Lucca ima i drugih svetaca

Crkva sv. Leonarda ovaj je put otvorena, a takvu priliku ne smije se propustiti. 

Jasno, otvorili su crkvu za misu, pa sam samo bacio pogled i ubrzo izašao. 

Puni je naziv te crkve San Leonardo in Borghi, a u neposrednoj blizini nalazi se drugi ostatak srednjovjekovnih zidina, Porta dei Borghi. Vrata sv. Gervazija vidjeli ste u prvom postu iz ove serije. 

 

Talijani (barem sjeverni) vole razvrstavati, reciklirati i općenito brinuti o otpadu, pa sam morao uslikati jednu fotografiju ovoga tipa. 

Pročeljem bazilike San Frediano dominira mozaik Gospodinova uzašašća iz 13. stoljeća. 

Sv. Frigdijan (lat. Frigdianus) bio je Irac iz 6. stoljeća koji je, vraćajući se s hodočašća u Rim, odlučio nastaniti se među pustinjacima na Monte Pisanu, između Lucce i Pise. Zbog velike svetosti života izabran je za biskupa Lucce, premda protiv svoje volje, jer je volio samotnički život u planinama. Tijekom duge biskupske službe, povremeno bi se povlačio u svoju staru pustinjačku nastambu, kao što je sveti Martin živio u monaškoj zajednici izvan grada Toursa. Njegov je kler živio zajedničkim životom te je stoljećima zadržao glas po strogosti i disciplini. Kada je papa Aleksandar II. (1061.–1073.), koji je prethodno bio biskup u Lucci, poželio provesti reformu kanonika Lateranske bazilike, doveo je ondje kanonike iz bazilike sv. Frigdijana. Stroga opservancija kanonika sv. Frigdijana ostala je jedan od najvažnijih uzora za regularne kanonike čak i nakon što su 1507. službeno sjedinjeni s lateranskim kanonicima.

Crkvu u Lucci koja je bila razrušena tijekom langobardske invazije na Italiju 568. godine, sveti Frigdijan je obnovio i posvetio sv. Stjepanu, sv. Lovri i sv. Vinku, trojici znamenitih đakona i mučenika. Danas nosi njegovo ime, a njegove relikvije počivaju u glavnom oltaru.

Jedna malo lošija fotografija s istim pogledom, ali barem nema ove nepristojno odjevene turistkinje. 

Krenimo od ulaza u pozitivnom smjeru (gledajući tlocrt odozgo).

Trojica majstora isklesali su ovaj krsni zdenac iz 12. stoljeća. 

Bog se javlja Mojsiju u gorućem grmu

Prijelaz preko Crvenoga mora 

Predaja ploča Zakona

Oltar s kraja 15. stoljeća preuređen je u novu krstionicu stotinjak godina kasnije. 

Kapela sa slikom Marije Pomoćnice. 

Lijepa zgoda o obraćenju jedne židovske obitelji zahvaljujući ozdravljenju sina jedinca po zagovoru Majke Božje pomoćnice. 

Majka Božja i sv. Blaž

Prigodno za podsjećanje na malu i veliku os elipse itd. (ε ≈ 0.62)

Sv. Gemma Galgani često je dolazila u ovu crkvu. 

Iduća je na redu kapela sv. Zite, sluškinje koja je živjela u 13. stoljeću i redovito je slušala misu u ovoj crkvi. Zita je bila poznata po svojoj pobožnosti, blagosti i milosrđu. 

Njezino neraspadnuto, prirodno mumificirano tijelo izloženo je na štovanje. 

Na zidovima kapele prikazani su neki prizori iz života sv. Zite. Jedno od poznatijih čuda slično je onima koja pripisuju i drugim sveticama (sv. Elizabeta Ugarska, sv. Elizabeta Portugalska, sv. Kasilda iz Toleda, sv. Germana Cousin itd.). Kada su je optužili da uzima kruh kako bi ga davala siromasima, raširila je pregaču i umjesto kruha u njoj je bilo cvijeće.

Jednog jutra Zita je ostavila svoj posao pečenja kruha dok je bila duboko u molitvi u svojoj sobi. Kad se vratila, pronašla je već ispečene kruhove. Ni ostale služavke ni gospodarica nisu znale tko je pripremio kruh, pa je to pripisano anđelima.

