Al Ain I

Put me opet vodio preko istanbulskog aerodroma.

Za vrijeme letova većinu vremena sam drijemao, a kao mala priprema za odredište pogledao sam i nekoliko filmića s najjednostavnijim arapskim riječima. Mislim da su im neke ilustracije promašene jer ovdje muškarac dodiruje ženu po ramenu, a to bi u arapskoj stvarnosti vjerojatno izazvalo vrisak i u najmanju ruku neugodnosti za diratelja. 

Osim jezičnih osnova od kojih nisam ništa upamtio, obrazovao sam se i o par djela nadrealističkog slikara Magrittea.

U Dubai sam stigao ujutro i relativno brzo prošao graničnu kontrolu. Na provjeri putovnica treba gledati u kameru da te uslikaju, a policajac u onoj njihovoj bijeloj haljini s maramom (što im je nacionalna odjeća za muškarce) zatražio me da više otvorim oči. To nije lako kad nakon neprospavane noći škiljim. 

Google karte u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) rade bez greške tako da nije nikakav problem kretati se po gradu i između gradova javnim prijevozom. Metro je u Dubaiju potpuno automatiziran i, kao i svi zatvoreni prostori, klimatiziran. Od ulaska u zemlju osjećao sam se kao da sam u nekoj kompjuterskoj igrici, a taj osjećaj nije me napustio ni kasnije. 

Imao sam četrdesetak minuta do polaska autobusa, pa sam se malo prošetao od kolodvora. Postajalo je već sparno i vruće te sam se držao sjene. Naišao sam na indijski restorančić i pitao prodavača da mi nešto posluži. Kaže on, može slanutak? Rekoh, može, pa mi je ubrzo donio onaj neki palačinka-kruh i zdjelicu umaka sa slanutkom. Uopće nije bilo loše, a koštalo je 4 kune. Inače su im cijene u trgovinama usporedive s našima, a pretpostavljam da je i u boljim restoranima skuplje, ali ovdje gdje sam bio doručkovali su siromašniji radnici.  

Nakon otprilike dva sata vožnje stigao sam u Al Ain, jedini veći grad u unutrašnjosti UAE. Al Ain je treći vrh približno jednakostraničnog trokuta kojemu su ostala dva vrha Dubai i Abu Dhabi. Nakon dolaska nabavio sam karticu za javni prijevoz jer kartica koju sam kupio u Dubaiju ne vrijedi budući je to drugi emirat. Dovezao sam se gradskim busom i došetao do hotela, a vani je već bilo dosta toplo. Zagreb sam napustio na 6 °C, a u Al Ainu se temperatura kretala od 20-22 prije zore pa do 33-35 stupnjeva, naravno u hladu. S obzirom da nije velika vlaga kao na obali, zapravo je bilo prilično ugodno. Vruće kao da je naše ljeto, ali ne neizdrživo kao što sam se pribojavao gledajući meteorološke podatke nekoliko tjedana ranije. 

Na recepciji je tip rekao da navodno nemaju spremnu nepušačku sobu jer sam došao oko 12:20, ali da će do 14 sati kada počinje check in biti spremna. Mislim da je muljao, no nema veze, ostavio sam ručnu prtljagu i otišao se prošetati. 

Iako je u svakom kvartu bar jedna džamija, u neposrednoj blizini hotela je prošle godine otvorena najveća džamija u Al Ainu. 

Kad se držite sjene, šetnja je ugodna, a na suncu je ipak vruće. Što god na slikama vidite da se zeleni, to se navodnjava. 

Kasnije sam čuo da je ovaj stup s jelenima (mada meni više izgledaju kao antilope) bio usred nekog kružnog toka (kakvih ima puno po gradu), pa su ga premjestili na ovu lokaciju da se kao značajna znamenitost sačuva. 

Važnije autobusne stanice imaju klimatizirane kućica. 

Možda je ovdje prikladno vrlo kratko ponoviti noviju povijest Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ovo područje bilo je u 19. i 20. stoljeću pod britanskom protekcijom. Glavna industrija bila je izranjanje bisera, a osim toga su ribarili i uzgajali datulje. Zbog ekonomske depresije i otkrića umjetnih bisera, ta je industrija tridesetih godina 20. stoljeća propala, pa su ljudi životarili do otkrića nafte sredinom prošlog stoljeća. Vladar Abu Dhabija počeo je ulagati dobivena sredstva u razvoj svog teritorija, a kasnije je isto činio i vladar Dubaija. Britanci su 1968. najavili da im više ne mogu garantirati zaštitu što je, dakako, uznemirilo šeike jer im je za leđima Saudijska Arabija, a preko Perzijskog zaljeva Iran. Bahrein i Katar krenuli su svojim putem, a nakon napornih pregovora, vladari sedam emirata dogovorili su ujedinjenje. U novoj federalnoj državi svaki je od šeika ostao vladar na svom teritoriju, a za predsjednika države izabiru onog iz najjačeg emirata, Abu Dhabija. Službeni utemeljitelj i prvi predsjednik UAE bio je od 1971. do svoje smrti 2004. šeik Zayed bin Sultan Al Nahyan koji je ogromne prihode od nafte i plina ulagao u modernizaciju zemlje. 

