Onda kada su u bijedi

Krug budućnosti Rusije proširuje se. Utemeljeno je načelo cijeloga novog svijeta, načelo kojemu je svrha obnova kršćanstva posredstvom sveslavenske pravoslavne ideje i uvođenje nove misli u čovječanstvo. To će se zbiti čim Zapad istrune, a istrunut će kad papa pošto konačno izobliči Krista – tim samim dozove ateizam u pokvareno zapadnjačko čovječanstvo.

Dostojevski u pismu Majkovu 15. svibnja 1869.

Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, koja će se obratiti, pa će svijetu biti poklonjeno jedno razdoblje mira.

Gospa Fatimska 13. srpnja 1917.

* * *

Lik Tarasa Ševčenka nad Rusijom¹

Ukrajince sam poznavao otprije vrlo površno po Ševčenkovim "Hajdamacima", po Tolstojevim "Kozacima", po Gogoljevu "Tarasu Buljbi", po Sienkiewiczevu "Potopu", po Byronovu "Mazepi" i po nekim drugim djelima prozne privovjedačke i stihovne lirske umjetnosti. U Judenburgu² je to poznavanje prestajalo biti romantično. Upoznavao sam ne samo ukrajinsku literaturu u originalu nego i ukrajinsku publicistiku i žurnalistiku. Ti slavenski ikavci bili su uprli svu snagu da postanu slobodni. Nisu ih shvatili ni prijatelji Rusa ni njihovi neprijatelji.

Moj drug jednogodišnji dobrovoljac³, inače student slavistike, Lubinecki davao mi je na čitanje Ševčenkova "Kobzara". Bila je to već izlizana knjiga, koja je išla od ruke do ruke, ali samo kod onih koji su bili pristaše ili prijatelji ukrajinske državne samostalnosti. Na koricama izvana bio je štampan naslov neke njemačke knjige. I prvi arak u samoj knjizi bio je njemački tekst. To je bilo zaštitno sredstvo protiv zapljena, koje su se provodile više puta u školi jednogodišnjih dobrovoljaca u Gracu i Judenburgu. Zaštitno se sredstvo pokazalo uvijek uspješnim. Njemački oficiri, koji su plijenili sve što je imalo natpis ćirilicom, pogledali bi samo njemački naslov "Kobzara" i vratili bi knjigu vlasniku. Lubinecki mi je napose stavio na srce da knjigu ne čitam kod zajedničkog stola, nego na svojem ležaju, a pritom neka se čuvam da u knjigu ne bi zavirio jedan Ukrajinac, kojega su njegovi sunarodnjaci držali špijunom. Ja se nisam uvjerio o tom da bi taj jednogodišnji dobrovoljac bio špijun, ali sam iz razgovora s njim saznao da on ne pristaje uz ukrajinske nacionaliste zato što se kao Rusin smatrao nacionalno osviještenim Rusom. Svakako sam skrivao knjigu pred njim i izbjegavao u njegovoj prisutnosti razgovore o ukrajinskom pitanju. A ako bi knjiga bila kod mene zaplijenjena, ja sam imao preuzeti odgovornost za nju kao njezin vlasnik. Čitao sam s oduševljenjem sve Ševčenkove pjesme do kojih sam došao. Neke sam stihove prepisao te sam ih učio napamet.

Nikada mi se kasnije nije izbrisao iz sjećanja uvod balade "Ivan Pidkova":

"Bulo kolys, na Vkraini
revily harmaty,
bulo kolys, Zaporozci
vmily panuvaty.
Panuvaty, dobuvaly
i slavy i voli;
minulo sia, ostaly sia
mohyly po poli..."

"Bilo nekad, na Ukrajini su grmjeli topovi, bilo nekad, Zaporošci su znali gospodovati. Gospodovali su, stjecali su i slavu i slobodu; to je prošlo, ostale su mogile (grobovi) po polju. Visoke te mogile, gdje lako počivaju kozačka bijela tjelesa, povijena u kitajku. Visoke te mogile crne se kao brda i u polju tiho govore s vjetrovima o slobodi. Kao svjedoci pobjedonosne slave s vjetrovima se razgovaraju, a unuk koseći rosnu travu pjeva za njima."

