Mi smo gdje kada taki, te i javne opačine medju sobom trpimo, ne žigošemo ih, pače po gdje kada javne grešnike i prave sablaznike odlikujemo, obćeći š njimi. Tako nije eto radio prorok Ilija!

Ali najčudnovatija pojava za Ilije je ova, što se narod uzprskos kaznama Božijim ne htjede obratiti. Bog zatvori nebo; tri godine i šest mjeseci nema kiše, posvuda strašna glad, posvuda neizreciva bijeda, a nitko se ne obrati k Bogu; pače narod viče, da je prorok tomu kriv, i kralj hoće da ga ubije. "Jesi li ti onaj", viče Ahab, "što nesreću na Izrael donosi?" — Ovo je slika zadnjih vremena, Isus proriče, da će onda biti ratovi, potresi, glad i strašne bune. "Razliti će se nad narode sedam čaša gnjeva Božjega" proriče sv. Ivan, ali se narodi ipak ne će obratiti; živjeti će u svojih opačinah, opijavati se iz kaleža pohotnih naslada, dok se ne napuni mjera i u strašnoj borbi ne bude konac svijetu.

Ovo su slični prizori iz vremena proroka Ilije i onih na koncu svieta. Kada će se to zbiti, za to niko ne znade. S toga treba da pažljivo gledamo na znakove vremena. Tajna zloba se sve to bolje razvija, kako se zbiva sa svakim velikim dogadjajem u poviesti naroda. Ko će za onih vremena živjeti, trebati će mu vatreni duh sv. Ilije. Ali i mi živimo u vremenu strašnih borba i silnih oluja, i mi trebamo da nas napunjava jak duh i jaka volja. Promotrimo s toga duh proroka Ilije!

Duh Ilije bješe vatren duh. "Ustade prorok Ilija poput vatre i riječ je njegova gorjela poput zublje." Tri puta je dozvao vatru sa neba. Jedanput je dozvao vatru milosti sa neba, koja je na Karmelu spržila žrtvu; dvaput je dozvao vatru osvete, koja je izaslanike kraljeve pogubila. I u srcu je proroka trostruki plamen buktio razsvjetljujući, ugrijavajući i uništujući; u Ilije je buktio plamen vatrene vjere, plamen vruće pobožnosti i plamen najstrožeg života. Ovaj će duh za posljednih vremena svima od potrebe biti, ako ne će u kušnji propasti. Vjerom će svladati nevjeru, pobožnošću bogohulstvo, strogosti života nasladu i zamamu opojnog uživanja.

(izvor)