Petar Perica
NA PODNOŽJU ŽRTVENIKA
Mojim predragim mladomisnicma 1935.
Pristupio bih žrtveniku Tvome,
Al noga dršće taknuv mramor bijeli:
Koracala je blatnom po treniku;
Povratiću se, prosti, Bože veli.
Pristupio bih, al Te Janjca gledam
U snježnom runu, Djevičinog Sina,
Pa ruka trepti, taknuti se predam
Neokaljanog - crvak iz nizina.
Pristupio bih, al Ti bljesak zjene
Zabliještio me, Bože trikrat sveti.
Promatrat ne smje sinak smrtne sjene,
Što Seraf sjajni ne smje okom zreti.
Nu Ti me zoveš, slatkom vučeš silom
Na Sinaj sveti, knjige da iz Tvoje
Tvoj Zakon čitam, pa ga rodu milom
Naviještat hrlim, Višnjeg da se boje.
Pristupiću Ti, k sebi me primakni,
Operi blatna, kao Petra što si,
Ko Izaju mi žarom usne takni,
Ko Arona me balzamom orosi.
Pristupiću Ti, da u plamu jednom
Ko žrtva s Tobom gorim u sve dane;
Da Otac smiren: domu, svijetu bijednom
Milosti rijekom sve natopi strane.
Pristupiću Ti, Tvog da pijem blista;
Pa kad Ti puku kliknem: Gospod s vama! -
Ne vide mene, već u meni Krista,
Da obaspu Te slavom posred hrama.
Novi video
OdgovoriIzbrišipogledajte ga u cijelosti...
Pogledao sam slikopišćić u cijelosti. Fotografije su lijepe i sugestivne, osobito ona gdje službenici oltara ne koncelebriraju nego zasebno celebriraju (mislim kako je ovaj oblik odavno napušten u liturgijskoj praksi Zapadnog obreda), Veni Creator je uvijek svjež i dobrodošao koral ... no u cijelom tom slikopisu premalo je sv. Martina. Čudi me da niste sposobni za neki uvjerljiviji ili u najmanju ruku vjerodostojniji prikaz TLM-a, koji bi više dočaravao službu u st. Martinu, a manje sugerirao kako to čine negdje drugdje, izvan granica Lijepe naše. Ovako je to ponovno samo jedan video kolažni uradak koji služi u najmanju ruku kao motivacija, ali nipošto kao autentičan prikaz stvarnosti TLM-a hic et nunc u ZG-u. Longin
IzbrišiEto, dogodi se da se Longin i ja u nečemu složimo. Svejedno, svaka čast na trudu.
Izbriši:))
OdgovoriIzbrišiG. Longine mislim da nije potrebno prikazivati slike iz sv. Martina. Bar zasad ne.
Video služi samo za motivaciju, da ljudi dođu i vide TLM.
Inače je zanimljivo kako ljude koji nisu baš privrženi TLM uvijek zanima kao "KOLIKO JE BILO LJUDI NA MISI?".
Za to se ipak treba potruditi i doći na prelijepu Tradicionalnu Latinsku Svetu Misu, gdje je svećenik okrenut licem prema Svetohraništu.
Ipak je u našem slučaju Bog u centru pažnje, a ne zajednica, pa tako ako dođe i samo jedna baba na TLM Deo gratias (ili u prijevodu Bogu hvala).
:)
Nota bene. Kako ne bi došlo do zabune. Uopće mi se ne sviđa način celebracije više svećenika na različitim oltarima unutar iste crkve. Longin
IzbrišiNije potrebno, po Vama, ali je u najmanju ruku korektno. Koliko je ljudi bilo na misi? Nikada se time nisam zamarao, jer Crkva nije kvantiteta. Okrenutost celebranta također ne dočarava ljepotu i istinitost liturgije. Što se pak teocentričnosti tiče istinski sacerdos će Boga "vidjeti" u nerukotvorenu hramu, prije nego li u rukotvorenu. Tako da okrenutost zaista ne pokazuje niti dokazuje baš ništa, osim u simboličnom značenju. Možda je umijesnije pitanje: Prebiva li Bog radije u srcu skrovita i ponizna čovjeka ili u tabernakulu? Je li doličnije da je sacerdos okrenut rukotvorenom tabernakulu ili živoj slici Božjoj i hramu Duha Njegova - a to je živi čovjek. Kakva teologija i antropologija danas? Kakva teocentričnost i kristocentričnost danas? I zašto se Job zove Job? Mislim da su to pitanja koja traže solidan odgovor i uravnoteženu liturgiju i katehezu. Longin
IzbrišiJe li doličnije da je sacerdos okrenut rukotvorenom tabernakulu ili živoj slici Božjoj i hramu Duha Njegova. Oni zaostali tridentinci su naučavali neke budalaštine da je nakon Pretvorbe Bog stvarno prisutan. Ne u tabernakulu nego u onome što se čuva u tabernakulu, isto tako ne u čovjeku, stvorenju. Šezdesetosmaški klerolenjinistički ikonoklasti su problem tabernakula riješili premještanjem u duplju, što dalje od pogleda, kako bi se sacerdos divio svojim zlatnotelećim župljanima, a župljani predsjetatelju svoje lokalne nevladine udrugice "Joj kak' smo si svi super".
