srijeda, 27. travnja 2011.

Gostujući autor - Moj doživljaj tradicionalne latinske Mise

Oni koji duže vremena čitaju ovaj blog znaju da mi je uvijek drago kad imamo tekst gostujućeg autora. Ne samo zato što onda ja ne moram pisati, nego još više jer to daje drugačije poglede i potiče kvalitetnije "druženje" preko ovog medija.

Pozivam i druge naše čitatelje da nam se jave sa svojim dojmovima i doživljajima s tradicionalne mise.  Koliko se sjećam, do sada smo imali samo jedan tekst koji u svom drugom dijelu iznosi takve zabilješke (bilo je možda i komentara pod drugim postovima).


Cvjetna nedjelja. Prvi put prisustvujem misi u obliku koji je trajao od Grgura Velikog pa do sedamdesetih. Ne bih rekao da sam uzbuđen, prije da sam nervozan. Razmišljam kad se kleči, kad se ustaje, hoću li sve pohvatati. Dakako, strah je bespotreban jer ostalima neće biti prva takva misa pa je dovoljno da slijedim njih (što se tiče ustajanja, sjedanja, klecanja). Svjestan sam da cijeloj misu mogu pribivati ne rekavši ni riječ, ali ja sam nekako sav zvrkast. Neka čudna kombinacija euforije i straha da nešto ne pokvarim.

Kako sam uopće došao u sv. Martina? U mojoj se obitelji do vjere držalo više nominalno nego stvarno, a na mise se odlazilo samo na velike blagdane. Uoči moje krizme župni je kapelan nas mlade skupio u jednu lijepu homogenu grupu, ali njegovim se odlaskom i mojim polaskom u srednju školu (bio sam zadnja generacija bez vjeronauka u srednjoj školi) ta grupa raspala. Nedjeljni su se odlasci u crkvu prorijedili. Dapače, vjera mi je bila sve slabija, a nekako me sve više obuzimao duh vremena. Potom se u meni vjera probudila 2005. te sam počeo redovito ići na misu, čitati sv. Pismo i knjige katoličke tematike te nastojim općenito živjeti prema kršćanskim načelima. Na misu sam obično išao u Baziliku Srca Isusovog u Palmotićevoj (nikad nije bila moja župa), a privukao me vrstan zbor. Kako sam u međuvremenu postao otac, a potom se preselio, zbog realnih obiteljskih razloga trebalo je krenuti na misu u novu župu. Nova župna crkva je moderna zgrada koja svojom arhitekturom ne daje vjerniku osjećaj sakrosanktnosti. Presveto je, ipak, smješteno u blizini glavnog oltara, ponešto sa strane, ali ipak naprijed. Ni blizu idealnom, ali ne previše vrijedno spomena s obzirom na neke druge crkve. Nedjeljom i blagdanom su tri jutarnje i jedna večernja misa, od kojih je jedna dječja, a ostale tri imaju svaka svoj zbor. Manje smeta što su zborovi loši, a mnogo više pomanjkanje kanonskog i duhovnog vodstva tih zborova (pripjevi psalama odabrani nasumce i slično). Pjesmu Krist stade na žalu napisao je Ivan Pavao II, ali osim toga valjda postoje i druge liturgijske pjesme, čija melodija u vjernicima stvara osjećaj sakrosanktnosti (meni osobno melodija pjesme Krist stade na žalu ne stvara nikakav osjećaj Božje blizine).

Objavu motuproprija Summorum pontificum odmah sam zamijetio i razveselila me činjenica da se tradicionalna misa vraća. Nisam tada, 2007. bio izraziti tradicionalist, a nisam to niti sada. Moj se osjećaj tradicionalizma ponajviše očituje upravo u liturgiji, u antipatiji prema zloupotrebi glazbe odnosno pretjeranom samoisticanju svećenika ili vjernika. Nisam protivnik II. vatikanskog koncila, ali mislim da je u postkoncilijarnim odredbama zavladao duh onih koji odbacuju sve što je bilo prije i zazivaju novo doba. Mislim da je za pape Ivana Pavla II. ta samozvana avangarda polagano zastala, a za Benedikta XVI. su pogreške jasno i nazvane pogreškama te se krenulo ispraviti ih. Moj stav je bio da misa koja je bila služena stoljećima ne može biti nešto što se jednog dana odbaci. A upravo se tako postupilo (ako netko tvrdi suprotno, morat će se jako potruditi da me uvjeri). Uglavnom, ja sam mislio da su odredbe motuproprija izvršene i da se zasigurno negdje u Zagrebu služi tradicionalna misa, na koju ću ja jednom u budućnosti i otići (kad budem imao vremena; tako čovjek sam sebi opravda izostanak truda). Slučajno sam naišao na Tomin blog i s čuđenjem shvatio da je prva misa služena TEK u veljači 2011. To me napokon pokrenulo da sudjelujem u misi onako kako su sudjelovale generacije mojih predaka.