Recitirao sam pred drugovima Ukrajincima napamet, vježbajući se u ukrajinskom izgovoru, također neke lirske pjesme Tarasa Ševčenka. On je svoju liriku gradio na narodnoj poeziji. Zato su ga morali zavoljeti široki narodni slojevi, koji su osjetili sebe u ovakvim i sličnim Ševčenkovim stihovima:

"Na ščomeni čorni brovy,
na ščo kary očy,
na ščo lita molodiji
veseli djivoči?

Lita moji molodiji
marno propadajutj;
očy plačutj, čorny brovy
od bitru lyniajutj..."

Ime Tarasa Ševčenka bilo je g, 1914. nacionalni, kulturni, a donekle i socijalni program Ukrajinaca.

Slavila se stogodišnjica pjesnikova rođenja. Val oduševljenja razlijevao se početkom te godine po svim ukrajinskim krajevima. Ševčenko se rodio 9. ožujka 1814. Pripreme su za proslavu rođendana bile veličajne. Gradska su zastupstva votirala oveće svote za sam jubilej, rodoljubive, prosvjetne, pa i ekonomske korporacije najaviše da će 9. ožujka održati čitav niz predavanja i akademija; mnoge su ulice, čitaonice, muzeji, knjižare, trgovi i perivoji nazvani Ševčenkovim imenom; na uspomenu pjesnikovu utemeljeno je više stipendija za školsku mladež; od spomenika Ševčenkovih najpoznatiji bi bio u Kijevu, spomenik koji je stajao 300 000 kruna, a izradio bi ga jedan talijanski kipar. Snažnim poklikom radosti klicalo je činovništvo, građanstvo, seljaštvo, radništvo, a osobito mlađi naraštaj.

Službena carska Rusija, osnovana na velikoruskom šovinizmu i imperijalizmu, nije mogla ni umjela taj veliki pokret svesti u granice svojih pravih političkih interesa. Daleko od svake autonomije i federacije, htjela je ona svim nasilnim sredstvima učvrstiti svoj centralizam. "Državno je jedinstvo u pogibli, Mazepinci hoće održati smotru svojih revolucionarnih pristaša!" – tako je zaintačila službena i šovinistička velikoruska štampa. A ministar javnih poslova Maklakov jedva je dočekao tu graju pa je zabranio javnu proslavu jubileja.

Ogorčenje je Ukrajinaca bilo veliko – to veće što je ruska vlada i godine 1911. spriječila proslavu pedesetgodišnjice Ševčenkove smrti. Protestirao je složno čitav ukrajinski narod. A pritekao mu je u pomoć i jedan dio same velikoruske javnosti.

Dvije stranke, kadetska radna i socijaldemokratska, iznijele su 24. veljače u dumi hitnu interpelaciju zbog te šikanacije. U debati koja se pritom razvila morala je vlada progutati mnogu gorku. Napokon je dobila za sebe jedva 115 protiv 160 (147) glasova. Isti su dan protestirali protiv zabrane ruske vlade u lavovskom pokrajinskom saboru i galicijski Ukrajinci.

Ministar Maklakov htio je uzmaknuti tako što je izdao proglas da je Ševčenkova proslava dopuštena, ali da ne smije biti nikakve političke natruhe.

Ukrajinci se nisu zadovoljili takvim ograničenjem. Oni nisu dopustili svojemu protivniku da polovičnim uzmakom postigne rehabilitaciju. Zadovoljili su se donekle time što je pred ruskom javnošću i pred svjetskim javnim mišljenjem velikoruska tlačiteljska politika prema ukrajinskom narodu bila žigosana, a usto je upravo tom zabranom Ševčenkovo ime u narodu bilo još više popularizirano. Stoga su se odbori dali na žestoku propagandu u povjerljivim sastancima, a javne su svečanosti otkazali, da ogorčenje naroda protiv progonitelja bude što veće.

Na sam dan Ševčenkova rođenja, 9. ožujka, iznenadile su ipak policiju i mjesne vojničke garnizone po ukrajinskim gradovima velike skupine demonstranata. Đaci na visokim školama u Kijevu, Harkovu, Jekaterinoslavu i Odesi, pa čak i u Petrogradu prirediše tom prigodom štrajk i ulične manifestacije. Osobito je burno bilo u Kijevu. Devetoga i desetoga ožujka došlo je ondje do pravih bitaka između policije, vojnika i svjetine. Rusija je prvi put nakon socijalne revolucije iz g. 1905. morala slušati revolucionarne poklike, među kojima su se isticali i: "Živjela samostalna Ukrajina! Dolje Rusija!", pa čak i: "Živjela Austrija!"

