Božja. Tako nešto nam je i preč. Borna znao ponoviti, da đavao pokušava oteti nam iz sjećanja one trenutke kada nam je Bog posebno iskazao svoje milosti. 




Poslije mise je, naravno, bio tradicionalni blagoslov trava i cvijeća


Jedno od legendarnih tumačenja blagoslova trava i cvijeća kaže da je sv. Toma Apostol zakasnio na ispraćaj Majke Božje. Kako nije mogao povjerovati da tijelo Blažene Djevice Marije nije ostalo u grobu, otvorili su grob u kojemu su ugledali samo obilje mirisnih trava i cvjetova. To bi valjda bio jedan od težih slučajeva zaborava za apostola koji je primio onako snažnu pouku od Gospodina po Uskrsnuću. 

Velika Gospa je vjerojatno najutješniji blagdan za oprostiti se od nekoga. Meni će sigurno faliti onaj predah u tjednu koji je predstavljala večernja misa na Sigetu kao i sve one sitne stvari koje su je pratile poput bombona koje bi nam fra Robert dijelio na kratkom druženju. Obično bih s obitelji i rodbinom nastavio druženje u obližnjem McDonaldsu (znam da su neki tradicionalisti išli u KFC, ali to mi se čini kao plesanje po rubu modernizma). Sada će, poput javnih proslava Božića, i posjeti McD-u biti za mene potpuno komercijalizirani. Ozbiljnije govoreći, gubitke ćemo tek početi osjećati u narednim tjednima. 

Ali, barem se možemo sjećati. 

subota, 12. kolovoza 2023.

Otajstvo je najlogičnija zbilja



Bio je zaređen u svećenika i zarudjela je zora njegove mlade mise. Bilo mu je dvadeset i šest godina. Sunce se ukazalo. Njegovi su rođaci i prijatelji iz sela došli u gradsku kapelu. Pomagao mu je abrekavski župnik, stojeći mu uz bok, stari službenik koji pazi da ništa ne zapinje u službi u koju uvodi mladoga. Nitko, osim misnika, ne bi mogao potpuno da shvati uzbuđenosti ovakova početka. Kad, pred oltarom, Silvan izusti riječi psalma: 
I unići ću k žrtveniku Božjemu... 
... zašumi vjetar kao s abrekavskih vrhunaca, prostruja i rasplamti mu dušu. Riječi su evanđeoske zujale poput pčela što u kamenje slažu med, a Credo je lebdio nad žitnim plodom i nad rodom trsovim od kojih je levit prinosio žrtvu. Kad je svećenik prema svjetlosti podignuo ruke, rekao bi da u vatri zore prši sniježak. Izreče riječi pretvorbe. A srce Krista, Sina živoga Boga, uze kucati pod prilikama kruha i vina. I ponizno čedo doline uze u ruke svoga Otkupitelja i pokaza ga. A onaj koji je stvorio nebo i zemlju, bez kojega nije ništa učinjeno, uđe u glineni sud učenikov i ne razbi ga. Pred ovom je tajnom stari abrekavski župnik stajao nepomičan, ali mu se iz grudi izvijala Simeonova zahvalnica kao kâd prema čestičnjaku što ga je držao Silvan pričešćujući vjernike.

četvrtak, 3. kolovoza 2023.

700 godina

 


Potkraj srpnja 1323. godine Augustin je teško obolio. Osjećajući da mu je došao kraj, pozove k sebi svećenstvo i gradske uglednike da im uputi zadnje pouke. Prenesu ga u ćeliju dominikanskoga samostana, kamo bi se katkad sklonio da se sasvim posveti molitvi i razmišljanju. Kad su mu podijelili popudbinu, siđe s kreveta i klečeći u najvećoj sabranosti primi svetu hostiju. Kad je starješina samostana zazvao sv. Ivana apostola, okrenu se Augustin k svečevoj slici pod križem, naslikanoj na zidu, i preda svoj duh Bogu. Bilo je to 3. kolovoza 1323. godine. Njegovi smrtni ostaci bili su položeni u kapelu sv. Petra mučenika u dominikanskoj crkvi.