Šeik Zayed imao je barem 7 žena i 18 sinova (kćeri i ne broje). Jedan od njegovih punaca bio je Mohammed bin Khalifa Al Nahyan koji je ujedno i djed drugog predsjednika UAE koji je vladao od 2004. do svoje smrti u svibnju ove godine. Nalazimo se pred kućom tog punca koja je na popisu zaštićenih elemenata unutar UNESCO-ve svjetske baštine u Al Ainu. Kada sam prije putovanja otkrio kako je u Al Ainu jedini spomenik svjetske baštine koji se nalazi u UAE, nisam shvatio na osnovi čega su upisani na tu listu. Posjet ovoj kući nije mi baš objasnio situaciju, ali oaza koju sam kasnije vidio dosta mi se svidjela. 

Sedam pticoruku predstavlja sedam emirata i sedam dana koji slobodno lete u svijetlu budućnost kreativnosti i kulture. 

Na imanju postoje dvije rezidencije, prednja je bila za primanje gostiju, a druga, iza zida i dvorišta, za žene i djecu. U sobama su uglavnom virtualne izložbe koje prikazuju kako se tada živjelo i kako je ovaj kompleks pažljivo obnovljen. Kada sam pitao "kustosicu" koja me vodila i objašnjavala pojedine prostorije da li da izlazeći na dvorište zatvaram vrata izrazito klimatiziranih soba, rekla je da nema potrebe. To je bio moj prvi susret sa silnim rasipanjem energije koje sam doživio tijekom boravka ondje, a treba imati na umu da svu električnu energiju oni dobivaju iz fosilnih goriva. Kod njih su budalesanja kojima nas šopaju na zapadu potpuno irelevantna. 

Stakla su konzervirana iz perioda kada je kuća nastajala u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Siguran sam da mnogi Hrvati ni ne znaju koliko vrijedne prozore imaju po selima. 

Evo obitelji ili barem onog dijela koji se fotografirao. 

U rujnu je u UAE ukinuto obavezno maskiranje na većini mjesta, a nekoliko dana prije moga dolaska i skoro sve ostale mjere, pa se nisam morao PCR testirati da bih mogao ulaziti u javne prostore. Ipak, koronahisterija je kod njih očito bila vrlo jaka tako da mnogi ljudi (ili bolje rečeno žene) i danas nose maske. Doduše, ovim zamotanima to je vjerojatno i normalno. 

Kao što vidite, eksponati su dosta skromni, ali čini mi se da realistično prikazuju situaciju prije naftnog uzleta. 

U dvorištu je sve bilo priređeno za projekciju filma te večeri. 

Svidjele su mi se dekoracije s križevima na fasadi. 

Ovakvi trijemovi imali su veliku ulogu u rashlađivanju prostorija prije dolaska klimatizacije. 

Pogled prema prednjoj zgradi i zidu koji je priječio posjetitelje od gledanja u dvorište gdje su se muvale žene i djeca. 

Otkriće i eksploatacija nafte zapravo se dosta rijetko spominju u muzejskim naracijama. 

Stručnjaci su pažljivo rekonstruirali kalupe za betonske odljeve ograda i prozorskih rešetki kako bi se sačuvao njihov autentični dizajn. Za kuću staru 60 godina. 

Naravno da su detaljno analizirali i originalne boje. 

A ako si ne možete predstaviti ovu kompliciranu strukturu, tu je i maketa da vam pomogne. 

Čim su mogli, postavili su generatore i klima uređaje i život više nije bio isti. 

Dakako da su i ova ulazna vrata pomno obnovljena. 

Semafori su im dosta raskošni, netko bi čak rekao kičasti. 

Vratio sam se u hotel i ovaj puta su me pustili u sobu, pa sam se mogao i odmoriti. 

Na stropu je oznaka smjera ćabe. 

Kasnije popodne otišao sam se prošetati prema centru i bilo je dosta ugodnije za šetnju.