Podsjetilo me to na jednu dogodovštinu koju sam čuo od majke. Marica Živikića bila je pobožna baka koja se uvijek išla moliti u crkvu. Jednoga dana dovezli su joj pred kuću drva za ogrjev, a ona je otišla u crkvu. Kad se vratila, drva su bila složena u drvarnici. Marica je uskliknula "Anđeli su unijeli drva." Njen nešto manje pobožan muž joj je odgovorio "Marice, ja sam unio drva, a ne anđeli."

U kapeli svetog Blaža nad oltarom se nalazi svetohranište s relikvijom svete Krvi. Unutrašnjost kipa Svetog Lica je šuplja i, po dolasku iz Svete Zemlje, navodno je sadržavala dvije ampule s Isusovom krvlju. Jedna je ostavljena biskupu Lunija kao nagrada za to što se nije usprotivio prijenosu Svetog Lica u Luccu te se danas čuva u katedrali u Sarzani. Druga se već stoljećima čuva ovdje. 

U čemu je fora s tri svijećnjaka nagurana u jedan kut starog oltara? Inače, pred ovom freskom prenesenom iz obližnjeg groblja i klaustra, po predaji se molila sv. Zita. 

Masseo Civitali,  Uznesenje Marijino, rezbareni i oslikani drveni retabl iz 15. stoljeća

Još jedan od bezbroj oltara ne bi mi privukao pažnju da nisam uočio nešto neobično na natpisu ispod menze.

Zašto je prekriženo "virgo et martyr" ispod retka koji navodi da tu počiva tijelo sv. Fauste? Odmah mi je proradila znatiželja i mašta. Jesu li i nju modernisti željeli izbrisati poput sv. Filomene i nekih drugih svetaca? Ako sv. Beda Časni kaže da su trinaestogodišnju Faustu između ostalih muka pokušali "kao drvo prepiliti napola", zar se tu našao neki bedak nečasni koji je htio oduzeti Fausti njezino mučeništvo i djevičanstvo? 

Nakon malo istraživanja, našao sam odgovor. Drugačiji od mojih nagađanja, ali zato i zanimljiviji: 

Sveti Kasije, biskup u gradu Narni između 537. i 558. godine, imao je za suprugu Faustu. Svjedočanstvo o tome daje nadgrobni natpis, sastavljen od samoga biskupa, u kojemu izražava želju da počiva, u iščekivanju uskrsnuća, uz zemne ostatke svoje žene.

Osoba je dakle povijesna, ali kasnije informacije treba uzimati s većim oprezom. Kolika je, primjerice, povijesna utemeljenost pripovijesti o životu koji je provodio sa svojom suprugom u potpunoj uzdržljivosti, nije moguće odrediti: srednjovjekovne biografije često naglašavaju takve pojedinosti.

Također, ne čini se da je Fausta u starini uživala kakvo štovanje; kult je nastao kasnije, kada je biskup Kasije počeo biti čašćen. Blizina Faustinih kostiju onima njezina muža te nježna pohvala koju joj je on napisao i dao urezati na sarkofag, mogli su potaknuti narod da ih štuje zajedno.

O Fausti se, međutim, u srednjem vijeku pojavila velika zabuna. Zamijenjena je s istoimenom sveticom iz Kizika na Helespontu, koja je podnijela mučeništvo u doba cara Maksimina, ali nije moguće utvrditi kako je do te zamjene došlo. U jednom mnogo kasnijem izvještaju kazuje se da je biskup Kasije dao donijeti iz Kizika relikvije te mučenice kako bi na taj način iskazao čast svojoj ženi. Prema tom bi kazivanju dakle već u 6. stoljeću u Narniju bila tijela dviju Fausti.

Stvari su se dodatno zakomplicirale u 9. stoljeću, kada su, čini se, kao posljedica jednog pljačkanja Narnija, Faustine relikvije zajedno s Kasijevima bile prenesene u Luccu, gdje je bila štovana pod nazivom „djevica i mučenica“. Dvostruki prijenos mučenice iz Kizika valja, najvjerojatnije, ubrojiti u legende. Ne može se, međutim, dovoditi u sumnju prijenos koji su izvršili stanovnici Lucce; ali oni nisu odnijeli mučenicu iz Kizika, nego kosti Kasijeve supruge. Kako se zatim u Narniju povjerovalo u postojanje relikvija mučenice, izvori ne navode; moguće je da je upravo isto ime izazvalo zabunu.

