U protekloj godini (1.1.2017.-31.12.2017.):
nedjelja, 31. prosinca 2017.
nedjelja, 24. prosinca 2017.
četvrtak, 21. prosinca 2017.
Važno je doći makar i kasnili
 |
| Smrt Bogorodice. Marija na nebo uznesena daje Tomi pojas. |
ponedjeljak, 18. prosinca 2017.
srijeda, 13. prosinca 2017.
srijeda, 6. prosinca 2017.
Tradicionalne mise u crkvi sv. Martina 10., 17., 18. i 25. prosinca 2017.
Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi sv. Martina u Zagrebu bit će služene tradicionalne latinske mise u sljedećim terminima:
- nedjelja 10.12.2017. u 12:30 sati
- nedjelja 17.12.2017. u 11:30 sati
- ponedjeljak 18.12.2017. u 6 sati ujutro
- na Božić u 11:30 sati
Obratite pažnju na vrijeme početka svake mise!
petak, 1. prosinca 2017.
Iz spisa sv. Augustina
Uz ovaj tekst koji sam primio, isključit ću komentare. Aurelije Augustin je svetac i crkveni naučitelj, nema potrebe da mi dodajemo svojih riječi. Ostavit ću ipak vapaj iz rekvijemske mise služene za pokojnika koji je neizmjerno zadužio našu domovinu.
Dómine Iesu Christe, Rex glóriae, líbera ánimas ómnium fidélium defunctórum de poenis inférni et de profúndo lacu: líbera eas de ore leónis, ne absórbeat eas tártarus, ne cadant in obscúrum: sed sígnifer sanctus Míchaël repraeséntet eas in lucem sanctam: Quam olim Abrahae promisísti, et sémini eius.
Gospodine Isuse Kriste, kralju slave, izbavi duše svih vjernih mrtvih od paklenih kazni i iz dubokoga bezdna; izbavi ih od usta lava da ih ne proždre pakao, da ne upadnu u tamu, nego da ih zastavonoša sveti Mihovil povede u svetu svjetlost koju si nekoć obećao Abrahamu i njegovu potomstvu.
srijeda, 29. studenoga 2017.
Tradicionalna misa u nedjelju 3.12.2017. u 12,30 sati u crkvi sv. Martina
Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 3. prosinca 2017. iznimno u terminu 12,30 sati služena (tiha) tradicionalna sveta misa na prvu nedjelju došašća.
Obratite pažnju na nestandardno vrijeme početka mise!
Srednja žalost
Nije više neuobičajeno čitati o svetogrdnim djelima koja se s blagoslovom biskupa i svećenika odvijaju u katoličkim crkvama diljem svijeta, a posebno na razvijenom zapadu. Zadnji takav slučaj od prije par dana bila je razapeta krava u Belgiji. Koliko god takve blasfemije govorile o stanju u Crkvi i društvu, one nisu iznikle niotkuda. Postoje tolike stvari koje su i kod nas u Hrvatskoj postale posve normalne i uobičajene, do te mjere da se pojedinci njima čak i hvale. A ipak, ako se iskreno zagledamo u njih, ako ih pokušamo promotriti katoličkim očima, vidjet ćemo da su pomaknute. Neke više, neke manje, ali nisu normalno stanje.
ponedjeljak, 27. studenoga 2017.
Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem
Poznata priča ispripovijedana na danas manje uobičajen način.