Taj posljednji, paradoksni poklik u čast jednoj državi koja je sama bila preopterećena progonstvom Slavena i imperijalizmom Nijemaca i Mađara, bio je posljedica elastičnije austrijske politike prema Ukrajincima. Razumljivo je samo po sebi da bi samostalna Ukrajina značila u krajnjim konsekvencijama isto tako komadanje Austro-Ugarske kao i Rusije. Ali je bečka vlada mislila da bi neprilikom svoje moćne susjede mogla privremeno ušićariti kakav plijen za sebe, zato je iz špekulacijskih razloga dopustila Ševčenkovu proslavu.

Progonstvo ukrajinskih nacionalista bilo je pojačano i prošireno kada su ruske carske čete g. 1914. bile osvojile Galiciju. Sva mržnja Ševčenkovih slavitelja bila se usredotočila oko riječi "carizam". Carizam je bio najbolji nišan ne samo socijaldemokrata, koji su se bili pocijepali na boljševike i menjševike, nego i svih struja koje su se dičile da idu za progresom.

Ušavši u Bukovinu i u Galiciju, caristička je Rusija izdavala manifeste rastapajući se od sveslavenskih fraza. Njezini su generali i komesari govorili o oslobođenju, a s poljskim legionarima postupali su tako da su svakoga koga su uhvatili strijeljali ili vješali. Zabranili su sve ukrajinske listove, potjerali u progonstvo stotine hiljada građana, preplavili ukrajinska naselja svojim carističkim propagandistima i prozelitima.

Sa svepoljskom su se strankom bili donekle složili, jer su dopustili da njezin organ "Slovo polskie" i dalje izlazi u Lavovu. Izlazile su isto tako poljske novine "Gazeta Wieczorna", "Kurjer Lwowski" i "Wiek Nowy". Svi službeni oglasi štampali su se samo na ruskom i poljskom jeziku. Ukrajince su Velikorusi bili pozvali da se odreknu svojih nacionalističkih osobina i da prihvate velikorusku orijentaciju. U Lavovu je bilo čak zabranjeno govoriti ukrajinski.

Najveći martirij morali su podnijeti ukrajinski grkokatolici. Lavovski grkokatolički metropolit Šepticki bio je odveden duboko u Rusiju. Na svojem povlačenju kroz razne postaje križnoga puta bio je 1. listopada 1914. prevezen iz Nižnjega Novgoroda u Kursk. Volhinijski pravoslavni biskup Dionizije prolazio je Bukovinom i Galicijom. Skidao je grkokatoličke i namještao pravoslavne župnike. Grkokatoličkim svećenicima objavio je da će im dopustiti vršenje svećeničkih dužnosti ako se odreknu zajednice s Rimom i ako pri službi Božjoj umjesto molitve za Sv. Oca papu budu molili za Sv. Sinod. U duhovne akademije u Rusijii počeli su prozeliti Dionizije i njegovi pomoćnici odašiljati sinove "galicijskih, bukovinskih i ugarskih Rusa", kako su službeno nazivali ukrajinske grkokatolike.

Ukrajinske su škole u okupiranim krajevima caristički činovnici predavali ruskim učiteljima, koji su se imali boriti proti ukrajinskom jeziku i proti ukrajinskoj narodnoj svijesti.

Nije čudo što je ovakva velikoruska šovinistička i imperijalistička praksa naišla na osudu i ondje gdje je prije bilo rašireno rusofilstvo. U samoj Rusiji jako se širila ilegalna literatura, u kojoj se isticala godine 1914. osobito zbirka revolucionarnih pjesama s naslovom "Novija pjesni novobranca" (Nove pjesme rekruta). A ministar Menjšikov pisao je u "Novoje vremja": "Ne čuje se, na žalost, ništa o masovnim ustancima u slavenskim zemljama austrijskim – u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, Dalmaciji, Češkoj i Moravskoj. Ako su ti narodi tako ravnodušni za svoju sudbinu, možda će Rusija požaliti svetu krv svojih sinova, koja je previše izdašno bila prolivena za slavensku slobodu. Rusija ima pravo očekivati mnogo djelotvorniju potporu austrijskih i balkanskih Slavena..."