Bože, koji si nam u blaženom Augustinu, svome priznavaocu i biskupu zagrebačkom, dao primjer dobra pastira, daj, molimo te, da po njegovu zagovoru zadobijemo tvoju milost i pomoć u svojim duhovnim i tjelesnim potrebama. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

utorak, 1. kolovoza 2023.

Odlazak p. Roberta

Opraštamo se ovih dana od p. Roberta Perišića koji već godinama redovito utorkom služi tradicionalnu misu u kapelici ispod crkve u Sigetu, a povremeno uskoči i kao zamjena u sv. Katarini i sada sv. Blažu. On odlazi na novu službu u Slavoniju, a ondje vjerojatno neće smjeti celebrirati staru misu. Iako je imao puno posla kao župnik velike župe Uzvišenja sv. Križa, uvijek je rado celebrirao našu misu, a dok je mogao i druge sakramente za skupinu vjernika koja voli i želi prisustvovati tradicionalnoj rimskoj liturgiji. Nećemo zaboraviti ne samo izvanredne prilike poput trojnih misa u sv. Katarini, Sigetu itd., nego i uobičajene tihe mise u kapelici Gospe Fatimske. 

Moram barem jednom rečenicom spomenuti da je žalosno kako uprava njegove franjevačke provincije tretira svećenike i mlade franjevce koji su otkrili i zavoljeli tradicionalni nauk, liturgiju, glazbu Crkve. Rekao bih provincijalu i ljudima kojima se okružio neka si pročitaju pisma i opomene sv. Franje, ali sumnjam da bi to na ta okorjela srca imalo utjecaja. Toliko o tome, nije potrebno napominjati da ovo govorim jer imam oči i uši: vidim, čujem i uočavam, ne treba mi nitko tumačiti ono što činjenice govore. 

Ipak, vjerujem da Bog sve izvodi na dobro, pa će i p. Roberta i one koji su udareni nepravednim kaznama (kao i one koji takve stvari čine) iskoristiti da se proslavi Njegovo Sveto Ime. 

Još nekoliko tjedana možete ići u Siget na tradicionalnu misu, a ni nakon toga p. Roberta nećemo zaboraviti ni napustiti. Ne samo zbog njegovih osobnih kvaliteta, nego pogotovo zato što je on dobar svećenik koji se trudi služiti svome Gospodinu i svoje pastirsko srce suobličiti Njegovu Presvetom Srcu. 

petak, 28. srpnja 2023.

Zameteno


Nedavno mi je svrnuta pažnja na činjenicu da letci s tekstovima nedjeljnih i blagdanskih proprija koje sam pripremio 2011. godine više nisu dostupni u digitalnom obliku. To su letci koje isprintane možete naći na ulazu u crkvu sv. Blaža prije i za vrijeme tradicionalne mise nedjeljom. Izgleda da je Google odlučio obrisati stranicu na Google Sites preko koje se moglo pristupiti tim tekstovima. Zato ih sada sve možete naći (uglavnom u originalnom Microsoft Word doc formatu) na Internet Archiveu

Većem dijelu materijala sa stranice http://sites.google.com/site/tradicionalnamisa/ također možete pristupiti preko arhiva

Stare godišnje izvještaje Društva Benedictus potražite u odgovarajućem direktoriju, kao i arhivsku kopiju stare stranice http://sites.google.com/site/drustvobenedictus/ . 

Aktualnu stranicu Društva za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" naći ćete ovdje

subota, 22. srpnja 2023.

