Dok se još vjerovalo

Na sam blagdan svatko je želio dodirnuti i poljubiti Gospin oltar uzdišući: Gospe milostiva!, Gospe slavna! Zdravo Majko blagoslovljena! Djevice moguća! Prečista Djevice! Majko milosrđa! Gospe, moja mila! Nastao bi takav metež da bi svećenici jedva služili misu. Međutim, toga dana su i svećenici mnogo sabraniji. 

Posebno je ushićenje kada svećenici zapjevaju Zdravo zvijezdo mora i kada počnu iznositi Gospinu sliku. Tada mnogima poteku suze. Vjernici u procesiji Gospinu sliku prate s upaljenim svijećama i svetim barjacima. Na zvoniku zvona zvone, a na bedemima prangije pucaju. Ona čeljad, koja je morala ostati kući, na prozorima okićenim sagovima i barjacima sklopljenih ruku pozdravljaju Gospu. Kada bi procesija stigla do česme, Petrovac ondje bi stala, svećenik bi okadio i blagoslovio česmu. Četvorica bi nosila Gospinu sliku. Spustili bi ju s ramena na ruke te bi spuštajući i dižući ju okretali je desno i lijevo, čineći tako znak križa. Tako bi bila blagoslovljena Varoš kao i svi vjernici koji bi u to vrijeme naokolo klečali. Procesija bi svršila u jedan sat, a potom bi uslijedila Velika misa u crkvi u koju bi stalo do tri tisuće vjernika. 

(izvor: Legende i svjedočanstva o čudotvornoj slici Gospe Sinjske)

(detaljnije o ophodu vidi na str. 108 u Liturgijski običajnik sinjske crkve; vidi i Ljudi se tukli u prsa, kajali se i skrušivali)