Ako vam je prethodna priča izmamila podsmijeh prema naivcima iz nekih prošlih vremena, brzo će vas uozbiljiti pomisao da se "zabune" događaju i u 21. stoljeću. Pred našim se očima, unatoč modernim sredstvima komunikacije, pohrane i provjere informacija, stvaraju kojekakve svetačke legende. 

glavni oltar s tijelom sv. Frigdijana

opet tri starinska svijećnjaka nagurana u jedan kut

Ogromna kamena ploča uzdignuta pored oltara maloprije spomenutog biskupa Kasija, poduprta dvama grubo isklesanim volovima, podsjeća na jedno od čuda svetog Frigdijana. Priča kaže da je, tijekom gradnje svoje prve crkve, svetac zaposlio radnike da vade kamen. Naišli su na ovu golemu ploču i nisu je uspjeli podići. Kad je svetac doznao za to, poslao je veliki broj ljudi da im pomognu. Čak ni tada nisu je mogli pomaknuti. Napokon je sam sv. Frigdijan došao na to mjesto zajedno sa svojim klerom. Nakon što se pomolio, podigao je ploču bez ikakvog napora i postavio je na kola. U ta kola upregnuo je dva vola koji su je brzo dovukli do crkve. Posvećena od svetca, velika ploča služila je stoljećima kao stol na kojemu su u staroj sakristiji bila položena crkvena ruha. Smatrana je prevelikom za tu svrhu kada je izgrađena nova sakristija, pa je postavljena tamo gdje se danas nalazi u crkvi, uz natpis koji bilježi čudo.

Drugo objašnjenje podrijetla ove velike ploče jest da je ona dio spolija donesena u sedmom stoljeću iz amfiteatra.

 

Nečija ruka za usporedbu debljine kamena.

Nadgrobne ploče Lorenza Trente i njegove supruge, djela Jacopa della Quercije, 15. st.

U istoj kapeli Trenta, od istog kipara potječe i ovaj oltar Gospe s djetetom i svetcima. Ispod oltara je rimski sarkofag iz 2. stoljeća koji sadrži posmrtne ostatke sv. Rikarda „kralja“. On je bio Englez koji je sa sinovima i kćeri hodočastio u Rim, a umro je u Lucci 722. godine. Njegovi su sinovi, zajedno sa sv. Bonifacijem, postali evangelizatori u Njemačkoj; Villibald je bio prvi biskup Eichstätta.

Kip sv. Petra gleda prema freski koja prikazuje mučeništva triju svetih levita kojima je crkva prvotno bila posvećena. 

Kapelu Križa ili sv. Augustina ili relikvija oslikao je 1508. Amico Aspertini. 

Bog Otac okružen anđelima, prorocima i sibilama

Lijevo je prikazano Isusovo rođenje, a u gornjoj luneti sv. Augustin predaje pravilo kanonicima. 

Desno radnici uzaludno pokušavaju obuzdati rijeku Serchio koja je svojim poplavama kroz povijest često prijetila Lucci. Sv. Frigdijan grabljama trasira novi tok rijeke i ona je zatim čudesno krenula putem koji joj je odredio svetac. 

Desno sv. Ambrozije krsti sv. Augustina, a gore je polaganje Isusa u grob. Na lijevoj slici prikazan je prijenos Svetog Lica iz Lunija u Luccu, koji je izvršio biskup Lucce, blaženi Ivan.

"Rodoslovno stablo" regularnih kanonika

kapela sv. Ane sa slikama iz 19. stoljeća

Konačno smo završili obilazak bazilike San Frediana. Ulaz se plaća 4 eura i svakako bih preporučio ovu lijepu crkvu bogate prošlosti. Još toliko možete platiti ako se želite popeti na zvonik, ali meni to nije bilo interesantno. 

Uz širu stranu zvonika nalaze se ovi poduplani prozori

Sada idemo u prostranu crkvu sv. Augustina

Crkva je obnovljena u 14. stoljeću, a tijekom 19. stoljeća korištena je kao vojno skladište. Kasnije je ponovno vraćena u bogoslužnu upotrebu i predana sestrama Oblatama Duha Svetoga, čija se matična kuća još uvijek nalazi točno nasuprot pročelju crkve.

Pod glavnim oltarom je tijelo utemeljiteljice te redovničke zajednice, sv. Elene Guerre koja je živjela od 1835. do 1914. 

Mnoštvo posudica s dezinficijensom, Talijane je korona jako prehitila.