On mijenja bijedu u milost i s otrovnicama naših nečistoća pripravlja dragocjeni lijek za naše duše


Magdalena se obratila tako čudesno, da od stvorenja punog nečistoće postade najčistija posuda, kadra primiti i sačuvati u sebi najdragocjeniju tekućinu i miris milosti, s kojom je domalo pomazala Spasitelja. Ona, koja je zbog grijeha bila kaljuža najlošijih mirisa, postala je po obraćenju najljepši ljiljan i cvijet najdražeg mirisa, bila je očišćena i obnovljena po milosti u istoj mjeri, kao što se prije pokazala poročna i besramna. Svaki dan promatramo ovo čudo prirode: cvjetovi svaki dan rastu i dobivaju ljepotu iz gnoja, i što više zemlja dobije gnoja, cvijeće bolje raste i postaje ljepše. Tako naša svetica, nakon obraćenja, po skrušenosti i žaru postala je toliko ljepša, koliko je prije bila zaražena grijesima. Odatle je možemo s pravom nazvati kraljica svih kršćana i sinova Crkve, koji se dijele u tri kategorije: pravednici, grešnici pokajnici, koji ne žele umrijeti u grijehu, i grešnici, koji se ne žele popraviti i umiru u svojoj zloći. Zasad ne namjeravam govoriti o tim posljednjim nesretnicima, koji ne teže više u Nebo i imaju Pakao za svoje prijestolje. Zasigurno, sveta Marija Magdalena nije kraljica tih grešnika, nego samo onih koji žele izići iz zatvora svoje nečistoće, budući da je bila grešnica, kako primjećuje Sveto Pismo “žena koja bijaše javna grešnica” (Luka 7,37), oslobođena je od grijeha i molila je zbog njih oproštenje od Boga, istinski se kajući s odlukom da ih napusti, pozivajući tako sve grešnike da slijede njezin primjer. 

Oh, koliko bijaše velika i velikodušna njezina pokora! Što nije učinila ova žena, prije kao i poslije Spasiteljeve smrti, da plačem izbriše svoje grijehe? Kako je prije koristila srce, tijelo i dušu da uvrijedi Boga, tako je poslije upotrebljavala cijelo srce, dušu i tijelo da čini pokoru, dajući se potpuno i bez pridržaja. S pravom je možemo zvati kraljicom pokajnika, jer sve ih je nadvisila u pokori. 

subota, 15. srpnja 2023.

Krv koja je izbrisala Adamovu krivnju


A što je Krv Kristova? To je Krv, kojom se Krist znojio u Maslinskom vrtu. To je Krv, koja je pri bičevanju briznula iz Njegovih rastrgnutih žila. To je Krv, koja je kod trnova krunjenja sjela na Isusove kose i bradu. To je Krv, koja je potekla iz otvorenih Njegovih rana na nogama, rukama i prsima. To je Krv presvetoga Srca Isusova. Krv, koju su na Kalvariji sakupljali Magdalena i drugi ljubimci Kristovi.

I ta presveta Krv Maslinskog vrta i Kalvarije, Krv presvetoga Srca, Krv Kristova, ta dragocjena otkupnina našega spasenja, ta se Krv živa nalazi u Preslavnoj čaši od onoga časa, kada svećenik u ime Kristovo povrh nje izgovori riječi pretvorbe. Ta se Krv također živa nalazi u presvetoj Hostiji, koja se u Svetohraništu čuva ili u svetoj Pričesti prima. Kako lako mi to zaboravljamo!

(izvor)

subota, 8. srpnja 2023.