Velike je udarce ruskomu apsolutizmu i imperijalizmu zadavao i Lenjin, koji je održao među ostalim g. 1914. u Zürichu predavanje "Rat i socijaldemokrati". Napadajući kapitalizam i imperijalizam, dotaknuo se Lenjin i ukrajinskog pitanja. Priznao je da u Rusiji ima desetak narodnosti koje su potpuno lišene svih narodnih prava. Među njima je i veliki ukrajinski narod, koji se u razvijanju kulture ne smije služiti ni svojim materinskim jezikom. Ukrajina je u istom odnosu prema Rusiji kao Irska prema Engleskoj. Ona je ostala zemljom naturalnoga gospodarstva, jer bez svojega jezika nije mogla razviti ni trgovinu ni industriju. Zato je – izveo je Lenjin zaključak – u interesu međunarodnoga proletarijata da Ukrajina neminovno zadobije svoju državnu samostalnost. A "ruski je narod dovoljno velik da stvori za sebe posebnu nacionalnu državu i time bi mu bila dana mogućnost najbržeg razvoja".

Lenjin nije bio nikakav prijatelj Austro-Ugarske, ali je rekao da caristička Rusija nema nikakva prava vladati se kao nekakva osloboditeljica austrougarskih Slavena, jer da ti Slaveni imaju veću slobodu nego njihova braća u "slavenskoj Rusiji" ili u drugim slavenskim državama.

Praveći u sebi sintezu ovih i drugih podataka koje su donosili ukrajinski bečki listovi "Vistnik sojuza vizvolenja Ukrajini", "Dilo" (prije dnevnik u Lavovu, a g. 1914. tjednik u Beču), "Ukrainische Nachrichten" i "Ukrainisches Korrespondenzblatt" i čitajući osim Ševčenkova "Kobzara" dramu u tri čina "Sfinka Evropi" Vasilja Pačovskoga, koji je za života Franje Ferdinanda očekivao od njega oslobođenje Ukrajine, ja sam kroz bolna razočaranja zapadao u sve veći pesimizam ne nalazeći ni na jednoj zaraćenoj strani ljudi o kojima bih mogao vjerovati da su jednako pravedni prema svima, pa i prema mojoj izrabljivanoj Hrvatskoj.

Stao sam se pitati: Nisu li svi narodi jednaki grabežljivci, koji se pozivaju na opću pravednost samo onda kada su u bijedi, a kada dođu do veće snage i slobode, spremni su jednako potlačiti i izrabljivati druge kako su drugi tlačili i izrabljivali njih?

Ponovno i ponovno vraćao sam se na modeliranje portreta Tarasa Ševčenka, čiji se lik u mojoj duši sve više ocrtavao kao lik suca, koji je vikao: Kamo ideš, Rusijo? Kamo ideš, Europo? Kamo ideš, čovječanstvo?

*

Zaklapao sam "Kobzara" ili koju drugu knjigu u kojoj sam čitao njegove pjesme. Na svojem tvrdom ležaju razmišljao sam zatvorenih očiju o umjetničkom stvaralaštvu toga darovitoga borca za slobodu. Činilo mi se da gledam kako se u užurbanoj mješavini miču konture nežive prirode, slike zvjezdanoga ukrajinskoga neba i biljnoga carstva, pojave careva, hetmana, buntovnika, mučenika, nesretnih zaljubljenika. Sve se to micalo i jurilo preda mnom kroz atmosferu radosti i bola, humora i ogorčenja, sarkazma i sažaljenja. Kako da čovjek bude ravnodušan prema tim likovima, koji nas potresaju udivljenjem ili grozom, veseljem ili sjetom, koji nam mame na usne smijeh ili na oči suzu, koji nam bude u srcu prezir ili poštovanje, mržnju ili ljubav? Sve nijanse sklonosti i odvratnosti mogao je ovako darovit pjesnik evocirati u čitaocima prema tomu kakvu je čuvstvenu vrijednost ulijevao u pojedine oblike svojega stvaranja. On je mogao svoje osobe uresiti aureolom svetosti, a mogao ih je zaviti i u crninu pakla. Time je Ševčenko postao sudac posebne vrste. Izvadio je iz ukrajinskoga života tipove realnosti i prenio ih u svijet svojih čuvstava i raspoloženja. Ti odljevci postadoše predmeti ne samo našega znanja nego i našega osjećanja.

