Gostujući autor - Tradicionalna misa u srcu Pariza

Htjela sam s vama podijeliti nekoliko dojmova s tradicionalne mise na kojoj sam prisustvovala u crkvi Saint Nicolas du Chardonnet u Parizu.

U jednoj od najpoznatijih pariških četvrti, poznatoj po sveučilištu i velikom broju studenata koji ondje borave, tzv. Latinskoj četvrti, nedaleko svima poznate Sorbone, nalazi se velika crkva građena u skladu s tradicionalnim katoličkim arhitektonskim načelima. Potječe iz 13. st. i doista, kako negdje kaže bl. Ivan Merz, kada uđeš u njezinu glavnu lađu i iznad sebe vidiš prozore ukrašene vitrajima s likovima svetaca, kada pred sobom vidiš bogato urešeni oltar s upaljenih šest svijeća spremnim za svečanu (veliku) misu, kada vidiš pokrajnje oltare i odsjaj svijeća, kao da te taj ugođaj prenese u neku drugu, nezemaljsku dimenziju, koja te potiče na misli o vječnosti.

Upravo je takav ugođaj bio prošle nedjelje, 15. srpnja, u crkvi Saint Nicolas du Chardonnet, koja je dom i okosnica jedne od većih tradicionalnih župa u svijetu i, općenito, centar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Francuskoj. U njoj se svakodnevno moli časoslov i prikazuje sveta misa, a nedjeljom i nekoliko njih.

Osjećaj koji sam imala kada sam prvi put i sama došla u crkvu bio je kao da sam se vratila u vrijeme prije Koncila i ušetala u pravu župnu zajednicu, odlično organiziranu, u kojoj ima obitelji s djecom, školaraca, mladih, starijih – ukratko: ljudi svih generacija. Danas se takva tradicionalna zajednica, nažalost, rijetko može iskusiti. Već s ulaza u crkvu, izvana, može se osjetiti neki obiteljski, poznati osjećaj: zvona jednakim ritmom odzvanjaju u metežu Latinske četvrti, ljudi se skupljaju i polako ulaze, djeca se igraju i trče. A unutra: mir, tišina, ljudi u molitvi, neki sjede, neki kleče, žene glava pretežito pokrivenih velom, tu i tamo koje dijete oponaša stav roditelja koji pobožno mole.

Misa započinje u 10.30 sati; svečana, s orguljama, zborom i šest ministranata. Ulazi procesija za zlatnim križem uz svečani zvuk, a zatim slijedi kađenje i čitav skup obilježja koja danas, nažalost, ne nalazimo uvijek na misi: gregorijanski napjevi, svećenikovi brojni znakovi križa i poklecanja, prenošenje misala sa strane oltara na stranu poslanice, nakloni glave od strane vjernika... Još jedan od tih "ostataka prošlosti" vidi se prilikom propovijedi: u pratnji dvojice ministranata, svećenik skida manipul i odlazi do katedralne propovijedaonice koja se nalazi usred crkve; uspinje se, čini znak križa i započinje riječ upućenu na izgradnju vjernicima. Jednako je tako i završava – znakom križa. Najsvečaniji trenutak je, dakako, pretvorba, nakon koje slijedi pričest koju dijele dvojica svećenika. Mnogo se ljudi pričešćuje, a crkva je puna. Očita suprotnost tolikim francuskim crkvama i župama koje su ili zatvorene ili otvorene samo nedjeljom, ali vrlo rijetko ispunjene, i to gotovo nikada mladima. U crkvi se osjeća neka pobožnost, mnogi nakon pričesti kleknu na mjesto i ostanu u molitvi do zatvaranja svetohraništa, pjevaju se pjesme u kojima sudjeluje i narod, ponekad izmjenično sa zborom.

Nakon mise, pozdravi ljudi koji se poznaju, prodaja knjiga i misala, zadržavanje ispred crkve uz viku djece i glasove Parižana i turista koji ispijaju kavu u nekim od brojnih malih kafića Latinske četvrti. Zvona i dalje jednoliko zvone, baš kao kod pretvorbe; njihov zvuk smiruje uznemirenu parišku svakodnevicu. Nedjelja je.

***

Hvala našoj čitateljici na ovom lijepom opisu, a tko želi vidjeti i čuti djelić ugođaja za svečane nedjeljne mise u ovoj crkvi, može se poslužiti i ovom video snimkom od prije nekoliko godina.