Izgleda da je i kod njih neki bandić gradio fontane koje nova uprava ne želi održavati. 

Ovakvu ogradu od krnjih oktaeadara s cvijećem već sam negdje vidio. 

Evo nas u parku Al Jahili. Neki muslimani su na ovoj mekoj travi obavljali svoje klanjanje, ali nisam ih slikao. 

Nažalost, tvrđava je bila zatvorena za posjete, navodno zbog nekog koncerta. 

Otišao sam razgledati obližnji muzej u nekadašnjem šeikovom dvoru. 

U tamošnjim muzejima posjetitelj se ne umori od mnoštva eksponata. 

Iz razgledavanja palače zaključio sam da, osim nekih nebitnih pomoćnih prostorija, postoje dva tipa soba: spavaće sobe i sobe za primanja. U ovim drugima je obavezan pribor za kavu. 

Kao što napisah, ovakvih soba ima hrpa. Kavenik im je nacionalni simbol koji se nalazi na kovanici od jednog dirhama, a priprema i posluživanje kave je na unescovoj listi nematerijalne kulturne baštine. 

S druge strane, jedini ured na koji sam naišao izgledao je vrlo spartanski. 

I ovdje su pažljivo uzimali uzorke kako bi zaštitili i sačuvali ovaj dvorac star čak 85 godina. 

Spavaća soba šeika Zayeda i njegove žene (jedne od). 

Odmah iza dvorca počinje glavna i najveća oaza u Al Ainu o kojoj ću nešto više reći drugi put. Sada donosim sliku na kojoj se vidi kako je oaza izgledala u doba dok je šeik Zayed živio u ovoj palači. 

I sokolarstvo je (bilo) jako popularno u tim krajevima. 

Jedna od nekoliko bolnica, ovoj je slogan vjera, nada, mir i ljubav.

Jedan od bezbroj trgovačkih centara i supermarketa. 

I večerao sam kod nekih Indijaca, ali mi umak nije bio tako ukusan kao ujutro. Iako sam napomenuo konobaru da pileći curry ne bude ljut, ipak mi je bilo preljuto. 

Prošetao sam se nakon večere do katoličke crkve. 

Najvažnije podatke o crkvi naći ćete na idućim dvjema pločama. 

Kao što vidite, ima dosta misa, a ja sam, Bogu hvala, bio u Al Ainu upravo na drugu subotu u mjesecu kada se slavi malankarska liturgija. 

U crkvi je još trajala novus ordo misa. Strašno nekvalitetne sladunjave pjesme na engleskom, žao mi je pobožnih vjernika. Na hrvatskom barem imamo dosta pretkoncilskih pučkih pjesama. 

Spustio sam se u župnu dvoranu ispod crkve i pomogao nekoj gospođi rasporediti nekoliko stolica. Za to vrijeme ministranti su priredili iza zavjese oltar. Gospođa je mislila da sam se zabunio i uputila me da je engleska misa u crkvi. Ja sam je uvjerio kako sam došao baš zbog njihove mise (bilo joj je drago) i da uostalom ja u svoj zemlji u Europi ne idem na englesku, nego na latinsku misu. Molitvenik koji se mogao uzeti s hrpe nije mi puno pomogao. 

Liturgija je vrlo teatralna, počinje iza zatvorenih zastora, pa se kasnije zastori otvaraju, a u nekim trenutcima i lelujaju. Neprekidno se kadi, a sve je pjevano, najčešće uz pratnju sintesajzera. 

Ne mogu reći da sam baš nešto razumio osim čestog "amen" i povremenog "Kyrie eleison", a shvatio sam i da je evanđelje bilo o navještenju i rođenju Ivana Krstitelja. No, ono najvažnije za katoličko bogoštovlje, a to je poštovanja, čežnje i ljubavi puno klanjanje Presvetome Trojstvu, dobro sam osjetio. 

Nakon mise svećenik je skinuo ukrašeni kraj svog rukava i dok smo prilazili ostaviti lemozinu, blagoslovio bi nas njime po glavi. 

Oprostio sam se od Tominih kršćana ponijevši sa sobom lijepu spomen brošuru koju su mi poklonili.

Prošetao sam se u ugodnoj večeri do hotela i lagano ugrijao nakon klime u župnoj dvorani. 

Velika džamija šeika Khalifa Bin Zayeda po noći. 

Autobus nogometnog kluba iz drugog emirata. 

Inače, u Al Ainu je njihov najtrofejniji nogometni klub kojemu je od 2014. do 2017. trener bio Zlatko Dalić, a poslije njega i Zoran Mamić i još neki Hrvati.