Godine 1841. putovaše neki bogati mladić iz Pariza put otoka Malte, da ondje prezimi. Onaj mladić rodio se u Strasburgu od bogate židovske obitelji imenom Ratisbonne, a bijaše skupa s mlijekom zadojen i mržnjom proti katoličkoj Crkvi i sv. ocu Papi; ova mržnja još mu većma poraste u protestantskom zavodu, gdje je bio odgojen. Brod se najprije usidri u Civitavechiji, a mladić ne može ni na obalu da nogom stupi, jer da je to Papina zemlja, na što ni pomisliti nije mogo, a da od gnjeva i mržnje ne uzbjesni. Toli mu je crn bio Papa. Zatim stigne u Napulj, gdje proboravi mjesec dana. Na sva nukanja baruna Rothschilda, da i do Rima trkne, gdje će vidjeti puno zanimivih stvari, ne dade se sklonuti, jer, govoraše, da bi volio u vatru, nego gdje Papa vlada. Petoga siječnja pogje da na parobrodarskom uredu uzme kartu za Palermo. Nu on se nagje u uredu poštanskih kola i uzme kartu za Rim. Kako je na to došo, nikako si nije mogo toga protumačiti. Prije nego li će pohraniti voznu kartu, pogleda ju, pa vidiv, da je mjesto parobroda do Sicilije platio kola do Rima, udari se rukom po čelu, te ko izvan sebe sjedne hoće neće u kola i stigne na Vodokršće u Rim. Tolike stvari, koje svakoga zanimaju u tom gradu, njemu bjehu mrske i posve je rijetko izlazio iz kuće. 20. istoga siječnja htjedne da se vrati u Napulj, nu prije ode posjetiti svoga prijatelja baruna Augustina de Bisiera, protestanta; nu poslužnik od gostione zamijeni imena, pa ga odvede Todoru de Bisieru, bratu Augustinovom, koji bijaše malo prije prešao na katoličku vjeru. Ovaj gorljivi katolik zametne razgovor o ljubavi Isusovoj, o dobroti i milosrgju Marijinom. Nu Ratisbonne sve to uze na ruglo i smijeh, te nadoda: Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem. Bisier ne klone s toga duhom, već ga sklone svojom rječitošću, da je stavio na se medaljicu bezgrješne Djevice i da mu je obećo svaki dan pročitati molitvicu "Spomeni se" itd. Kad navečer bi sam u svojoj sobi, ogleda bolje onu medaljicu i pročita na njoj one besjede, koje mu usagjene u pameti ostaše, premda ih je on gledo na svaki način izbiti iz glave. Istoga dana iza podne vozaše se u kočiji barun de Bisier u crkvu sv. Andrije delle Fratte, gdje su imale biti sutra dan zadušnice za pokojnoga kneza de La Feroneysa, čestitoga i upravo svetoga katolika, koji se je puno molio za obraćenje Ratisbonnea. Bisier sretne Ratisbonnea, pa ga uzme k sebi u kočiju. Kada dogju pred rečenu crkvu, sigje Bisier, moleći si druga, da ga pričeka, dok on pogleda, da li je sve u redu za sutrašnje zadušnice. Nu Ratisbonne takogjer ugje u crkvu, da bi njene znamenitosti ogledo. Bijaše sam u crkvi, a na lijevoj strani. Na jednom regbi cijela crkva u jedan čas ispred očiju mu iščezne, više oltara zasja svjetlo, a usred toga svjetla ukaza mu se prečista Djevica sa rastvorenim rukama. Bisier se vrati i stade si druga da traži, dok ga ne nagje ko stijenu nepomična i klečeći pred oltarom sv. Mihovila. Pogleda ga i vidi, da je sav suzama obliven. Podigne ga, te više noseći nego vodeći, smjesti ga u kočiju. Mladić neprestano uzdisaše, ljubeći medaljicu prečiste Djevice. "Vodi me svećeniku", bijahu mu iza toga prve riječi. Ispuni mu želju. Pred svećenikom sve ispripovjedi i kako mu se je prečista Djevica ukazala i kako ga je u svim otajstvima katoličke Crkve poučila. I zbilja on je sada sve nauke naše sv. vjere znao. Zamoli ponizno za sv. krst, koji mu bi podijeljen 31. siječnja iste godine u crkvi il Gesù od kardinala Patrizi-ja. Zatim se vrati kući, ostavi svoju mladu zaručnicu, jer se nije htjela dati pokrstiti, bi zaregjen u svećenika, te ode u Palestinu, gdje je sa svojim obraćenim bratom, isto tako svećenikom, neumorno radio za obraćenje židova i gdje je sveto živio i sveto umro. On ustanovi kongregaciju sestara "kćeri sionskih" zvanih, koje i danas puno rade za obraćenje židova. One uvijek pod misom, kad svećenik diže presveto Tijelo i presvetu Krv Isusovu u vis, mole po naredbi svoga utemeljitelja Alfonsa Ratisbonnea i izgovaraju riječi: Oprosti im, Oče, jer ne znadu što čine. Tako se sa propetim Isusom na križu mole za obraćenje židova. [1]
J. M. Tvrtković, "Zlatni traci čudotvorne medalje", str. 118 – 121, Zagreb, 1901., tisak i naklada Antuna Scholza
[1] Sravni: "Čudnovato obraćenje Žida Ratisbonnea". Kod A. Scholza u Zagrebu.
Obraćenje Ratisbonne-a.