Odbacuje


Reformacija je pokušaj da se čitav život čovjekov, njegovo mišljenje i vjerovanje tako rekavši sekularizira. S reformacijom ulazi u evropski život nešto plitko praktično, profano-korisno, dosadno-stvarno, tmurno, trijezno i svrsishodno. Reformacija niječe, načelno i svijesno sve više životne oblike, koji su proizlazili iz vjerskoga čuvstva. Niječe ih sa stanovišta utilitarne logike i kratkovidnog racionalizma. Odbacuje "jalovu" askezu, i to ne samo onu, koja bježi od svijeta, jer ga mrzi, nego i onu, koja se uzvisila nad svijet, oslobodivši se od njega; odbija "protuprirodni" celibat; "besmislena" hodočašća; "suvišni" sjaj ceremonija; "beskorisne" samostane; "ludi" karneval; svetkovine, kojima se "trati" vrijeme; "praznovjerno" zazivanje svetaca, koji su ispunjali svakidašnji život kao Božji pomoćnici i ljudski posrednici; odbija "neopravdanu" skrb za siromahe, koja ne pita da li je čovjek, kojemu pomažemo zaista "vrijedan" i "potreban". Život se logično sređuje i sapinje te postaje nesnosan. 

(izvor)

nedjelja, 2. srpnja 2023.

Novo lice crkve

Nakon više od sedam mjeseci unutrašnje obnove, crkva sv. Blaža ponovno je otvorena. Opsežni radovi uključivali su promjenu žbuke na većem dijelu zidova i svodova kao i njihovo bojanje. Preostali su još neki relativno manji radovi kao što je servis i provjera orgulja te obnova predvorja crkve zbog koje će se od idućeg tjedna u crkvu ulaziti kroz novoosposobljena bočna vrata (navodno se ni najstariji župljani ne sjećaju vremena kada su ta vrata bila u upotrebi). 

Evo nekoliko fotografija, a svakako navratite i sami pogledajte novouređeni prostor. Čestitam župniku i svima uključenima na ovoj vrlo uspjeloj obnovi! 

četvrtak, 29. lipnja 2023.

Traži moju slavu, a ne svoju


Važnost je toga teksta naglašena i time što je Isus Petru ispred svih apostola predao vrhovnu vlast u svojoj Crkvi poslije čudesnog ribolova. »I to je čudo, kao kod Ivana uvijek iznova, »znak« koji će još jasnije i upornije pokazati kako treba shvatiti Gospodnju riječ. Kao što je jednoć uz isto jezero čudesno umnoženje kruha poslužilo kao znak za obećanje presvete euharistije tako ovdje bogati ribolov priprema predavanje primata« (Rebstock). »Tu Učitelj objašnjava Šimunu Petru tajno značenje svoga čina što ga onaj nije shvatio kod samog ribolova... Ono što je najavljeno u Gospodnjem nalogu, da Petar izvuče na kopno punu mrežu, to se istome objašnjava u nalogu da pase jaganjce i ovce« (Rupert iz Deutza). 

Ta dva izraza Rebstock, oslonjen na čitavu crkvenu predaju tumači ovako: »Jaganjce — još slabašne i nesavršene duše koje spadaju u Crkvu koja sluša. Ovce — zrele i jake u kojima su obuhvaćeni učitelji i pastiri Crkve, čitavo Kristovo stado.« Evo još riječi dvojice koji su najdublje protumačili Ivanovo Evanđelje. »Iz razmatranja toga mjesta učiteljima je vjere jasno da će se vrhovnom Pastiru Kristu svidjeti samo ako se brinu da se njihovo duhovno stado trajno osjeća dobro i jako. Takav je bio blaženi Pavao koji je bio slab sa slabima i koji je one koje je priveo vjeri nazvao slavom svog apostolata, svojom radošću i krunom« (Ćiril Aleks.). »Što drugo znače riječi ,Ljubiš li me? Pasi moje ovce'« nego kao da mu je kazao: Ako me ljubiš, ne misli na to da paseš sebe, nego pasi moje ovce kao moje, a ne kao svoje. Kod njih traži moju slavu, a ne svoju; moje gospodstvo, a ne svoje; moj dobitak, a ne svoj... Ne ljubimo dakle sami sebe nego Gospodina; pasući njegove ovce ne tražimo svoj interes nego njegov. U onome koji pase njegove ovce ljubav prema Kristu mora rasti i doseći takav duhovni žar koji će nadmašiti i naravni strah od smrti« (Augustin). 

