Priznanje granica

Uopće uzevši primjećuje se kod svih ukazanja kako su apostoli vrlo polako i s primjesama sumnjičavosti dolazili do vjere. Za Ivana je napisano da je počeo vjerovati kad je vidio prazan grob. Ali to još nije bila potpuna vjera: »Još naime ne bijahu razumjeli pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih« (Iv 20, 9). Učenike iz Emausa morao je Uskrsnuli s naporom dovesti do razumijevanja Pisma (Lk 24, 25) Završetak Markova Evanđelja više puta naglašava, kako učenici nisu htjeli vjerovati različitim svjedocima (Mk 16, 9 i sl.). Lukino Evanđelje izričito ističe da su apostoli izvještaj žena o uskrsnuću držali izmišljotinom (Lk 24, 10). 

Tako se izvještaj o Tominoj sumnji sasvim uklapa u psihološko stanje ostalih apostola, dapače s psihološkim stanjem svakog pojedinog čovjeka, koji je suočen s takvim događajem koji se protivi svakom iskustvu, kao što je Kristovo uskrsnuće. Toma zahtijeva da, prije nego povjeruje, stavi svoje ruke na rane Uskrsnuloga. 

Osam dana nakon toga ponovno se javlja Isus apostolima, kad je bio prisutan i Toma. Uistinu je Isus ponudio Tomi da dotakne njegove rane. Toma je u isto vrijeme bio svjestan svoje ograničenosti; dok je Gospodin govorio o ograničenosti ljudske spoznaje Boga: »Blaženi, koji ne vide, a vjeruju«. To ujedno znači, da je čovjeku pogled u novi svijet, u koji je Isus ušao uskrsnućem, gledanje njegove božanske slave (Lk 24, 26) u ovozemaljskoj opstojnosti, ograničen. Ovdje na zemlji nam preostaje samo vjera, i to vjera u onoga koji se je svojoj »braći« (Mt 28, 10) javio kao uskrsnuti i živi. Nisu mogli potpuno shvatiti što je u biti činjenica uskrsnuća, nego da moraju vjerovati onima koji su do te vjere došli i tu vjeru svjedoče. 

Zato je ovaj evanđeoski izvještaj konačno za nas poziv na poniznost, na skromnost i priznanje granica, mogućnosti ograničenosti. Svijet će nam uvijek bivati veći. Sve više čovjek prodire u spoznaju divnog sklada i svrhovitosti svemira. Sve više spoznaje beskonačnost svemira, svoju nesposobnost da u sve prodre. Pošto za nas svijet postaje veći, još veći je za nas Bog. On će za nas sve više biti neobuhvatan i nedostižan. Ako uopće nešto možemo saznati, tada nam to mora biti objavljeno po samoj Božjoj objavi. Ali to što o Bogu znamo samo je početno spoznanje, kao sjene što padaju na izvor svjetla, koje nas toplim i svjetlećim zrakama podsjećaju, da sunce zaista postoji. Potpuna spoznaja Boga, gledanje Boga, biti jedno s Njim, to nam je obećano za vječnost. Na ovom se svijetu moramo zadovoljiti s onim što nam je Bog objavio o sebi. Ovdje trebamo samo vjerovati. Vjera nas potiče da budemo svjedoci evanđeoske vijesti osobito onima koji su daleko od Boga, da i oni doznaju za Božju objavu i da je dalje šire.

(izvor)