nedjelja, 22. srpnja 2012.

Gostujući autor - Tradicionalna misa u srcu Pariza


Htjela sam s vama podijeliti nekoliko dojmova s tradicionalne mise na kojoj sam prisustvovala u crkvi Saint Nicolas du Chardonnet u Parizu.

U jednoj od najpoznatijih pariških četvrti, poznatoj po sveučilištu i velikom broju studenata koji ondje borave, tzv. Latinskoj četvrti, nedaleko svima poznate Sorbone, nalazi se velika crkva građena u skladu s tradicionalnim katoličkim arhitektonskim načelima. Potječe iz 13. st. i doista, kako negdje kaže bl. Ivan Merz, kada uđeš u njezinu glavnu lađu i iznad sebe vidiš prozore ukrašene vitrajima s likovima svetaca, kada pred sobom vidiš bogato urešeni oltar s upaljenih šest svijeća spremnim za svečanu (veliku) misu, kada vidiš pokrajnje oltare i odsjaj svijeća, kao da te taj ugođaj prenese u neku drugu, nezemaljsku dimenziju, koja te potiče na misli o vječnosti.

Upravo je takav ugođaj bio prošle nedjelje, 15. srpnja, u crkvi Saint Nicolas du Chardonnet, koja je dom i okosnica jedne od većih tradicionalnih župa u svijetu i, općenito, centar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Francuskoj. U njoj se svakodnevno moli časoslov i prikazuje sveta misa, a nedjeljom i nekoliko njih.

Osjećaj koji sam imala kada sam prvi put i sama došla u crkvu bio je kao da sam se vratila u vrijeme prije Koncila i ušetala u pravu župnu zajednicu, odlično organiziranu, u kojoj ima obitelji s djecom, školaraca, mladih, starijih – ukratko: ljudi svih generacija. Danas se takva tradicionalna zajednica, nažalost, rijetko može iskusiti. Već s ulaza u crkvu, izvana, može se osjetiti neki obiteljski, poznati osjećaj: zvona jednakim ritmom odzvanjaju u metežu Latinske četvrti, ljudi se skupljaju i polako ulaze, djeca se igraju i trče. A unutra: mir, tišina, ljudi u molitvi, neki sjede, neki kleče, žene glava pretežito pokrivenih velom, tu i tamo koje dijete oponaša stav roditelja koji pobožno mole.


Misa započinje u 10.30 sati; svečana, s orguljama, zborom i šest ministranata. Ulazi procesija za zlatnim križem uz svečani zvuk, a zatim slijedi kađenje i čitav skup obilježja koja danas, nažalost, ne nalazimo uvijek na misi: gregorijanski napjevi, svećenikovi brojni znakovi križa i poklecanja, prenošenje misala sa strane oltara na stranu poslanice, nakloni glave od strane vjernika... Još jedan od tih "ostataka prošlosti" vidi se prilikom propovijedi: u pratnji dvojice ministranata, svećenik skida manipul i odlazi do katedralne propovijedaonice koja se nalazi usred crkve; uspinje se, čini znak križa i započinje riječ upućenu na izgradnju vjernicima. Jednako je tako i završava – znakom križa. Najsvečaniji trenutak je, dakako, pretvorba, nakon koje slijedi pričest koju dijele dvojica svećenika. Mnogo se ljudi pričešćuje, a crkva je puna. Očita suprotnost tolikim francuskim crkvama i župama koje su ili zatvorene ili otvorene samo nedjeljom, ali vrlo rijetko ispunjene, i to gotovo nikada mladima. U crkvi se osjeća neka pobožnost, mnogi nakon pričesti kleknu na mjesto i ostanu u molitvi do zatvaranja svetohraništa, pjevaju se pjesme u kojima sudjeluje i narod, ponekad izmjenično sa zborom.

Nakon mise, pozdravi ljudi koji se poznaju, prodaja knjiga i misala, zadržavanje ispred crkve uz viku djece i glasove Parižana i turista koji ispijaju kavu u nekim od brojnih malih kafića Latinske četvrti. Zvona i dalje jednoliko zvone, baš kao kod pretvorbe; njihov zvuk smiruje uznemirenu parišku svakodnevicu. Nedjelja je.

***

Hvala našoj čitateljici na ovom lijepom opisu, a tko želi vidjeti i čuti djelić ugođaja za svečane nedjeljne mise u ovoj crkvi, može se poslužiti i ovom video snimkom od prije nekoliko godina.

4 komentara:

  1. Moglo bi se to i ovako reci"posjetila djevojka Rimokatolicku crkvu"!


    Alex

    OdgovoriIzbriši
  2. Izbacivati ljude sa svoga i onda hvaliti i veličati Boga jest pravo licemjerje. Kao što su anglikanci oteli rimokatoličko diljem Engleske i Irske, tako su i lefevrovci "oteli" ovu inače rimokatoličku crkvu. Znajte da lijepe liturgije vodi i đavao; zato i ima toliko sljedbenika!
    Nevezano s ovim posljednjim, dakako: bio sam i u srpskim crkvama na divnim liturgijama okrenutima prema oltaru (s mnoštvo tamjana, ikona, križeva i svijeća) ali je njihov pokojni patrijarh nekoć itekako kleo ovaj narod i našu vjeru!
    Dat će Bog tradicionalnu Misu i u naše hrvatske crkve, samo budite strpljivi, ponizni i vazda u molitvi.
    Benedictiones +

    OdgovoriIzbriši
  3. Ajde nemoj biti smiješan, u Francuskoj se crkve iznajmljuju protestantima, muslimanima i kojekakvim sektama, samo za tradicionaliste nije bilo mjesta. U to vrijeme su ih tretirali kao gubavce. U toj crkvi novus ordo se služio za šačicu ljudi i doživljavala je sudbinu postkoncilske devastacije i propadanja, dok je tradicionalista bilo 800, a danas se u nedjelju okupi par tisuća ljudi:

    http://www.sspxasia.com/Documents/Archbishop-Lefebvre/Apologia/Vol_two/Chapter_2.htm

    Bog nekad doista djeluje na šaljiv način, takvu pljusku - ne od nekih pojedinaca, nego od živog glasa Božjeg naroda, ohola modernistička birokracija valjda nigdje nije doživjela.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.