Pa eto, kako sam doživio samu misu. Prvo svećenik ulazi s ministrantom i škropi vjernike. Sviđa mi se. Lijepa uvertira da se vjernici dodatno saberu prije same mise. Svećenik i ministrant izlaze i skoro potom ulaze za misu. Svećenik na glavi ima biretu. Ovo mi se sviđa. Danas je vidimo samo kod kardinala, i to po Rimu. Misa započinje, a mi smo kleknuli. Općenito mislim da nova misa ima premalo klečanja. Većina ljudi ne poklekne na Agnus Dei, a dobar dio njih niti tokom Pretvorbe. Svećenik onda moli Confiteor. Ministrant odgovara, vrlo brzo. Znam riječi i u tom trenutku shvaćam da imam potrebu dijalogizirati, a ovdje nemam priliku. U tom trenutku sam malo u sebi nezadovoljan, ali minutu poslije shvaćam da me povela potreba za samoisticanjem. Osim toga, uočavam da svećenik izgovara latinski po njemačkoj, a ministrant po talijanskoj tradiciji (najlakše je reći da se Regina caeli čita po njemački kao regina celi, a talijanski ređina čeli). Moram priznati da mi je ova razlika vrlo simpatična. Kyrie eleison - tu odgovaramo svi, ali ipak mnogo diskretnije nego na novoj misi. Poslanicu svećenik čita na latinskom, a ministrant na hrvatskom. Evanđelje svećenik potom čita na oba jezika. Čemu onda narodni jezik, kad riječ Božju mogu čuti na materinjem? Propovijed kratka, jezgrovita, nenametljiva. Vjerovanje svećenik moli sam. Očekivao bih da to mole svi, ali pročitao sam misal. Za Očenaš vrijedi isto. Ranije kleknemo prije pretvorbe (na Sanctus), a ustanemo tek prije Očenaša. Iako sam u misalu vidio da Očenaša svećenik moli sam, opet se ne mogu priviknuti. Nema rukovanja za znak mira. Ako u crkvi na novoj misi sjedi 5 ljudi u klupi, to bude 14 rukovanja, sa svima u svom redu, s redom ispred i redom iza. Ne nedostaje mi rukovanje. Ne nedostaje mi niti čitanje naglas molitve vjernika. Molitva vjernika mi na novim misama često doima isforsirano. Osobito kad je čita netko od vjernika, a ne ministrant. Slijedi Agnus Dei i svi lijepo klečimo. Domine non sum dignus ponavljamo triput, ne preglasno. Potom slijedi najljepši trenutak: Presveto svi primamo klečeći, na jezik. Nakon završetka mise svećenik izlazi s biretom na glavi.

Opći dojam?!. U prvi mah bilo mi je pretiho, ali potom sam shvatio da je manje prilike za samoisticanje. Moje i svećenikovo. Narodni jezik? Ne treba mi, osim da čujem riječ Božju, a to sam čuo. Svećenik okrenut prema oltaru? Divna stvar. Na novoj misi stalno svi gledamo u svećenika, a tko zna što sve njemu pada na um kad gleda u desetke ljudi (ja sam sveučilišni nastavnik pa znam da koncentracija pada kad netko izlazi na stražnja vrata dvorane, ili kad u nekom času zamijetim kako student u zadnjoj klupi kopa nos). Ovako, ja vjernik koncentriran sam na misu, a ne na gledanje svećenika. Više klečim pa sam koncentriran na Gospodina, mogu zatvoriti oči i time se još više usredotočiti. Svećenik je isto koncentriran na misu, a ne na nekoga tko upravo ulazi u crkvu (izlazi, kopa nos ili slično). Svećenik se stopio s obredom, pretvorio se u svoj glas i svoje ruke koje drže hostiju i kalež. Leđa? Pa svi skupa smo okrenuti Kristu. Svećenik je sad onaj koji nas predvodi, a ne netko u koga svi gledamo. Sve u svemu odlično. Propovijed nije bila nametljiva, u duhu same mise. Još ako bude zbor…

Zaključak: opet ću doći. Rado. Jedva čekam.
M.B.

Broj komentara: 18:

  1. Zašto netko ukida vjekovječnu misu Crkve i uvodi novu misu koje nikad prije bilo nije, to ostavljam vama na razmišljanje.

    OdgovoriIzbriši
  2. http://zrno.fsb.hr/dt/download/455.pdf

    toma, znam da će ti se ovo svidjeti... btw, pripremamo se za tradicionalnu latinsku misu u sv.FIlipa Nerija u Splitu! ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Deftone, taj misal (koji je slozio p. Tin Sipos) moze se naci i ovdje. Na istom mjestu se nalaze i upute za ministriranje. Obavezno javite kad bude misa tako da stavim obavijest na ovom blogu i mailing listi.

    OdgovoriIzbriši
  4. Dragi Marko,
    neka komentira tko god hoće. No bilo bi bolje da energiju usmjeravamo pametnije. Ideja ovog mojeg teksta bila je da svoj vrlo pozitivni doživljaj tradicionalne mise podijelim s drugima te da u skladu s tim nastojim i druge ljude (dakako, ozbiljne prakticirajuće katolike) animirati da makar jednom dođu na TLM. Siguran sam da će neki od njih i nastaviti dolaziti. Pozdrav do sljedećeg susreta u sv. Martinu.

    OdgovoriIzbriši
  5. Poštovanje! Teško da se ovaj Red Mise služio od Grgura Velikoga, jer je "tradicionalni" rimski obrd nastao spajanjem izvornog rimskog i galskog obreda u karolinško vrijeme, a sa njemačkim papama u razvijenom srednjem vijeku vraća se preko Alpa u Rim, te u narednim stoljećima biva uveden u cijelom zapadnom kršćanstvu. Sve skupa-daleko od 6./7.st. kada je Grgur živio.
    Klečanje nedjeljom i vazmenim vremenom nije apostolskog porijekla, ali to je druga priča.
    Škropljenje vjernika nije bila redovita stvar ni u starom obredu, a moguća je i u novom, međutim, nažalost se ne provodi. Zapravo, tu je problem pokoncilskog obreda-njegova zloporaba i neprovođenje mogućnosti koje on pruža, a ne obred sam po sebi.
    Što se propovijedi tiče, to je stvar stila svakog propovjednika, neovisno o obredu mise.

    OdgovoriIzbriši
  6. Problem novog obreda upravo jest u tome sto se moze sluziti ispravno. O tome dobro pise M. Mosebach kao i o toj floskuli s klecanjem nedjeljom i vazmenim vremenom. Ono sto je u jednom vremenu izraz postovanja (stojanje) moze u drugome biti znak indiferentnosti i manjka postovanja (kao sto Mosebach dobro primjecuje: skupina ljudi koji cekaju autobus, pa su usput poceli i razgovarati). Sto se mene tice mozemo izbaciti sva klecala. Ali onda budimo dosljedni, pa izbacimo i sve klupe i sve stolice. Neka ostane kao u istocnim crkvama samo cisti pod na kojem se moze stajati, klecati ili klanjati u prostraciji.

    Svakako da se novi obred moze sluziti u kontinuitetu sa starim uz okrenutost svecenika i naroda u istom smjeru, na latinskom, uz postivanje svih rubrika bez improvizacije, pa i pricest klececi na jezik itd. itd. Samo po cemu je onda on uopce potreban u odnosu na stari obred. One "bitne" razlike poput kalendara, pristupnih molitava, bogatijeg ofertorija, a posebno tihog kanona po meni sve pokazuju prednost starog obreda! Cak mi ni ogromno povecanje citanja s onim neprirodnim dvogodisnjim i trogodisnjim ciklusima ne predstavlja poboljsanje. Razlike koje su se mogle uvesti poput novih predslovlja ili novih svetackih blagdana i slicno ionako predstavljaju organski razvoj liturgije, a ne ista radikalno poput onog sto se dogodilo za pape Pavla VI.

    OdgovoriIzbriši
  7. Toma i Anonimno, kad govorimo o razlikama između tradicionalnog i novog obreda (ako se novi obred služi na način da su svećenik i narod okrenuti u istom smjeru, na latinskom, uz primanje pričesti na jezik, klečeći) ostaju dvije razlike: 1.) čitanja 2.) sudjelovanje naroda u odgovaranju svećeniku gdje opet treba razlikovati odgovaranje uz ministranta i govorenje na tihoj misi onih dijelova u kojima narod inače sudjeluje na pjevanoj misi. Početkom 20. stoljeća, kad je udio mladih ljudi koji poznaju osnove latinskog bitno narastao (de facto, povećao se broj ljudi s gimnazijskim obrazovanjem) pojavile su se tendencije za njihovim jačim sudjelovanjem u misi s konačnim ciljem jačanja njihovog aktivnog kršćanskog angažmana i sudjelovanja u svakodnevnom životu (tendencija da se prevlada dotadašnja pasivnost obrazovanih laika u svjedočenju vjere društvenom životu). Na koncu je Vatikan više puta odobrio i pohvalio "dijalošku misu". Biskupima je na diskreciju ostavljeno kako postupiti. Što se tiče mise kakva se, evo, služi u Zagrebu, svećenik "pjevane" dijelove govori sam, ali moguće je odgovarati s ministrantom. Što se tiče čitanja, moguće je da je ideja o tri čitanja umjesto dva bila katehetske naravi, tj. da ljudi koji kod kuće ne čitaju sv. Pismo čuju što više nedjeljom (kroz 3 godine), ali to mi sve skupa ne djeluje uvjerljivo. Ideja da se gradual i tractus zamijene čitanjem (skoro) cijelog psalma u načelu ne zvuči posve loše, ali to u novoj misi ima nekakvog smisla samo ako svećenik čita, a narod odgovara propisano. Bezvezni pripjevi i samovoljno kraćenje psalama gotovo su redovno obilježje nove mise kadgod postoji zbor (odraslih, da bude jasno). A i kad sveenik čita psalam, imam dojam da je taj dio ljudima dosadan i da čekaju da to prođe i dođe poslanica. Također, budući da su čitanja "Poslanice" što uključuje i poslanice i stari zavjet zamijenjene dvama čitanjima, to je rezultiralo čitanjem jako velikog dijela Pavlovih poslanica, a one nisu u svim dijelovima jednako razumljive i u načelu su za razumijevanje kompleksnije od samih Evanđelja. Tako da mi se čini da je narod na novoj misi indiferentan prema psalmima i da nije u stanju pohvatati značenje izdvojenih dijelova Pavlovih poslanica.

    OdgovoriIzbriši
  8. Jako lijep osvrt, baš mi ga je bilo drago pročitati. Bez prevelikog teologiziranja, vidi se da nije riječ o nekim naučenim šprancama već o istinski osobnom doživljaju, napisanim iz srca.

    Nadam se da će ovaj tekst doći pred oči i onima kojima je prva i jedina asocijacija na TLM starice koje mole krunicu jer nista ne razumiju i muskarci koji puše cigarete ispred Crkve dok ih zvono koje naviješta riječi utemeljenja Euharistije ne dozovu unutra.

    Kada su mene pitali da komentiram svoj prvi doživljaj Tradicionalne Mise, ja sam sve mogao sažeti u jednoj jedinoj riječi. - Kako je bilo na Tradicionalnoj Misi? - Kristocentrično. Za mene ta jedna jedina riječ sažima cijeli doživljaj TLM. Svaki pokret, svaka gesta svećenika, položaj ministranta, svaka riječ, a posebno svaki interval svete šutnje, najvećim ljudskim savršenstvom odražava samo jedno: potpunu usredotočenost na Krista koji, stvarno prisutan, kao svećenik prinosi samoga sebe Bogu za naše spasenje. U TLM sve je usmjereno samo na Njega, na našeg Spasitelja i Otkupitelja.

    Bez da na ikoji način dovodim u valjanost misu koja se slavi po misalu Pavla VI., kristocentričnost u trad. Misi je dovedena do tolikog savršenstva i punine, da ju ništa ne može u toj mjeri nadomjestiti. Iz tog razloga, ja sam definitvno odlučan u tome da ću tradicionalnoj Misi prisustvovati kad god mi prilike budu dozvoljavale i da ona za mene uvijek ima prednost nad Novus Ordo. [ To naravno ne znači da bih, u nedostatku TLM, ikada propustio misu ]

    OdgovoriIzbriši
  9. Hvala Luki na pohvalama. Mogu reći da u potpunosti dijelimo mišljenje. Slažem se i s onim što je napisao Goran: on bi osobno radije prisustvovao misi Pija V. nego misi Pavla VI. jer vjeruje da tako može ubrati više duhovnih plodova. Vjerujem da je upravo to i bio cilj motuproprija Summorum pontificum. Papa Benedikt želi ponovno svakom vjerniku omogućiti ono što je i sam imao prilike prvo slušati kao dječak, potom ministrant, a poslije i godinama slaviti kao svećenik.

    OdgovoriIzbriši
  10. Ljudi dajte budite malo skromniji i manje pretenciozni i u tišini skromno zahvaljujmo Bogu što možemu slaviti tradicionalnu latinsku misu u našem gradu. Još jednom svaka hvala Tomi na iznimnom trudu oko svega...

    Ima li kakve naznake da bi i drugi (nad)biskupi u Hrvatskoj mogli poduprijeti slavljenje izvanrednog oblika rimskog obreda u svojoj biskupiji?

    OdgovoriIzbriši
  11. Malo sam procistio komentare, izbrisao sam one koji su se bavili bulom Quo Primum, a ne temom ovog posta. Stare komentare mozete naci ovdje, ali ako se rasprava tog tipa nastavi, ubuduće ću ih samo brisati.

    Ovakve rasprave se vrlo lako pretvore u beskorisna prepucavanja, a vec je nekoliko prethodnih tema skrenulo u tom smijeru, pa to trebamo svakako izbjeci. Ako mislite da treba, mogu otvoriti jos jednu temu poput one O komentarima koju smo jednom davno imali koja bi bila primjerenija za diskusije toga tipa.

    OdgovoriIzbriši
  12. Svemoćni Bog ti obilato platio svojim gnjevom, Toma Blizanče tj. Judo Iškariotski, za tvoje skidanje 40-ak vrijednih komentara kojim sakrivaš istinu o novoj misi kao i o tradicionalnoj misi i ostavljaš buduće čitatelje tvog bloga da žive u laži.

    OdgovoriIzbriši
  13. Dragi Anonimno, hvala na lijepim zeljama. Slobodno uzmi sve svoje stare komentare iz gore navedenog file-a, otvori svoj blog i na njemu ih objavi. Vrlo je jednostavno otvoriti blog, za to ti treba maksimalno dvije minute. Vjerujem da ima jos ljudi kojima nedostaje takav nacin razgovora, pa ces imati bogatu diskusiju na svom blogu. Preporucujem da ga nazoves npr. "Malj heretika" ili slicno.

    OdgovoriIzbriši
  14. Tomi, ne slažem se sa tobom, mislim da bi se blog anonimnog trebao zvati "Super pravovjerni ja" ili možda "Mala škola proklinjanja" ili "Zivotopis jed(i)nog pravog naucitelja - kako sam preobratio krivovjerce u 40 blog komentara"

    OdgovoriIzbriši
  15. Anonimno, probaj sad, uzmi komentare i idi u miru. Ne osvrci se. A ubuduce procitaj pravila ponasanja prije nego dodjes nekome u goste.

    OdgovoriIzbriši
  16. Jutros sam bio na (novoj) tihoj misi u Bazilici Srca Isusosovog u Palmotićevoj. Radni je dan pa su na misi bile "pobožne bakice" tj. one za koje kažu da su na TLM molile krunicu. Primijetio sam da "bakice" nisu naglas izgovarale "Ispovijedam se", "Svet" i "Jaganče Božji", a samo neke "Gospodine, smiluj se" i "Gospodine, nisam dostojan". Također, "bakice" su redom sve klečale kod Kanona i kod "Jaganče Božji". Govorim to iz razloga što sam na nekoj drugoj temi na ovom blogu vidio određene prigovore zbog nedovoljnog sudjelovanja vjernika u TLM. Ove "bakice" su na novoj misi sudjelovale onako kako bi sudjelovale i na tradicionalnoj. Dakako, pobornici nove mise uvijek mogu reći da nova misa omogućuje i aktivno i pasivno sudjelovanje i u tome su u pravu (drugo je pitanje koliko je aktivno sudjelovanje papagajsko i kolike su mogućnosti zloporabe). Jedina bitna velika razlika je bila u tome da su se "bakice" pričešćivale stojeći (na usta), a ne klečeći. Inače, uočio sam ranije da je praksa pričešćivanja na ruku jako raširena kod redovnica (pretpostavljam kod nekih redova konkretno, ne svih, dakako).

    OdgovoriIzbriši
  17. Pod pojmom "aktivnog sudjelovanja" u gornjem komentaru mislim da vjernici izgovaraju određene dijelove mise naglas.

    OdgovoriIzbriši
  18. Što se tiče djelatnog i nutarnjeg sudjelovanja na Svetoj Misi, preporučam postsinodalnu apostolsku pobudnicu pape Benedikta XVI, Sacramentum Caritatis. U ovom dijelu govori upravo o Actuosa participatio (djelatno sudjelovanje), i nastavlja na Celebratio interiore, tj. nutarnjem sudjelovanju. Kao i uvjek, papa Ratzinger stvari analizira, razlaže i pojašnjava kristalnom jasnoćom.

    Dokument se može nabaviti i na hrvatskom jeziku - obavezna literatura za svakoga koga ta tema zanima :)

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.