Godine 1841. putovaše neki bogati mladić iz Pariza put otoka Malte, da ondje prezimi. Onaj mladić rodio se u Strasburgu od bogate židovske obitelji imenom Ratisbonne, a bijaše skupa s mlijekom zadojen i mržnjom proti katoličkoj Crkvi i sv. ocu Papi; ova mržnja još mu većma poraste u protestantskom zavodu, gdje je bio odgojen. Brod se najprije usidri u Civitavechiji, a mladić ne može ni na obalu da nogom stupi, jer da je to Papina zemlja, na što ni pomisliti nije mogo, a da od gnjeva i mržnje ne uzbjesni. Toli mu je crn bio Papa. Zatim stigne u Napulj, gdje proboravi mjesec dana. Na sva nukanja baruna Rothschilda, da i do Rima trkne, gdje će vidjeti puno zanimivih stvari, ne dade se sklonuti, jer, govoraše, da bi volio u vatru, nego gdje Papa vlada. Petoga siječnja pogje da na parobrodarskom uredu uzme kartu za Palermo. Nu on se nagje u uredu poštanskih kola i uzme kartu za Rim. Kako je na to došo, nikako si nije mogo toga protumačiti. Prije nego li će pohraniti voznu kartu, pogleda ju, pa vidiv, da je mjesto parobroda do Sicilije platio kola do Rima, udari se rukom po čelu, te ko izvan sebe sjedne hoće neće u kola i stigne na Vodokršće u Rim. Tolike stvari, koje svakoga zanimaju u tom gradu, njemu bjehu mrske i posve je rijetko izlazio iz kuće. 20. istoga siječnja htjedne da se vrati u Napulj, nu prije ode posjetiti svoga prijatelja baruna Augustina de Bisiera, protestanta; nu poslužnik od gostione zamijeni imena, pa ga odvede Todoru de Bisieru, bratu Augustinovom, koji bijaše malo prije prešao na katoličku vjeru. Ovaj gorljivi katolik zametne razgovor o ljubavi Isusovoj, o dobroti i milosrgju Marijinom. Nu Ratisbonne sve to uze na ruglo i smijeh, te nadoda: Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem. Bisier ne klone s toga duhom, već ga sklone svojom rječitošću, da je stavio na se medaljicu bezgrješne Djevice i da mu je obećo svaki dan pročitati molitvicu "Spomeni se" itd. Kad navečer bi sam u svojoj sobi, ogleda bolje onu medaljicu i pročita na njoj one besjede, koje mu usagjene u pameti ostaše, premda ih je on gledo na svaki način izbiti iz glave. Istoga dana iza podne vozaše se u kočiji barun de Bisier u crkvu sv. Andrije delle Fratte, gdje su imale biti sutra dan zadušnice za pokojnoga kneza de La Feroneysa, čestitoga i upravo svetoga katolika, koji se je puno molio za obraćenje Ratisbonnea. Bisier sretne Ratisbonnea, pa ga uzme k sebi u kočiju. Kada dogju pred rečenu crkvu, sigje Bisier, moleći si druga, da ga pričeka, dok on pogleda, da li je sve u redu za sutrašnje zadušnice. Nu Ratisbonne takogjer ugje u crkvu, da bi njene znamenitosti ogledo. Bijaše sam u crkvi, a na lijevoj strani. Na jednom regbi cijela crkva u jedan čas ispred očiju mu iščezne, više oltara zasja svjetlo, a usred toga svjetla ukaza mu se prečista Djevica sa rastvorenim rukama. Bisier se vrati i stade si druga da traži, dok ga ne nagje ko stijenu nepomična i klečeći pred oltarom sv. Mihovila. Pogleda ga i vidi, da je sav suzama obliven. Podigne ga, te više noseći nego vodeći, smjesti ga u kočiju. Mladić neprestano uzdisaše, ljubeći medaljicu prečiste Djevice. "Vodi me svećeniku", bijahu mu iza toga prve riječi. Ispuni mu želju. Pred svećenikom sve ispripovjedi i kako mu se je prečista Djevica ukazala i kako ga je u svim otajstvima katoličke Crkve poučila. I zbilja on je sada sve nauke naše sv. vjere znao. Zamoli ponizno za sv. krst, koji mu bi podijeljen 31. siječnja iste godine u crkvi il Gesù od kardinala Patrizi-ja. Zatim se vrati kući, ostavi svoju mladu zaručnicu, jer se nije htjela dati pokrstiti, bi zaregjen u svećenika, te ode u Palestinu, gdje je sa svojim obraćenim bratom, isto tako svećenikom, neumorno radio za obraćenje židova i gdje je sveto živio i sveto umro. On ustanovi kongregaciju sestara "kćeri sionskih" zvanih, koje i danas puno rade za obraćenje židova. One uvijek pod misom, kad svećenik diže presveto Tijelo i presvetu Krv Isusovu u vis, mole po naredbi svoga utemeljitelja Alfonsa Ratisbonnea i izgovaraju riječi: Oprosti im, Oče, jer ne znadu što čine. Tako se sa propetim Isusom na križu mole za obraćenje židova. [1]
J. M. Tvrtković, "Zlatni traci čudotvorne medalje", str. 118 – 121, Zagreb, 1901., tisak i naklada Antuna Scholza
[1] Sravni: "Čudnovato obraćenje Žida Ratisbonnea". Kod A. Scholza u Zagrebu.
utorak, 21. studenoga 2017.
