(foto)
Njemačka se prema domaćoj percepciji nameće kao ideal, uzor za kojime trebamo težiti na raznim planovima – ekonomskom, društvenom, političkom. U određenom smislu, ovo je sasvim točno. Neki tome dodaju i tamošnje vjersko i teološko stanje – ako ne deklarativno, onda barem u praktičnom smislu: izdaje se literatura, poziva se na tamošnje teološke autoritete i dr. Za ocjenu ispravnosti takvih težnji, kratko iskustvo koje ćemo iznijeti, proizašlo iz dvomjesečnog boravka, zasigurno ne može biti stručno mjerodavno. No, smatramo da može pomoći za uvid praktičnog ostvarenja, koje je onda pokazatelj i teoretske vrijednosti tamošnjeg dominantnog teološkog pristupa.
Već prema prvoj posjećenoj Misi mogao bi se napraviti sažetak i dati konačna ocjena. Početna opažanja odmah odaju dojam primjetno različitog duha naspram onoga koji poznajemo iz domovine. Neke stvati nedostaju, neke su nove. Prvo, svećenik može i ne obući misnicu, već samo preko albe staviti štolu – koja je redovito krajnje neumjesno apstraktna, npr. fluorescentnih vodoravnih linija. Na oltaru / stolu nema stalka za misal nego ga se položi na nj kao neku običnu knjigu, kalež nema oblik kaleža nego neke malo svečanije, ukrašene čaše. Dijelovi Mise se svugdje nedopušteno parafraziraju gdje god je moguće – nema drugog čitanja u nedjelju, umjesto psalma se pjeva neka pjesma iz pjesmarice, umjesto Kyrie, Slave, Vjerovanja, Sanctusa, Agnusa također. Moguće pozitivna ali loše ostvarena novina je da svaka crkva ima veći broj pjesmarica na ulazu. Uvijek se pjeva neovisno o broju vjernika (jer se pojam ‘aktivnog sudjelovanja’ očigledno svodi samo na nešto izvanjsko, makar bilo to isforsirano), iako nema zbora niti koga drugog da predvodi (osim eventualno svećenika) tako da izvedba uglavnom bude dosta traljava. Stvarnost tim gora jer pjesmarice potvrđene od crkvenog autoriteta kao da takvo stanje nameću, jer sadrže nebrojeno takvih parafraziranih i sadržajno različitih skladbi. Još malo o 'nužnosti' izvanjskog sudjelovanja stavlja se veliki naglasak na više različitih službi koje često nemaju opravdanih potreba. Npr. izvanredni djelitelj pričesti na Misi (koji dolazi do oltara još kod Agnusa i na kraju posprema hostije u svetohranište umjesto svećenika) koju posjeti stotinu ljudi, zatim na ulazu u crkvu stavlja se raspored čitača, ministrira i muško i žensko... Svi osim jednoga ili eventualno dvojice primaju pričest na ruku, a isti je i omjer izlazaka na pričest od prisutnih vjernika uopće. U dobnoj statistici prevladava starija populacija i mlađi naraštaj je vrlo teško zamijetiti. Po završetku Mise crkva se isprazni u roku minute.
Jedna druga crkva koju sam pohodio poslužit će nam kao dodatni, iako ne u svemu posve ogledno mjerodavni primjer. Pri prvome bogoslužju iznenadio me jedan kod nas nezabilježeni običaj, a to je postavljanje posebnog oltara, tj. stola u ulaznom dijelu crkve (usp. npr. s prostorom do klupa u zagrebačkoj katedrali). Ekonomičnost i funkcionalnost su primjetne karakteristike zapadnjačkog duha, vidljive u trendu prodaje velikog broja ‘neupotrebljivih’ crkvi. Slično i ovdje, vjerojatno se ne osjeća potreba bogoslužiti za tridesetak vjernika u relativno većem prostoru. A osim toga, tu je i zajedništvo kao primarna ideja vodilja ‘modernog’ pristupa kršćanstvu, ovdje očito odlučna. Svećenik ovaj puta nije ni imao misal nego je Misu služio iz neke specijalne brošure. Malo još donekle podnošljivog pretjerivanja, ali ono što će uslijediti pri drugom pohodu izlazi iz svakog okvira prihvatljivosti.