Tijekom mog prvog posjeta, luzofonska grupica imala je misu, pa sam navratio drugi dan da se mogu približiti glavnom oltaru i relikvijama svetice. 

Na zidovima crkve nalaze se informativne ploče o životu sv. Elene. 

Elena Guerra posebno je širila pobožnost Duhu Svetomu o čemu je više puta pisala i papi Lavu XIII. koji je na njezin poticaj, između ostalog, objavio encikliku Divinum illud munus.

Neki nazivaju sv. Elenu Guerru bakom karizmatika. No svetica je o Duhu Svetom pisala i govorila samo u skladu s tradicionalnim učenjem i pobožnošću Crkve. Dakle, ako i prihvatimo taj naziv, ne smijemo ju povezivati s heretičkim zastranjenjima današnjih karizmatika. Kao što ni običnu baku najčešće ne okrivljujemo ako joj se (Bože sačuvaj!) unuk počne drogirati, a unuka živjeti razvratno.

Redovnice iz reda koji je utemeljila sv. Elena držale su školu koju je pohađala i Gemma Galgani. Gemma je molila svoje učiteljice da ju za nagradu, u danima kada bi dobila samo izvrsne ocjene, navečer podučavaju o Isusu i njegovoj muci. 

Posljednjih osam godina svog života Elena provodi u patnji križa. Sumnje, spletke među sestrama, bolni nesporazumi, vode do njezina brutalnog smjenjivanja s mjesta generalne poglavarice, što je prihvatila i proživjela s posluhom i radošću svetih. Vrhunac te nadnaravne radosti ogleda se u događaju 20. rujna 1906., kada u kapeli, predajući svoju prisilnu ostavku, Elena pjeva „Te Deum“ zajedno sa sestrama koje su upravo završile spletkariti protiv nje.

Zanimljiva je podudarnost da je Elena Guerra umrla na isti datum, 11. travnja, kada i Gemma Galgani koja je preminula 11 godina ranije. Štoviše, obje svetice umrle su na Veliku subotu.

U bočnoj kapeli čuva se slika Majke Božje od kamena (Madonna del Sasso). 

Ime je dobila u spomen na jedan davni svetogrdni čin.

Jedan nepopravljivi kockar, izgubivši na kocki i posljednji novac od znatnog imetka koji je imao, našao se u krajnjoj bijedi. Shvativši koliko je izgubio u kockarnicama, obuzeo ga je bijes te je, poput opsjednutoga, lutao gradom bacajući kamenje, izvikujući psovke i bogohuljenja.

Došavši pred tu sliku, u bezumlju je bacio kamen na Gospu. Djevica, pogođena u rame, prokrvarila je i premjestila Dijete s desne na lijevu ruku. Dok su prisutni zgroženo promatrali prizor, kockar je nastavio s pogrdama i proklinjanjem, sve dok se pod njegovim nogama nije otvorilo tlo i zemlja ga progutala zajedno s plamenovima koji su izvirali iz ponora.

Ostao je zjapeći strašan bezdan koji se nije mogao zatrpati, ma koliko zemlje da su u njega bacali. Pokušali su ga izmjeriti dugim užetom, no umjesto da dosegnu dno, uže se vratilo nagorjelo. Spustili su i mačku i psa, a izvukli su ih mrtve i spržene. Tada je odlučeno da se ponor zatvori željeznom pločom, iznad koje je postavljena spomen-ploča u znak sjećanja na svetogrđe i strašnu kaznu.

Natpis nas upozorava da se bezbožnik samo trebao pokajati i bio bi spašen.

Nisam se približavao rupi. 

Bravo, majstore!

Torre Guinigi najpoznatiji je po česmini koja raste na vrhu

Prolazio sam više puta ispred oratorija svetih anđela čuvara. Svaki put sam se pomolio svom anđelu čuvaru, ali uvijek je bilo zatvoreno, pa sam zaključio da mi nije suđeno pogledati tu kapelu. Vjerojatno sam prečesto ražalostio svog anđela  ˙◠˙

Evo nas u crkvi Presvetog Trojstva.

U crkvi su svi stari oltari odrezani.

U ovoj je crkvi pod glavnim oltarom tijelo blažene Marije Domenice Brun Barbantini (1789.-1868.).

Imala je sretno djetinjstvo, ali se u adolescenciji suočila s dubokim gubicima, uključujući smrt oca i tri mlađa brata. Te tragedije, uz njezinu snažnu vjeru, oblikovale su njezin suosjećajan karakter.