Duhovna lirika utorkom 55
Papa Leon XIII.
(priredio Ante Špoljar)
PRESVETOJ DJEVICI
O nebeska sveta majko,
Kako si mi srcu draga!
Milo mi je izricati:
„Zdravo, moja majko blaga!“
Ti si sreća za me prava,
Moja nada, moja ljubav,
U nevolji svakoj si mi
Zaštita i oslon ubav.
Kad mi dušu zabrinutu
Stanu mučit razne strasti,
Kad se na nju ojađenu
Spusti kakav oblak tmasti:
Tada, ne daj Djevo, sveta,
Da ti strada biedno diete,
Već na one privini ga
Grudi svoje, grudi svete!
Kada jednom se približi
Čas posljednji žiću momu,
Satri svaku moć i snagu
Kletom duhu paklenomu.
Na umoru zatisni mi
Utruđene moje vjeđe,
A izruči dušu Bogu,
Da u vječnost sretno prieđe.
petak, 17. studenoga 2017.
Razorite svoju opakost, a ne crkvene "bedeme"
O. Ratzinger, Von Balthasar i razaranje bedemâ
Joseph Shaw
22. XII. 2015.
S obzirom na reakcije (mahom tviterske) na moj tekst o primjedbi o. Ratzingera iz 1969. da će silna snaga prostrujati iz Crkve kad sve njezine "građevine" i "povlastice" budu posve uništene doima me se kako teško mnogi ljudi uspijevaju prepoznati liberalizam kad ga vide. Ni nakon toliko godina mnogi ljudi konzervativnih, čak tradicionalnih, instinkata zapravo ne shvaćaju o čemu se kod liberalizma radi. Trebalo bi biti očevidno da je taj odlomak iz 1969. godine izraz liberalnih pogleda, njihovo upravo tipično izlaganje. U svojoj (znatno kritiziranoj) ranoj knjizi Načela katoličke teologije o. Ratzinger je napisao:
"Činjenica je, kako je to Hans Urs von Balthasar istaknuo još 1952., da se (...) ona [Crkva] mora odreći mnogočega što joj je dosad pružalo sigurnost i što je uzimala zdravo za gotovo. Mora uništiti stare bedeme i pouzdati se isključivo u štit vjere."
To je, naravno, istovjetna misao onoj izraženoj u odlomku koji sam citirao u prijašnjem tekstu. Nipošto žalostan zbog gubitka, nazovimo je tako, crkvene institucijske prtljage, o. Ratzinger smatrao ga je potrebnim i dobrim. Tu je naprosto na Crkvu primijenjeno ono što politički liberali govore još od Rousseaua, a danas glasnije nego ikad. Uništite institucije, uništite strukture, običaje, predaje i očekivanja tradicionalnog društva, morala, obitelji i države, pa će nastupiti veliko buđenje, veliko oslobođenje, velik procvat čovječnosti. Nismo li se tih savjeta naslušali? I nije li njihova besmislenost dovoljno očevidna?
Politički liberali vole reći da su kapitalizam i ono što oni zovu jezgrenom obitelji tlačiteljski sami po sebi. Proširenoj pak obitelji i maloposjednicima nisu nimalo naklonjeniji: Staljin i Mao preobličili su industriju da bi služila državi, a ne dioničarima; ali suočivši se s ljudima koji žive na tradicionalan, predindustrijski način, smatrali su potrebnim da ih masovno poubijaju glađu i strojnicama. Ne, feudalizam je liberalima čak i mrži od kapitalizma, jer su feudalne društvene institucije moćnije, i stoga po definiciji, s liberalnoga gledišta, moćnije tlačiteljske. Budući da oni ne vjeruju u istočni grijeh, zacijelo ugnjetavanje iz ovih "struktura" sprečava da sve bude bajno.