IzbrišiKakva teologija i antropologija danas? Kakva teocentričnost i kristocentričnost danas? Bilo kakva, ali nikako ne ista kao ona jučer, još manje prekjučer. Svakako ona koja odgovara našim očekivanjima i problemima i koja nam podilazi, u kojoj je Bog na našu sliku.
Longine, Longine, pa ovo što govorite je bučkuriš odvratniji od petparačkih feminiziranih ljubavnih romančića. To smeće ne kupuje nitko stariji od 7 godina. Adolescent pročita Nietzschea, usporedi s tim bučkurišem i napusti Crkvu na mnoge godine.
"...Friedrich Nietzsche once said: “The important thing is not to be able to organize a party but to find people who can enjoy it”..."
IzbrišiBENEDICT XVI TO THE MEMBERS OF THE ROMAN CURIA, Clementine Hall, 22 December 2008
PS Nek se oči sjaaajeeee.....
Mogao bi se nespretno povući zaključak kako je naš Učitelj bio leđima okrenut apostolima dok je ustanovio Žrtvu Novoga i Vječnoga Saveza. Za pretpostaviti je i da Savez sklapamo na način da smo jedni drugima okrenuli leđa. Gesta koja bi po sebi bila vrlo dvojbena. No, znamo kako se ne radi o savezu ravnopravnih i u snazi izjednačenih, pa ipak Isus je svoje nazvao prijateljima. Kakav li je to Savez i kakva je to gesta i što bi najvjernije odražavalo znakovima, gestama i riječima upravo novost Saveza: novog i vječnog? Ne shvatite ovo kao afirmativno pitanje, nego kao problemsko. Teolog u meni se pita, a dobiva premalo ili ni malo zadovoljavajućih odgovora. Longin
IzbrišiTolika je sablazan uopće se usuditi napisati takvu rečenicu kao što je u gornjem komentaru - da je bolje da je svećenik okrenut prema čovjeku nego prema Živomu Bogu.
IzbrišiAli ne zaboravimo da modernizam u osnovi jest - štovanje čovjeka.
Završni govor Pavla VI. na Koncilu, 7. 12. 1965.: "I mi, mi više od svih, štovatelji smo čovjeka" (...anche noi, noi più di tutti, siamo i cultori dell’uomo).
Eto što se događa kad se ludo napusti Sveta Tradicija, čvrsti temelj i sidro Istine, te počne lutati po svakakvim stranputicama noviteta.
Uistinu, Longine, bolje bi bilo za vaše spasenje da nikad niste ni kročili na moderni teološki fakultet.
Mnogo lakše ćemo definirati tabernakul nego li čovjeka. Zar ne? Longin
IzbrišiA) A dobro, kad vam već toliko nedostajem. Vrlo zanimljivo razmišljanje. Izvući iz konteksta jednu papinu rečenicu i onda istu protumačiti kako se komu svidi ... No dobro. Nisam se sablaznio. Stvarno. Što se modernizma tiče i štovanja čovjeka kao njegova cilja: tu se uopće ne bih složio jer modernizam - onaj pravi raščovječuje čovjeka i dovodi do defekta, odnosno baca ga daleko niže od njegova dostojanstva, na razinu zvijeri. Imali smo prilike vidjeti realizaciju spomenutoga defekta u društvenim zbivanjima koja pokazuju kamo dovodi život bez Boga i nepriznavanje poretka koji je prije svih i prije svega (o tome je blaženi Stepinac lijepo govorio): poretka koji je u Bogu kao jedinom zakonodavcu i u Kristu Isusu - jedinom Pravedniku nakon čije osude su upitni svi ljudski sudovi do svršetka svijeta.
