Krvi Kristova, spasi nas

Neki su mjeseci u godini posebno obilježeni pojedinim pobožnostima. Tako se u ožujku više molimo svetom Josipu čiju svetkovinu tada slavimo, svibanj i listopad u znaku su pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji, lipanj Presvetom Srcu Isusovu, a studeni molitvi za duše u čistilištu. U srpnju posebno razmatramo o Krvi Kristovoj, primjerice moleći češće istoimene litanije. Prvog srpnja slavimo blagdan Predragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista.

U novus ordo kalendaru taj su blagdan ukinuli. Navodno su ga spojili s Tijelovom, ali od njega zapravo nije ništa ostalo. Čini se da je novorednom mentalitetu nepodnošljivo razmišljanje o Kristovoj Krvi. Zanimljivo da su i iz naslova osmine Božića, tj. Nove Godine, uklonili Obrezanje Gospodinovo kada je Isus prvi puta prolio svoju krv. Kako sv. Toma pjeva preko p. Milana Pavelića "I kap njena može svijet da spasi cijel". Izgleda da su modernisti pokušali ukloniti svaku kap koja bi zasmetala njihovom planu. Sliku kaleža s predragocjenom Krvlju zamijenila je slika čaše s "plodom trsa i rada ruku čovječjih". Čak i nakon riječi pretvorbe koje su beskrupulozno "obnovili" (jer što je koja tisuća godina predaje ako odlučimo mijenjati nešto što se smatralo najsvetijim dijelom mise), i tada to za njih postaje samo "piće duhovno". Nepodnošljive su tim modernim ekumenskim kršćanima riječi poput onih iz molitve blagdana Predragocjene Krvi koje podsjećaju da je Krv Kristova bila cijena našeg izmirenja s Bogom Ocem.

Možda je misao o Krvi Kristovoj uspjela preživjeti još samo u onome što je ostalo od pučke pobožnosti. Istjerana je iz liturgije i doktrine, ostala je skrivena ondje gdje se još pjevaju pjesme poput spomenutog himna svetog Tome te vezana uz određena mjesta i predmete kao što je torinsko platno ili kod nas ludbreško svetište. Snaga simbolike povezane uz Kristovu Krv ne može se tako lako izbrisati. Budući da je Predragocjena Krv u temelju našeg otkupljenja, ako se pokuša ukloniti iz službene Crkve  (pretvaranjem žrtvenika u stol, raspela i križnog puta u nekakve naivne prikaze uskrsnuća ili puta svjetla i sl.), prodrijet će poput bujice kroz neku drugu pukotinu. Tako mi se na primjer čini da je omiljenost krunice Božanskog milosrđa (što god o njoj mislili) velikim dijelom uvjetovana baš takvim nedostatcima u novoj liturgiji i naučavanju. Drugi zanimljiv primjer je Mel Gibsonova Pasija, film koji šokira, ali i privlači današnje vjernike, a obilježen je golemom količinom krvi, do te mjere da u nezaboravnoj sceni Gospa skuplja bijelim platnom presvetu krv s pločnika. Naravno, u ovom kontekstu mogu se spomenuti i stigme koje nam svetce poput Padre Pija ili Gemme Galgani čine još zanimljivijima.

Vjerojatno će netko prigovoriti da je sada mnogo proširenija pričest Presvetom Krvlju za laike zapadnog obreda. No, čak će i površan pogled na ono što se događa u većini crkvi gdje je ta praksa proširena, a još više u zajednicama poput neokatekumena koje je prakticiraju, pokazati da takvu pričest uglavnom promiču novotari koji žele naglasiti da je Misa gozba, a ne žrtva, uvesti što više laik(inj)a u svetište kao djelitelje pričesti i općenito uništiti poštovanje i pobožnost katolika prema Presvetoj Euharistiji. To što neki svećenici skloni tradiciji mogu ovdje-ondje umakanjem hostije u kalež pokušavati spriječiti pričest na ruke samo je pohvalna, ali statistički zanemariva pojava.

Da ne završimo na depresivnoj konstataciji stanja, reći ću kako smatram da je pobožnost i razmatranje Predragocjene Krvi Kristove zapravo vrlo utješna i ohrabrujuća stvar u današnje vrijeme kada vidimo da se mnoge stvari u Crkvi raspadaju i rasturaju. Kap Kristove Krvi može spasiti čitav svijet, očistiti naše osobne grijehe, ali i sva svetogrđa poput onih koja guraju njemački biskupi predvođeni papom Franjom. Od njihovih djela na koncu neće ostati više od onoga što ostane iza večernjih otisaka na plaži idućeg jutra. Koliko god situacija trenutno izgledala beznadno, bilo na nekoj našoj lokalnoj, bilo na globalnoj razini, jednom ćemo ipak ugledati svijet bez ljage, posve čist i bijel.