Sa 22 godine udala se za Salvatora Barbantinija u katedrali sv. Martina u Lucci. Njihov brak, ispunjen ljubavlju, naglo je prekinut kada je Salvatore umro pet mjeseci kasnije, ostavivši Mariju Domenicu trudnu. Rodila je sina Lorenza, koji je umro u osmoj godini, produbljujući njezino iskustvo patnje. 

Inspirirana svojom predanošću Kristu i Djevici Mariji, posebno Gospi Žalosnoj, Maria Domenica je 1819. osnovala „Pobožnu uniju sestara milosrđa“, koja je 1829. prerasla u sestre kamilijanke služiteljice bolesnika. Ta je kongregacija bila posvećena skrbi za bolesne, siromašne i umiruće s duhom nesebičnosti, odražavajući njezino uvjerenje u služenje Kristu kroz patnike. Naglašavala je spremnost riskirati vlastiti život za bolesne, kako je navedeno u njezinim pravilima: „Služiti Gospodinu Isusu Kristu u osobama bolesnika s velikodušnošću i čistoćom namjere, uvijek spremna riskirati život iz ljubavi prema Kristu.“

Život Marije Domenike obilježile su mistične pojave, uključujući viđenje Isusove krvi koja je istjecala iz kaleža tijekom mise, što je produbilo njezinu predanost krepostima. Suočila se s osobnim kušnjama, uključujući klevetu, ali je odgovarala oprostom i molitvom. Njezino je suosjećanje obuhvaćalo i praktične geste, poput obećanja da će se brinuti o siročadi i molitvi da majka može dojiti svoje novorođenče.

Nije lijepo od mene, ali palo mi je na pamet da možda bl. Maria Domenica još nije kanonizirana jer joj puno ime i prezime nije tako impresivno kao Gemme Galgani i Elene Guerre. Za svetce kao i za umjetnike, dobro je imati zvučno ime koje se lako pamti i izgovara.

Na ovom mjestu prikladno je ubaciti fotografiju krsnog zdenca iz crkve sv. Ivana i Reparate nad kojim je Maria Domenica krštena. To je naravno, noviji zdenac, ali se nalazi u istoj krstionici gdje je i onaj romanički koji smo već vidjeli. 

Možda ste već primijetili, ali volim promatrati uzorke, posebno u popločavanju. Crkva gdje se nalazi tijelo bl. Marije Domenice Brun Barbantini popločana je na neuobičajen način. 

Uzmemo li zajedno dva peterokuta i dva romba, dobivamo osmerokut koji me odmah podsjetio na one koje sam viđao kao slivne rešetke na ulicama Lucce. Kasnija analiza uvjerila me da ovi osmerokuti nisu slični, ali ostaje zanimljivo pitanje jesu li na neki način povezani. 

Za kraj, da se odmorimo od ovog dugog posta, kratka večernja šetnja. Idemo južno, van zidina i s druge strane pruge. 

Kada sam prvog dana vidio na ulici u Lucci djevojku s dvije demižonke u rukama, najprije sam pomislio da je Samoborka. Kasnije sam se uvjerio da brojni lokalci vodu za piće pune na javnim česmama kojih ima svuda. Neki od njih predvečer dovezu čitave gajbe s bocama koje onda pune. Ne čini mi se da je to zato što se cigane da uštede na vodi doma. Vjerojatno im istančano nepce osjeti da je voda finija i zdravija s javnih pipa. Kud svi Turci, tu i mali Mujo, i ja sam pio vodu i punio bocu na tim punktovima. 

Šetnja je bila uz akvedukt iz 19. stoljeća. Krećemo od elegantne vodospreme. 

srećom, ovo je ostalo od nekih prošlih radova

Mussolini je gradio autocestu od Firence do Pise koja je prekinula akvedukt. Za pješake je tu nathodnik. 

Akvedukt se nastavlja, ali odlučio sam skrenuti do crkve koju sam primijetio i onda krenuti nazad. 

Slučajno sam uočio misteriozni kvadrat Sator na oglasnoj ploči. 

Dobro kažu Juraj i Job, vojevanje je život čovjekov na zemlji.

U povratku od akvadukta, kod kolodvora sam naišao na dvojicu mladića, jednog krvavog lica i drugog golog do pojasa koji je nešto urlao na arapskom i mahao prema prvom pivskom bocom. Produžio sam korak da stignem do sigurnosti pothodnika s klasičnom glazbom.