IzbrišiAko je nešto uistinu ljudsko, a jest do sve punine, to je kršćanstvo i nauk koji je Krist izložio u Evanđelju, a apostoli predali svojim valjanim nasljednicima, tako kroz sva stoljeća do danas. Najviše životom: djelom i istinom. Naravno, u kontekstu sadašnjice i ako preskočimo (bez zle namjere, jer ne bi dostajalo prostora i vremena) čitav traktat o relativiziranju itd., itd.... jer nakon relativiziranja dolazi defekt, error.
Što se pak liturgijske discipline tiče i vjerodostojnosti gesta i znakova: nisam ja taj koji o tome odlučuje (i više nego više puta sam to isticao), no vjerujem kako će autentična biblijska teologija i liturgika, koja se temelji na ispravnoj svijesti o čovjeku i njegovu položaju i odnosu sa svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem, iznaći najprikladnije sredstvo da se isto i ostvari. Naravno da je teocentrizam ono što u liturgiji jasno treba doći do izražaja. Longin
B) Problemska pitanja koja sam postavio jesu upravo to: samo problemska pitanja. Ni manje ni više. Što se pak tumačenja tiče, nipošto ne želim preteći sud Crkve, no to ne znači da ću prestati razmišljati, razmatrati, proučavati i slušati, koliko je do mene, one koji zasigurno znaju, na spomenutom liturgijskom i inom području, mnogo više. Ne sumnjam kako će u svoje vrijeme to znati i spretnije reći ili izraziti, kako ne bi došlo do zabune, zablude ili sablazni. U tom smislu smatram kako nije ništa manje sablažnjivo proglašavati i naglašavati, po vlastitom interesu i tko zna iz kojih drugih pobuda koje ne vode k istinskoj i autentičnoj kršćanskoj duhovnosti, samo jedan dio Predaje – vjerojatno za svoje ili nečije prozelitističke ciljeve.
IzbrišiIstina je oduvijek u Bogu, koji je jedini Istinit i jedina Istina i koji je god od Istine poznaje njegov glas. Ako ne u svetim spisima, ono u učenju otaca i Svete Predaje koja živi u Crkvi - Kristovoj živoj zajednici na zemlji, koja,vođena svjetlom i trajnim nadahnućem Duha, putuje kroz vrijeme i prostor ususret slavnom dovršenju.
Što se pak moga vječnog spasenja tiče o njemu svoj konačni sud može izreći samo jedan i jedini i Istiniti, a to nije Mateo. Isto se odnosi i na moj studij, koji je bio sve samo ne lagan. Ako smatraš da možeš bolje vrata su Ti otvorena. I nikada nikome pod nipošto svoju naobrazbu nisam nabijao na nos. Bez lažne poniznosti tvrdim kako postoje mnogo bolji, pametniji, rječitiji, razumniji ... Dakle ako imaš nešto protiv mene posavjetuj se sa svojim duhovnikom ili se požali Stvorcu, koji poznaje namisli ljudske. No taj se, Sin Božji, utjelovljena Riječ, Mudrost Božja, nije libio reći za svoje tijelo "razvalite ovaj hram..." kao i na usta Apostola "Hram je Božji svet, a to ste vi" i još "ni na ovoj gori, ni u Jeruzalemu" nego "u duhu i istini".
Želim skrenuti pozornost ne samo na izvanjske čine nego i na istinitost istih, njihovo i duhovno i moralno značenje. Ako se u tom smislu dade nešto deinirati, onda je to sigurno ljubav Božja koja hoće spasiti čovjeka i koji se za njegovo (naše) spasenje "nije strašio krila Djevice" i koji je "svladao oštrinu smrti". U svakom slučaju je li ili nije bilo bolje ovo ili ono što sam u životu činio ili učinio prosuditi će samo Bog. Longin
C) Suma sumarum. Nemam vremena pisati traktate i znanstvene radove na ovom blogu, jer mi ograničenost vremena i teret službe to ne dozvoljavaju. Kada se to i dogodi, da nešto zapišem, kao što je sada slučaj, tada mi je više stalo uočiti ono bitno: s argumentima za i protiv u bilo kojoj stvari o kojoj smijemo razmišljati. Neke me teme jednostavno ne zanimaju, stoga i izostaju moji komentari, a kada se i dogode vrlo su kratki: barem u odnosu na ono što se na ostalim postovima dade pročitati. Neki su vrlo korisni i pomažu mi da bolje izbistrim neke stavove i ne zadaju mi glavobolje oni koje ne razumijem, nego samo oni razumljiviji i zahtijevniji (usp. Twain o Bibliji). Tako da me malo toga može sablazniti na ovom blogu, a ako da onda je to više moj problem i problem trenutnog raspoloženja nego li onoga koji o koječemu piše. Dakle, moj se sveukupni vjerski život ne očituje i ne iscrpljuje na ovom blogu. Imajte to u vidu kada i ako čitate ono što pišem. Ne pišem kao nepogrešivi i logični stroj koji poput naplatne kućice izbacuje listiće s potpuno pravim i adekvatnim odgovorima na sve teme ovoga bloga. I za kraj, je li ili nije svećenik okrenut prema puku ne spada na mene odlučivati, ali ako se na taj način kao nekim čudom dogodi pobjeda ljubavi Božje u svakom srcu koje je svojom predragocjenom Krvlju otkupio, okreni se, brate gdje god hoćeš ali ne od Boga i čovjeka i u konačnici od istine o samome sebi. Kada sam jednog mladog kršćanina upitao što o tome misli odgovorio mi je: „Pa najbolje da svećenik bude okrenut i prema oltaru i prema narodu.“ i opisao mi položaj tijela koji je nalikovao položaju prometnika, koji je okrenut postrance i prema narodu i prema oltaru. Naravno da sam se nasmijao. Za one koje ovo rastužuje iskrena kršćanska sućut. Hvala. Longin
IzbrišiŠto se pak teocentričnosti tiče istinski sacerdos će Boga "vidjeti" u nerukotvorenu hramu, prije nego li u rukotvorenu.