(izvor)

petak, 23. lipnja 2023.

Različit pravni položaj Katoličke i Pravoslavne crkve u Turskoj


Premda Kuran kao i islamsko pravo (Šerijat) ne prave nikakvu razliku među pripadnicima pojedinih kršćanskih vjeroispovijesti, koji zajedno sa Židovima idu u "narode svetih knjiga" (Ahl' el-Kitab), u stvarnosti je islamska država pojedinim vjeroispovijestima priznavala različit pravni položaj. U Turskome carstvu ovo prvotno vrijedi za pripadnike katolicizma i istočnoga pravoslavlja. 

Kad je Mehmed II. (el Fatih - Osvajač) 1453. zauzeo Carigrad, odmah je pronašao način kako pridobiti pravoslavne Grke i time spriječiti nestanak pučanstva što je, kako se čini carskome gradu prijetio kao posljedica snažnoga iseljavanja. Dalekovidnome je sultanu pošlo za rukom jednim spretnim potezom grčki ekumenski patrijarhat za čitava stoljeća vezati uz tursko carsko prijestolje. Sultan je Grcima naredio da izaberu novoga patrijarha. Izabran bijaše učeni redovnik Juraj Sholarios, nekoć prijatelj ujedinjenja i pristalica nauka sv. Tome Akvinskoga, kasnije vatreni bojovnik proti ujedinjenju i snažni podupiratelj raskola, koji sebi uze ime Genadije II. Sultan je novoizabranoga patrijarha svečano uveo u službu prema starome bizantskome ceremonijalu. Okružen svitom turskih odličnika, sultan je Genadiju II. službenu ovlast predao sljedećim riječima: "Sveto Trojstvo, koje mi je dalo carstvo, uzdiže te na čast patrijarha". Kako strano zvuče ove riječi u ustima cara svih pravovjernih muslimana, kojima nijekanje svetoga Trojstva ide u najbitnije vjerske istine! Pošto je patrijarh na taj način iz sultanove ruke primio službu, izrekao je svoju najdub lju zahvalnost, a kor je zapjevao konvencionalnu liturgijsku pjesmu za svečane prigode: Eἰς πολλὰ ἔτη, Δέσποτα. Nakon toga uslijedio je sjajan objed, kod kojega je sultan patrijarhu dao "beskrajna obećanja".

Ovo duboko poniženje carigradskoga patrijarhata donijelo je s druge strane patrijarhu prednost što je ne treba podcijeniti. "Rul milleti", grčka nacija, ispravnije grčka vjeroispovijest, na čelu s patrijarhom, zadobila je dalekosežnu samostalnost. Patrijarh je glava nacije, s činom i dostojanstvom turskoga vezira. On nad Grcima vrši ne samo duhovnu, nego i građansku vlast. On je sudac u građanskim predmetima (sklapanje brakova, oporuke i sl.). Ako se nađu krivima, može osuditi na novčane kazne, na tamnicu, bičevanje i na strašno ropstvo na galijama. Turske oblasti bijahu obvezatne provesti njegov pravorijek, kao i onaj, premda u manjoj mjeri, pravoslavnih biskupa što su također posjedovali odgovarajuću sudsku vlast.

Sad možemo pojmiti, zašto pravoslavnim biskupima za njihovih pohoda, za kojih su na nepravedan i nasilnički način i od katolika ugonili crkvene namete, bijaše dodjeljivana turska vojna pratnja. Također ćemo razumjeti, kako bijaše moguće da carigradski patrijarh Ćiril Lukaris, 1632. godine, zaslužna biskupijskoga svećenika i kandidata za jedno biskupsko sjedište, Šimuna Matkovića, u Ugarskoj baci u tamnicu gdje su mu od velike studeni otpali nokti na ručnim i nožnim prstima. Također je zanimljivo što je carigradski patrijarh, unatoč blizini srpske hijerarhije, često, po svojim zastupnicima, nastupao na turskim sudovima kao svjedok proti katolicizma u dalekoj Bosni. K tome pridolazi još jedna važna okolnost u korist pravoslavne hijerarhije: utjecaj fanariotskih ministara na Visokoj Porti. Dovoljno je podsjetiti na Mihovila Kantakuzena, "columnam christianitatis", miljenika dvojice sultana, da bismo vidjeli kako je Fanar u tim ministrima imao moćna pomoćnika i saveznika u borbi proti katolicizmu. 