Njegova je poezija uvijek sugestivna, čuvstvena i plastična. Ishitrenosti u njega nema, on je govorio uvijek ono što je duboko osjećao. Njegovo životno iskustvo nije poteklo iz proučavanja, nego iz proživljavanja i trpljenja.

Bio je sin kmetskih roditelja, koje je izgubio u djetinjstvu. Učio je školu i početke slikarstva kod raznih seoskih đakona. Bio je neko vrijeme općinski pastir i gospodski lakaj, dok ga nisu g. 1838. kao dvadesetičetverogodišnjeg mladića otkupili od kmetstva ruski slikar Brülow i pjesnik Žukovski. Platili su za njega vlastelinu Engelhardtu 2500 rubalja.

Na slikarskoj akademiji u Petrogradu učio je Ševčenko slikarstvo kod Brülowa. Uzgredno je pisao i pjesme pa je g. 1840. izdao zbirku "Kobzar", a g. 1841. osvanuše i krvavi "Hajdamaci".

Ševčenko je bio nakon svojega oslobođenja samo devet godina na slobodi, jer ga 1847. utamničiše kao člana potajnoga Bratstva Ćirila i Metoda. Optužiše ga da je zajedno s povjesničarom Kostomarovom, s Hulakom, Biloserskim i nekim drugim prijateljima spremao revoluciju kojoj bi bila svrha: "uspostavljanje ukrajinske samostalnosti i ukrajinskoga hetmanata". Nisu mu mogli dokazati nikakve krivnje, ali ga zbog nekih pjesama, koje su bile uperene proti ruskim carevima, osudiše na prisilno vojništvo, u kojem je patio punih deset godina. Amnestiju mu je isposlovao grof Tolstoj.

Nakon amnestije poživio je samo još četiri godine, jer ga je 10. ožujka 1861. snašla smrt u Petrogradu. Već 6. svibnja iste godine prenesoše mu tijelo u Kaniv, gdje ga sahraniše na jednoj uzvisini iznad Dnjepra.

*

Idejna podloga Ševčenkove poezije jest borba proti kmetstvu, borba proti ruskom carizmu i slavljenje ukrajinske samostalnosti.

Meni se često pričinjala borba Turgenjeva za ukidanje kmetstva, usprkos divnim pjesničkim slikama, licemjernom poezijom. Toga dojma nisam se mogao osloboditi ni pri čitanju nekih Tolstojevih djela. Kako su ti velikaši mogli iz kmetskih žuljeva stvarati svoj socijalni, a dobrim dijelom i kulturni položaj? Zašto nisu povukli konsekvencije iz svog uvjerenja, nego su u praksi ostali feudalci do kraja života?

Ševčenkova poezija za oslobođenje kmetova krvavo je iskrena i uvjerljiva. Ševčenko nije slao druge u boj protiv feudalizma, dok bi sam bio feudalac, nego je osuđivao ono u čem su se drugi ogrešivali o njega, a on nije nikada bio ortak feudalnih derikoža. Osobno je preturio preko glave patnje kmetstva, a usto je sve do svoje smrti morao gledati kako mu braća i sestre žive u neslobodi. S ogorčenjem se pjesnik sjeća više puta jedne sudbine u očinskom domu. "Gledao sam u gaju u očinskoj kući umjesto raja samu grozu pakla, samu rabotu, ropstvo i bol, ni za molitvu nam nisu dali vremena." Tako jaduje u jednoj pjesmi, u kojoj prekorava idiličare koji slikaju seoski život kao uzor sreće. A najvećom je snagom provalila Ševčenkova težnja za oslobođenjem seljaštva u "Hajdamacima". Tu je zanos za slobodu katkada prešao u neetično držanje, naime u glorifikaciju okrutnosti i surovosti.