OdgovoriIzbrišiIstina je da je čovjek, koji je krštenjem ucjepljen u Krista i koji je u milosti Božjoj, Hram Duha Svetoga. Odnosno, on je kao takav prebivalište Duha Svetoga, a onda po Duhu Svetomu i cijelog presvetog Trojstva.
No, čovjek s time ne postaje Bog. Postaje prebivalište Božje ali ne Bog. I stoga, jer čovjek niti u stanju milosti nije Bog, mi se čovjeku ne klanjamo. Mi se ne klanjamo niti samima sebi niti drugim ljudima. Nadam se da nije potrebno daljnje elaboriranje zašto je tome tako.
"Možda je umijesnije pitanje: Prebiva li Bog radije u srcu skrovita i ponizna čovjeka ili u tabernakulu?"
Opasno brkaš pojmove. Stvarna prisutnost Kristova pod prilikama kruha i vina nije ista činjenici da Bog boravi u čovjeku koji je u milosti. Jer, kao što smo rekli, čovjek i kad je u milosti ne postaje Bog i stoga se ne klanjamo niti sami sebi niti drugim ljudima. S druge strane, onaj kruh i vino nakon Pretvorbe postaje pravi Bog. Stoga tu i idemo na koljena kako i doliči pred pravim Gospodinom Bogom.
Je li doličnije da je sacerdos okrenut rukotvorenom tabernakulu ili živoj slici Božjoj i hramu Duha Njegova - a to je živi čovjek.
I što ti kažeš Longine, kamo je doličnije da je svećenik okrenut? Prema Bogu ili prema čovjeku? Neprekinuta Tradicija Crkve je svoj odgovor na tu "dilemu" dala i sada svima ostaje da se sami o tom pitanju izjasne.
I usput, liturgija nije, kao što to suvremeni liturgičari krivo govore, prvenstveno čin zajednice. Ona je prvenstveno čin Boga. Onaj je posredovanje Boga Sina pred Bogom Ocem za nas ljude i za naše spasenje. Nama je dana čast i privilegij da tome prisustvujemo i da se u to djelo Božje pricjepimo, ali ne na način da se pobrkaju uloge i zamjene mjesta.
Naš naraštaj, koji je odgojen po novoj katehezi, gotovo je u potpunosti zaboravio gdje se nalazi kad dolazi na sv. Misu. Čak i kad se koriste ispravne riječi u tom opisu, najčešće su one ostale ispražnjene od svog sadržaja. Pojmovi: "Svetinja", "Dom Božji" i sl. su ostali dio jezičnog izričaja, ali jako malo i svećenika ima svijest što to znači i jako malo bi ih se u tom pitanju moglo mjeriti sa svješću ovog starog svećenika čiju pjesmu u ovom članku čitamo.
DM
Idućih dana trebala bi izaći knjiga "Benedict XVI and the Roman Missal".
IzbrišiJedno od poglavlja u knjizi ima naslov: The Church's Eucharist, the Lord's Supper, Israel's sacrifice: reflections on Pope Benedict's axiom "Without its coherence with its Old Testament heritage, Christian liturgy simply cannot be understood". Mislim da se ova konstatacija pape izravno nadovezuje na gornju raspravu.