Uz carigradski, i srpski je patrijarhat u Peći uživao velik ugled. Utemeljen za cara Stevana Dušana Silnog 1346. godine, propao je za vrijeme turske vladavine u Srbiji, da bi ga Mehmed Sokolović, najveći veliki vezir što je ikad, kao sultanov zastupnik, upravljao ogromnim osmanlijskim carstvom, ponovo uspostavio 1557. godine. Jedva je potrebno pripomenuti kako je Sokolović time htio povući spretan diplomatski potez, kako bi na taj način pravoslavne Srbe što čvršće vezao uz Tursko carstvo. Za prvu dvojicu pećkih patrijarha obično se tvrdi i piše kako bijahu bliski rođaci moćnoga vezira. Iz državnopolitičkih, a možda i rodbinskih razloga, bijaše pećki patrijarhat najizobilnije obasut pravima i povlasticama. Srpska je pravoslavna crkva sklopila s muslimanskim carstvom veoma pogodan ugovor, kojim se znala izvrsno služiti, posebice na štetu Katoličke crkve. 

Položaj Katoličke crkve bijaše daleko nepogodniji od onoga Istočnopravoslavne. I njoj je sultan doduše priznao legalnu opstojnost, što nedvojbeno dokazuju brojni turski fermani i berati što su ih u njenu korist izdali osmanlijski vladari. Prilikom zauzeća Carigrada (1453) Đenovljani su od Mehmeda II. izmolili za se čak različite milosti i slobodu vjeroispovijesti. Isto su, deset godina kasnije, na polju Milodraževu izmolili bosanski franjevci za svoj puk (poznata Ahd-nama, što još nije u potpunosti pojašnjena).

Katolička se crkva nikad nije tako duboko ponizila da bi dopustila uplitanje turske državne sile u svoje unutarnje vjerske odnošaje. Tu ne bijaše ni turske investiture ni biskupskih imenovanja po milosti Visoke Porte. Zbog toga ona i nije uživala onu široku autonomiju što je imahu pravoslavni. Ni u jednom se dokumentu ne spominje "latinska nacija" ("latin milleti") s biskupom, u rangu vezira ili paše, na čelu. Katolici obično bijahu zastupani po predstojnicima redovničkih zajednica (provincijali i gvardijani), dok je biskup ostajao u pozadini kao da ga - takav se dojam stječe - država uopće nije priznavala, te se morao kriti.

U Bosni je to gotovo uvijek bio slučaj, u drugim zemljama veoma često. Katolički biskupi nisu nikad od Turaka dobili neku sudsku ovlast nad svojim vjernicima. Nadalje nitko i ne pomišlja na to da bi u katoličkoj hijerarhiji mogla biti dodijeljena turska "svjetovna sila" ("brachium saeculare") kao pomoć u provedbi njezinih sudskih pravorijeka i naredbi. Janjičari bijahu pratnja katoličkim biskupima jedino onda kad ih vođahu pred turske sudove, u tamnicu ili na izvršenje smrtne kazne. 