Bičem satire šibao je Ševčenko osobito ruske careve. U vizionarnom snu dozvao je na ročište Petra I. Velikoga, Katarinu II. i Nikolaja I. nabrajajući im grijehe što su ih počinili proti njegovoj Ukrajini. Opisujući kako su pobijeđeni Kozaci sušili nevske močvare da Petar I. Veliki uzmogne sagraditi sebi novu prijestolnicu, prelazi pjesnik u drastične psovke: "Care, Bogom osuđeni, / govori, nezasitna sotono, / reci, prokletniče, / što se zbilo s Kozacima? / Da izravnaš močvare, / uzeo si njihove kosti / i sagradio na njihovim lešinama / rezidenciju..." Ševčenko ne može oprostiti ni Katarini II., koja je uništila posljednje ostatke ukrajinske državnosti, razorivši slobodnu republiku zaporoških Kozaka, zvanu "Sič".

*

Velikorusko gospodstvo donijelo je Ukrajini feudalizam i zabranu ukrajinskoga jezika. Carevi su oružanom silom podržavali svoj sistem sprečavajući nesmiljenim knutom svaki pokret sputanog roba. Taj je knut morao na sebi i Ševčenko osjetiti. Njegova desetgodišnja kazna, koju je car Nikolaj potvrdio, bila je upravo okrutna. U svojem "Dnevniku" zabilježio je pjesnik 19. lipnja 1857. i ovo:

"Sve kad bih ja bio i krvni ubojica, za moju osobu ne bi mogao nitko izmisliti oštriju kaznu negoli je ova, što su me uvrstili u orenburški kor kao vojnika. A da čaša bude puna, zabraniše mi slikanje i uzeše mi tako najplemenitiji dio mojega životnog djelovanja... Poganin je August prognao onoga Nazona k divljim Gotima (to nisu bili Goti, nego Geti, latinski Getae, op. prev.), ali mu nije zabranio ni pisanje ni slikanje; meni je kršćanski vladar Nikolaj zabranio oboje. Drugi od tih dvaju krvnika jest kršćanin 19. stoljeća."

Razumije se samo po sebi da su ovakve Ševčenkove invektive ostale trajno na carističkom indeksu. Zato je i 1914. bilo zaplijenjeno u Kijevu potpuno izdanje Ševčenkovih djela, koje je bilo štampano u 10 000 primjeraka.

I mučenici gube mnogo od svoga ugleda ako nisu spremni i drugima priznati onu slobodu koju traže za sebe. Ševčenko nije bio u toj opasnosti, jer je tražio slobodu ne samo za Ukrajinu nego i za druge narodnosti koje su bile potlačene u Rusiji. Rusku imperijalističku politiku i nasilno rusificiranje žigosao je on najjače u svojem "Kavkazu", uzevši iz čerkeskoga života sadržaj za tu poemu. Da se osjeti snaga pjesnikova sarkazma, dovoljno je pročitati samo ono mjesto gdje Rusi poučavaju Čerkeze:

"Mi nismo pogani, ta mi smo kršćani, koji se rado zadovoljavamo najmanjim. Pustite da vas u prijateljstvo sputamo, potražite dobre nauke u nas; vasioni svijet pripada nama! Sibirija je već sama dovoljna da služi bezbrojnom narodu kao – tamnica. Od Moldavinih obala pa do Finske u svim se jezerima neprestano šuti..."

Među sačuvanim Ševčenkovim slikama osobito je lijep jedan pejzaž s Aralskog jezera. Pejzažist je bio Ševčenko i u svojim pjesmama. Naučio je osobito oštrim okom promatrati prirodu, koja se u njegovoj domovini veoma razlikuje od prirode u sjevernoj Rusiji. Duša mu bila odviše dojmljiva a da ne bi osjetila tu razliku. On sam piše:

"Velikorusko selo, kako veli Gogolj, jest hrpa sivih bijelih balvana s crnim rupama umjesto prozora, vječna prljavost, vječna zima; jedva opažaš ondje pokoji zeleni stručak. Iza sela zelene se beskrajne šume, a samo selo čini se kao da je s marom ispuzlo iz sjene toga neprohodnoga vrta sve do velike ceste, da se u dva reda utabori uz nju... Kako li je drukčije u Ukrajini, tu su po svakom selu, štoviše, i po gradu rasute bijele, prijazne kuće, koje leže u sjeni višnjika i trešnjika... O moja siromašna, moja čarobna, moja draga zemljo! Hoću li naskoro udisati tvoj životvorni slatki zrak?" ("Dnevnik", 14. srpnja 1857.)

