Jadno

U novom broju Glasa Koncila objavljen je razgovor (arhiv) s vlč. Bornom Puškarićem, župnikom župe sv. Blaža i redovitim celebrantom tradicionalne mise, u kojemu objašnjava ružan događaj koji se odvijao proteklog tjedna. U kino dvorani koja je u vlasništvu župe, ali je već duži niz godina ugovorno koristi Kinoteka, prikazivali su se filmovi s takozvanog Queer festivala Zagreb. 

Vjerojatno je uz sva kina koja su u vlasništvu grada ovaj protunaravni festival održan upravo u crkvenoj dvorani kao svojevrsna provokacija. Ipak, čini se da su se organizatori malo preračunali jer većini ljudi nakon dva potresa, dvije godine suludih restrikcija, ne tako udaljenog rata i divljanja cijena nije posebno interesantna borba za prava transvestita i drugih fetišističkih bolesnika. Ono malo aktivista što su imali trenutno je zauzeto krpanjem trulih cijevi i gradskog budžeta. Pohvaljujem to što su organizatori na plakat festivala stavili simbol onoga što promiču: jadnog čovjeka koji je činio takve perverzije (i to ne u prenesenom smislu) da bi se vjerojatno i papa Franjo zacrvenio čitajući njegovu wikipedijsku natuknicu (nemojte gledati ako imate slabiji želudac). 

Treba nam u svakom trenutku biti jasno, ovo je borba za duše djece. Cilj je da im se u um ubace slike, snimke, riječi i glazba koji će klijati i donijeti plod posebno oko puberteta. Mnoge će zaista zbuniti i navesti na dualistički prezir prema tijelu koje se mijenja te povlađivanje emocijama koje često nisu pod kontrolom. Ne treba biti posebno pronicljiv da se primijete procesi koji vrlo skoro dolazi i nama, dovoljno je povremeno pročitati o zbivanjima u Americi (ja često preletim sažetke koje objavljuje blogerica Amy Welborn). Roditelji znaju što im je činiti: maksimalno ograničiti svojoj djeci pristup ekranima, ponuditi im prikladne fizičke, intelektualne i socijalne aktivnosti, omogućiti im pristup Bogu u dostojanstveno služenim sakramentima i moliti s njima i za njih. Svećenici mogu, koliko je do njih, pomoći uredivši crkve i svoje propovijedi tako da pružaju lijepo, dobro i istinito osjetilima i umu djece i mladih. Ako u crkvama imate amorfne i ružne skulpture koje bi trebale predstavljati Isusa i svetce, ako od liturgije stvarate lakrdiju, priliku za koju pošalicu i slatkastu glazbu, zašto se čuditi tome da neformirane osobe zaista pomisle kako je sve to nebitno, "ljubav je ljubav" i svatko ima svoj izbor koji treba tolerirati. 

Naravno da će svaki roditelj sam procijeniti kada i kako upoznati dijete s moralno osjetljivim pitanjima, posebno onima vezanim uz spolnost. Pokušaji škola ili udruga da se miješaju u to su sasvim očito usmjereni uklanjanju stida kako bi se djecu pripremilo za raskalašeni život (i stoga ovisan o potvrđivanju mase i medija), ali ponekad i doslovno zlostavljanje. Ipak, ako roditelj procijeni da je dijete dovoljno zrelo i da se već susrelo s tim pitanjima u neprijateljskoj propagandi, onda prikladne fotografije i opisi mogu biti korisni. Kao što slike pobačenih beba ili lica ovisnika o drogama govore o paklu koji je prodro u živote milijuna ljudi, tako i fotografije poput one koju su organizatori zagrebačkog festivala stavili na svoj plakat pričaju žalosnu priču o tome što se događa kada povjerujemo zmiji. Svakako, tu priči nije kraj. Mi kršćani imamo prekrasne i životvorne riječi ohrabrenja koje nam je ostavio Spasitelj, prispodobe o razmetnome sinu, izgubljenoj i nađenoj ovci itd. Danas postoji već puno svjedočanstava onih koje je okolina gurala u trans perverzije. Treba svaku pouku, koliko god bila prožeta strašnom zbiljom završiti s nadom, ne u jeftino milosrđe, nego u Smisao koji i prevarenim ljudima koji su razorili svoje tijelo, psihu i okolinu daje mogućnost za obraćenje, pokoru i konačno spasenje.