Nemojte komuniste kriviti što ne planiraju kako stvari organizirati nakon revolucije. Nemojte svjetovne liberale kriviti što ne promišljaju kako odgajati djecu nakon što rastava, kontracepcija, socijalna skrb i rodna teorija jednom zauvijek dokrajče instituciju ženidbe. Nemojte liberalne katolike kriviti što ne razmišljaju kako će mladež usvojiti vjeru bez sustavne kateheze i navikavanja na prakticiranje pobožnosti. To nisu slučajni propusti. Ti ljudi iskreno vjeruju da se nitko ne treba brinuti za tu veličanstvenu budućnost. Kad ne bude tlačiteljskih institucija da gaze ljudski duh, sve će biti divno, divno! Zar ne vidite? Zora sviće! Ako zapreke ostanu, bit će uništene poput prvih protivnika revolucije! O, da, možda ćemo za omlet trebati razbiti nekoliko jaja, ali isplatit će se.
Znamo tu priču, i znamo da je iskušavana – još kako iskušavana – i nikad ne uspije, jer najmoćnije zapreke miru i skladu u nama su: sebične i poremećene želje pale ljudske naravi. Naravno, bilo je tlačiteljskih običaja i institucija kroz stoljeća, tako da se tradicionalist nalazi pred složenom i tananom zadaćom reformiranja i pročišćavanja pri održavanju, jačanju i prenošenju institucija koje su se razvile; jer iako se mogu zloupotrebljavati, one postoje da ograniče priliku za zločin i grijeh te da njeguju vrlinu i olakšaju uzajamnu pomoć.
Kriza Crkve zrcali krizu društva, jer revolucionarna ideologija koja uništava crkvene institucije nije drugo nego religijska inačica revolucionarne ideologije koja nagriza vitalne organe svjetovnog društva već dva stoljeća i više. S društvenom krizom ženidbe i obitelji poklapa se crkvena kriza, ne samo u ženidbenoj i obiteljskoj praksi nego i u teologiji. U oba slučaja mnogi "konzervativci" odlučni su oduprijeti se onomu što liberali žele učiniti sutra, ali prihvaćaju ono što su liberali učinili jučer i prilagođavaju se onomu što liberali čine danas. Trebamo vidjeti jasnije od toga; trebamo raditi ne na usporavanju revolucije, nego na obnovi onih "građevina" i "bedema" od kojih su živjeli naši predci.
O čemu je riječ? O vježbama i običajima, zakonima i institucijama koji utjelovljuju vjeru, naviještaju je drugima, povezuju katoličku zajednicu i pomažu pojedincu da živi dobrim životom. Riba petkom, ženino pokrivanje glave u crkvi, Angelus, katoličke škole i bolnice, kanonsko pravo, a nadasve tradicionalna liturgija i institucije naravnog zakona, kao što je obitelj, i božanskog zakona, kao što su sakramenti te sama Crkva.
Zašto bi ijedan katolik radije živio bez čitavog spektra takvih stvari, ako bi mogao birati? Zato što su, nekom pomutnjom, ljudi poput Von Balthasara i mladog o. Ratzingera, tvrdokornije liberale da i ne spominjemo, mislili da su one načinjene za krutost i nezdravo discipliniranje, nasuprot spontanosti i autentičnosti. (Nema sumnje da su za one "bedeme" ustanovljene naravnim i božanskim zakonom napravili iznimku, iako se s gledišta liberalne ideologije ta iznimka čini proizvoljnom.)
Liberalni prigovor protiv "bedemâ" zasniva se na zrnu istine glede načina na koji se možda postupalo u stanovitom razdoblju te na golemoj količini romantičarske i racionalističke ideologije. Običajni i formalni postupci mogu biti nešto najiskrenije što činimo; mogu biti najjači izraz naših najdubljih predanja. Sjetimo se svečanih obećanja, kao što je ženidbeni zavjet, ili običajnih izraza privrženosti. Oni su formalni jer su važni; običajni su jer su postali dio samih naših duša.
Biskup Fulton Sheen vrlo je dobro na argument o uništavanju bedemâ odgovorio malom prispodobom (Chestertonovom, kažu mi. Ja sam je čuo u snimci njegova govora, ali sam tekst na internetu našao na Rorate Caeli).
"Usred velikog mora bio je jedan otok s velikim, visokim zidom. Na tom otoku živjela su djeca, vrijeme provodeći u pjesmi i igri. Jednog dana doveslali su na otok neki ljudi. Sebe su nazvali osloboditeljima i upitali djecu: 'Tko je postavio ove zidine? Tko je izgradio te zapreke? Zar ne vidite da one sputavaju vašu slobodu? Srušite ih! Budite slobodni!'
Djeca su srušila zidine. Dođete li sada tamo, naći ćete djecu zbijenu na sredini otoka, boje se pjevati, boje se igrati, boje se plesati, boje se da ne padnu u more!"
http://www.lmschairman.org/2015/12/fr-ratzinger-von-balthasar-and.html
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