Ševčenko je u svojoj poeziji proslavio ukrajinsku stepu, ukrajinske visočine i šume, uskrisivši grobove (mohyly) pradjedova i pokazavši ujedno kako njihovi unuci u toj lijepoj zemlji moraju živjeti u ropstvu i u nekulturi. Osobito često opisuje on Dnjepar, tu svetu historičnu ukrajinsku rijeku. A iza Dnjepra i njegovih pragova (porohy) dolazi more, po kojem su hetmani s Kozacima poduzimali krvave šetnje sve do Sinope, Trapezunta i Carigrada.

*

Svi veliki pjesnici koji trpe skloni su religioznosti. Za njih je potreba da osjećaju blizinu Boga, koji će konačno izravnati sve ove nepravde zemaljskoga života. I Ševčenko je bio iskren vjernik. Što svojega vjerovanja nije dublje usavršio, kriva je mnogo i ruska pravoslavna crkva, koja se bila previše povezala s carizmom te je zanemarila produbljivanje apostolata među svjetovnjacima, a osobito među inteligencijom. Carizam, birokratizam i jednostran misticizam i pijetizam potjerao je mnoge vjernike, koji su tražili istinu, u svakojake hereze i raskole. Na jednom mjestu govori Ševčenko o svojoj pobožnosti u djetinjstvu:

"Bilo mi je upravo trinaest godina kad sam čuvao ovce iza sela. Sad, je li bilo sunčano svjetlo ili kakav drugi sjaj, ja ne znam što me je tako obasjalo pa mi je bilo sveto i toplo pri srcu, kao nekomu tko se k nebu uspeo. Poziv na večeru već je davno bio odzvonio, ali ja sam, klečeći u šikari, uznesen u razgovoru s Bogom, taj poziv prečuo; tako sveto i lako tekla mi je iz srca usrdna molitva..."

Najznatniji je Ševčenkov religiozni pjesmotvor "Marija". Ali ta Marija nije Bogorodica ni ruskih ortodoksnih pravoslavaca, a još manje katoličke Crkve. Ruska je crkva s pravom taj pjesmotvor osudila. Ševčenko nije dovoljno poznavao Mariju iz Evanđelja i iz kršćanske tradicije. Zapadajući u racionalizam, pjesnik se nije mogao ukloniti osjetljivim zabludama, premda je inače imao dobru volju da bude kršćanski mistik.

*

Mnoge Ševčenkove lirske i epske pjesme znali su napamet i oni koji nisu znali čitati i pisati, nego su ostali analfabeti. Ševčenko je usavršio narodnu pjesmu formalno i idejno. Samo do jedne vrline nije se ipak uspeo. Narodna je pjesma katkada okrutno krvava, njezini su junaci katkada previše zadojeni mržnjom i neobuzdanom senzualnošću. Takve elemente treba purificirati, treba ih iznositi s pravednom sugestivnom odbojnošću, a ne s odobravanjem. Ševčenko nije toga svagdje proveo, zato je to sjena u nekim njegovim baladama.

Ispoređivao sam ukrajinsku literaturu s velikoruskom. Kolika li je razlika bila među njima! Velikoruska literatura bila je svjetski priznata. Puškin, Turgenjev, Bjelinski, Černiševski, Dostojevski, Tolstoj, Gončarov, pa i Čehov i Gorki bili su tužitelji mnogih mana službene carističke Rusije. A pitanje Ukrajine i njezinih patnja slabo je i tek sporadično odjeknulo u njihovim djelima.

Priznavao sam i dalje veličinu ruske literature s umjetničkoga gledišta. Ali s etičkoga gledišta mnogo me više osvajao lik Tarasa Ševčenka, kojemu su životne borbe dopustile da postane umjetnik samo srednjega glasa, premda se inače uzdigao visoko iznad Ukrajine i čitave Rusije.

___________________

¹ Poglavlje neobjavljene knjige Petra Grgeca "Između puške i pera".

² Autor je bio jednogodišnji dobrovoljac 27. gradačke pješačke regimente, koja se 10. listopada 1914. preselila iz Graza u Judenburg i tu ostala do 29. studenoga 1914.

³ "Ajnjeriger", vojni obveznik na tzv. đačkom roku, u Austro-Ugarskoj.