K tomu valja uzeti u obzir još jednu važnu okolnost. Turci nikad ne mogahu zaboraviti kako najveći i najopasniji protivnik polumjeseca na Bosporu bijaše rimski papa, istodobno poglavar njihovih katoličkih podanika. Papa nikad nije mirovao: poticao je kršćansku Europu na bitke i križarske vojne proti Turcima, nikad nije sklapao saveze niti se upuštao u bilo kakve pregovore s islamskim Carigradom. Zbog toga su turske vlasti pune sumnjičavosti i nepovjerenja spram katoličkoga elementa u carstvu Osmanovih nasljednika. Zbog toga im u doba mira ne daju nikakvih velikih povlastica, kao pravoslavnima, a u doba ratova - često i u miru - krvavo ih progone i iskorjenjuju. Katolici sa svoje strane nikad ne htjedoše, pa makar i privremeno, služiti kao turski vojnici, dok je to u dokumentima od 14. do 17. stoljeća o pravoslavnima nebrojeno puta posvjedočeno. 

Priznajemo kako su i pravoslavni puk i svećenstvo bili u Turskome carstvu materijalno iscrpljivani, ugnjetavani, a često i grubo progonjeni. Njihov se položaj počeo polagano pogoršavati posebice od konca 16 stoljeća. Pobune proti Turcima bijahu sve češće, te se pri koncu 18. stoljeća njihov položaj jedva mogao razlikovati od položaja katolika. Ovo se, naravno, ne odnosi na grčku hijerarhiju Fanara, koja je 1766. uredila da, jednim carskim fermanom, bude dokinut pećki patrijarhat, i koja je uvijek uživala povlašteni izuzetni položaj. 

Poneki srpski povjesničari idu predaleko kad, imajući u vidu prilike pri koncu 18. stoljeća, prikazuju kako katolici i pravoslavci uvijek i trajno bijahu pred Turcima pravno i stvarno izjednačeni. To je u osnovi neispravno poimanje povijesnih prilika. Kako grčko tako i srpsko pravoslavlje stvorilo je sebi, svojim paktom sa osmanlijskom državnom silom, izuzetan položaj, ukoliko to u muslimanskoj državi uopće bijaše moguće postići. Nasuprot tome, katolici, "jadna raja", stado, bolje reći stoka, i "latin kafirs" (latinski nevjernici) uživahu jedino pasivnu snošljivost, a često čak ni to. U usporedbi s katolicima, pravoslavni elemenat bijaše u jednome razmjerno boljemu položaju.To još više vrijedi za Pravoslavnu crkvu i hijerarhiju. Klasičan primjer za to pružaju nam brojni pravoslavni samostani i biskupije na hrvatskome tlu, uspostavljeni u doba turske vladavine u 16. i 17. stoljeću, posebice 1557. godine.  Katolicima, naprotiv, bijaše zabranjeno, primjerice u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji, graditi nove crkve i uspostavljati samostane i biskupije; naravno neke biskupije bijahu kanonski popunjene, ali često s prekidom od više desetljeća. Turci su čak poneke katoličke samostane predavali pravoslavcima na upotrebu i u posjed, ili su pak dobrohotno dopuštali da se na katoličkome zemljištu podižu nove pravoslavne crkve. Tako u posjed pravoslavaca prijeđoše, uz ostale, nekoć katolički samostani ili crkve: Čičevo (sv. Petar u polju) kod Trebinja u Hercegovini, Krupa, Rmanj i Moštanica u Bosni, Orahovica u Slavoniji. Ima srpskih povjesničara što, unatoč očitim suprotnim svjedočanstvima dokumenata, zastupaju mišljenje kako se ovdje zacijelo ili vjerojatno radi o starim pravoslavnim samostanima. Tako je Bosna u 16. stoljeću preplavljena pravoslavnim samostanima, a ipak se ni za jedan od njih ne može s izvjesnošću dokazati da bi opstojao 100 godina ranije, u doba bosanske samostalnosti. Istodobno katolici su gubili teren i crkvene objekte u korist pravoslavaca. Tako je savršeno na mjestu tvrdnja povjesničara dra Preloga da priraštaj pravoslavaca u Bosni nakon njezina zauzeća bijaše očito stalno sve više i više pospješivan. 

(iz Krunoslav Draganović, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje)