Gostujući autor - Moj doživljaj tradicionalne latinske Mise

Oni koji duže vremena čitaju ovaj blog znaju da mi je uvijek drago kad imamo tekst gostujućeg autora. Ne samo zato što onda ja ne moram pisati, nego još više jer to daje drugačije poglede i potiče kvalitetnije "druženje" preko ovog medija.

Pozivam i druge naše čitatelje da nam se jave sa svojim dojmovima i doživljajima s tradicionalne mise.  Koliko se sjećam, do sada smo imali samo jedan tekst koji u svom drugom dijelu iznosi takve zabilješke (bilo je možda i komentara pod drugim postovima).

Cvjetna nedjelja. Prvi put prisustvujem misi u obliku koji je trajao od Grgura Velikog pa do sedamdesetih. Ne bih rekao da sam uzbuđen, prije da sam nervozan. Razmišljam kad se kleči, kad se ustaje, hoću li sve pohvatati. Dakako, strah je bespotreban jer ostalima neće biti prva takva misa pa je dovoljno da slijedim njih (što se tiče ustajanja, sjedanja, klecanja). Svjestan sam da cijeloj misu mogu pribivati ne rekavši ni riječ, ali ja sam nekako sav zvrkast. Neka čudna kombinacija euforije i straha da nešto ne pokvarim.

Kako sam uopće došao u sv. Martina? U mojoj se obitelji do vjere držalo više nominalno nego stvarno, a na mise se odlazilo samo na velike blagdane. Uoči moje krizme župni je kapelan nas mlade skupio u jednu lijepu homogenu grupu, ali njegovim se odlaskom i mojim polaskom u srednju školu (bio sam zadnja generacija bez vjeronauka u srednjoj školi) ta grupa raspala. Nedjeljni su se odlasci u crkvu prorijedili. Dapače, vjera mi je bila sve slabija, a nekako me sve više obuzimao duh vremena. Potom se u meni vjera probudila 2005. te sam počeo redovito ići na misu, čitati sv. Pismo i knjige katoličke tematike te nastojim općenito živjeti prema kršćanskim načelima. Na misu sam obično išao u Baziliku Srca Isusovog u Palmotićevoj (nikad nije bila moja župa), a privukao me vrstan zbor. Kako sam u međuvremenu postao otac, a potom se preselio, zbog realnih obiteljskih razloga trebalo je krenuti na misu u novu župu. Nova župna crkva je moderna zgrada koja svojom arhitekturom ne daje vjerniku osjećaj sakrosanktnosti. Presveto je, ipak, smješteno u blizini glavnog oltara, ponešto sa strane, ali ipak naprijed. Ni blizu idealnom, ali ne previše vrijedno spomena s obzirom na neke druge crkve. Nedjeljom i blagdanom su tri jutarnje i jedna večernja misa, od kojih je jedna dječja, a ostale tri imaju svaka svoj zbor. Manje smeta što su zborovi loši, a mnogo više pomanjkanje kanonskog i duhovnog vodstva tih zborova (pripjevi psalama odabrani nasumce i slično). Pjesmu Krist stade na žalu napisao je Ivan Pavao II, ali osim toga valjda postoje i druge liturgijske pjesme, čija melodija u vjernicima stvara osjećaj sakrosanktnosti (meni osobno melodija pjesme Krist stade na žalu ne stvara nikakav osjećaj Božje blizine).

Objavu motuproprija Summorum pontificum odmah sam zamijetio i razveselila me činjenica da se tradicionalna misa vraća. Nisam tada, 2007. bio izraziti tradicionalist, a nisam to niti sada. Moj se osjećaj tradicionalizma ponajviše očituje upravo u liturgiji, u antipatiji prema zloupotrebi glazbe odnosno pretjeranom samoisticanju svećenika ili vjernika. Nisam protivnik II. vatikanskog koncila, ali mislim da je u postkoncilijarnim odredbama zavladao duh onih koji odbacuju sve što je bilo prije i zazivaju novo doba. Mislim da je za pape Ivana Pavla II. ta samozvana avangarda polagano zastala, a za Benedikta XVI. su pogreške jasno i nazvane pogreškama te se krenulo ispraviti ih. Moj stav je bio da misa koja je bila služena stoljećima ne može biti nešto što se jednog dana odbaci. A upravo se tako postupilo (ako netko tvrdi suprotno, morat će se jako potruditi da me uvjeri). Uglavnom, ja sam mislio da su odredbe motuproprija izvršene i da se zasigurno negdje u Zagrebu služi tradicionalna misa, na koju ću ja jednom u budućnosti i otići (kad budem imao vremena; tako čovjek sam sebi opravda izostanak truda). Slučajno sam naišao na Tomin blog i s čuđenjem shvatio da je prva misa služena TEK u veljači 2011. To me napokon pokrenulo da sudjelujem u misi onako kako su sudjelovale generacije mojih predaka.

Pa eto, kako sam doživio samu misu. Prvo svećenik ulazi s ministrantom i škropi vjernike. Sviđa mi se. Lijepa uvertira da se vjernici dodatno saberu prije same mise. Svećenik i ministrant izlaze i skoro potom ulaze za misu. Svećenik na glavi ima biretu. Ovo mi se sviđa. Danas je vidimo samo kod kardinala, i to po Rimu. Misa započinje, a mi smo kleknuli. Općenito mislim da nova misa ima premalo klečanja. Većina ljudi ne poklekne na Agnus Dei, a dobar dio njih niti tokom Pretvorbe. Svećenik onda moli Confiteor. Ministrant odgovara, vrlo brzo. Znam riječi i u tom trenutku shvaćam da imam potrebu dijalogizirati, a ovdje nemam priliku. U tom trenutku sam malo u sebi nezadovoljan, ali minutu poslije shvaćam da me povela potreba za samoisticanjem. Osim toga, uočavam da svećenik izgovara latinski po njemačkoj, a ministrant po talijanskoj tradiciji (najlakše je reći da se Regina caeli čita po njemački kao regina celi, a talijanski ređina čeli). Moram priznati da mi je ova razlika vrlo simpatična. Kyrie eleison - tu odgovaramo svi, ali ipak mnogo diskretnije nego na novoj misi. Poslanicu svećenik čita na latinskom, a ministrant na hrvatskom. Evanđelje svećenik potom čita na oba jezika. Čemu onda narodni jezik, kad riječ Božju mogu čuti na materinjem? Propovijed kratka, jezgrovita, nenametljiva. Vjerovanje svećenik moli sam. Očekivao bih da to mole svi, ali pročitao sam misal. Za Očenaš vrijedi isto. Ranije kleknemo prije pretvorbe (na Sanctus), a ustanemo tek prije Očenaša. Iako sam u misalu vidio da Očenaša svećenik moli sam, opet se ne mogu priviknuti. Nema rukovanja za znak mira. Ako u crkvi na novoj misi sjedi 5 ljudi u klupi, to bude 14 rukovanja, sa svima u svom redu, s redom ispred i redom iza. Ne nedostaje mi rukovanje. Ne nedostaje mi niti čitanje naglas molitve vjernika. Molitva vjernika mi na novim misama često doima isforsirano. Osobito kad je čita netko od vjernika, a ne ministrant. Slijedi Agnus Dei i svi lijepo klečimo. Domine non sum dignus ponavljamo triput, ne preglasno. Potom slijedi najljepši trenutak: Presveto svi primamo klečeći, na jezik. Nakon završetka mise svećenik izlazi s biretom na glavi.

Opći dojam?!. U prvi mah bilo mi je pretiho, ali potom sam shvatio da je manje prilike za samoisticanje. Moje i svećenikovo. Narodni jezik? Ne treba mi, osim da čujem riječ Božju, a to sam čuo. Svećenik okrenut prema oltaru? Divna stvar. Na novoj misi stalno svi gledamo u svećenika, a tko zna što sve njemu pada na um kad gleda u desetke ljudi (ja sam sveučilišni nastavnik pa znam da koncentracija pada kad netko izlazi na stražnja vrata dvorane, ili kad u nekom času zamijetim kako student u zadnjoj klupi kopa nos). Ovako, ja vjernik koncentriran sam na misu, a ne na gledanje svećenika. Više klečim pa sam koncentriran na Gospodina, mogu zatvoriti oči i time se još više usredotočiti. Svećenik je isto koncentriran na misu, a ne na nekoga tko upravo ulazi u crkvu (izlazi, kopa nos ili slično). Svećenik se stopio s obredom, pretvorio se u svoj glas i svoje ruke koje drže hostiju i kalež. Leđa? Pa svi skupa smo okrenuti Kristu. Svećenik je sad onaj koji nas predvodi, a ne netko u koga svi gledamo. Sve u svemu odlično. Propovijed nije bila nametljiva, u duhu same mise. Još ako bude zbor…

Zaključak: opet ću doći. Rado. Jedva čekam.

M.B.