Ulazna perspektiva kao i prošli puta – ponovno postavljen stol i oko njega klupe, atmosfera obiteljskog domjenka. I odmah jedan novitet, jedan vjernik donio je sa sobom radio. Mislio sam, to će biti jedna novost koju ću nekome moći ispričati, no ipak, ispalo je samo kao neznatna uvertira. Još dalje primijećujem, nema ambona, niti kakve improvizirane 'govornice'! I ulazi svećenik s jednim ministrantom. Sjede na svoj stolac, i pusti dotični vjernik pjesmu sa cd-a. Pošto je odsvirala, javi se pored njega jedna gospođa, koja će 'preuzeti palicu' za dalje, kao što ćemo vidjeti, i kaže koja se pjesma pjeva u pjesmarici. Pošto smo to otpjevali, uključi se konačno svećenik spomenuvši za koga se prikazuje sastanak te predvodi pokajnički čin i molitvu. I spremite se, kreće pravi show! Rekosmo već da nikakvog ambona ni propovjedaonice nije bilo, i doista, započne jedna vjernica, sjedeći, čitati iz svoje brušure čitanje. Slijedi evanđelje. To, barem prema propisima Crkve (usp. Redemptionis Sacramentum, br. 63-66), smiju čitati samo zaređeni službenici. Ali, evo nam na sceni ponovno one gospođe koja preuzima vodstvo nad sastankom, i pročita evanđelje nitko drugi doli nje! Sve dosad bi se nekako i moglo prožvakati, ali tu već počinju šokovi. Nakon evanđelja slijedi i propovijed. Opet, drži ona svoju štefetnu palicu i opet radi nešto što smije samo zaređeni službenik! Da se ne 'pokvari dojam', ne bi možda trebalo spominjati da je propovijed imala smisla i bila dobro izvedena, no ipak. Slijede molitve vjernika koje su, naravno, spontane. Svećenik prinese darove, i nastavljamo prema vrhuncu cirkusa. Poziva sve da stanu uokolo oltara i naprave krug. Prepremio sam se na eventualni eksces i prekid showa za slučaj da bi slučajno svi ispružili ruke i počeli moliti kanon, čega smo ipak ostali pošteđeni (kleknule su samo dvije osobe). Slijedi potom i jedan od ključnih dijelova zajedničarskog poimanja liturgije, a to je znak mira. Svi smo se lijepo primili za rukice i od radosti ih stresli jedni drugima. Evo nam i pričesti. Kaže svećenik, on će lijepo dodati okolo posudu s hostijama da si svatko uzme (i 'sam sebe kao odrastao vjernik nahrani', op. moja), a isto tako i kalež, iz kojega se ako hoće, može piti ili umočiti hostija. I još jedna napomena – za osobe koje ne piju ili su osjetljive na alkohol, unutra je grožđani sok.
Hold it right there! Ovo već prevršuje i one minimalne mjere! Prema odluci Kongregacije za nauk vjere, nefermentirani grožđani sok moguće je koristiti samo u situaciji kada postoji osjetljivost na alkohol kod svećenika-celebranta Mise. Uporaba grožđanog soka za 'eventualni slučaj' nečije osjetljivosti na alkohol nije ničim ni predviđena niti ikako smislena (s obzirom da laici ničim nisu obvezani na pričest pod obje prilike), i riječ je o jednoj od najtežih zloporaba, onoj koja dovodi u pitanje i samu valjanost sakramenta s obzirom na upitnu valjanost materije!
Nepotpuno upoznat s ovim propisima, dobio sam osjećaj da je bolje ne uzeti pričest jer bi euharistija mogla biti nevaljana. Nakon što je završilo 'bratsko pričešćivanje', horor je ipak polako primicao kraju te smo tako mogli sjesti. Još je jedna pjesma puštena na cd player, jedna otpjevana, i evo konačno olakšanja – kraj.
A sada prelazimo u jednu posve drugu stvarnost. Imao sam prilike pohoditi i tradicionalnu Misu u obližnjem Paderbornu, središtu biskupije, koji ima veliku i poznatu katedralu. Misa je služena u pokrajnjoj crkvi sv. Ulrika. Na drugoj slici s desne strane možete vidjeti oltar koji se posebno uređuje za Misu - stavlja se šest velikih svijeća i cvijeće, križ i naravno misal i oltarne pločice (s desne strane je povodom blagdana Velike Gospa još postavljena Gospina slika). Lijepa drevna crkva sa svim tradicionalnim motivima osim križem i vitrajem iz prednjeg dijela koji su u modernom stilu, plus svetohranište koje je smješteno sa strane na zidu pokraj oltara. Misu je služio jedan stariji (očevidno umirovljeni) svećenik, posluživalo je nekolicina starijih ministranata, okupilo se pedesetak ljudi svih dobi, i što je posebno važno spomenuti – pjevao je vrhunski kor od četiri muška i dva ženska glasa.
Osobno sam ponio dojam jednog doista jedinstvenog iskustva. Vidio sam važne znamenitosti, ali ovo je mogu slobodno reći nešto najvrjednije što sam doživio. Nekoliko riječi u vezi izvedbe i atomsfere. Najsnažniji dojam ostavio je apsolutno fascinantan kor čija je izvedba doslovce pogađala u dušu. Kod vjernika se mogla primijetiti velika razlika naspram novus ordo Misama ondje – ponajprije u pogledu veće udubljenosti u otajstvo, u molitvu, zatim opohođenje u crkvi; uopće jedna prava pobožnost i aktivno sudjelovanje u pravom smislu riječi. Dobio sam i praktičnu potvrdu da latinski jezik, okrenutost svećenika ad orientem, molitva kanona tihim glasom i drugih molitava zasebno (jedan domaći liturgičar išao bi dotle da su ’kler i narod nekad imali svaki svoju liturgiju’) ne priječe sudjelovanje, razumijevanje i zajedništvo. Baš naprotiv, moglo bi se s pravom reći da dijaloška forma i svećenikovo 'animiranje zajednice' koje ljudsku osobnost gura u prvi plan, priječe aktivno sudjelovanje, ako pod time podrazumijevamo povezanost s otajstvom, a ne puku izvanjskost i maherstvo. A ovdje pak svi ti elementi imaju svoju duboko trascendentnu simboliku i već sami po sebi progovaraju postoji li otvorenost za ono božansko. Bez posebne namjere primijetio sam koliko su istaknute molitve (koje svećenik glasno izgovara) kao takve, i da se u takvoj atmosferi dobro mogu razlučiti pojedini dijelovi Mise. Mogao sam se uživjeti u Misu, kao nikad do sad, i mogu reći da nadilazi i ona najsvečanija slavlja u našoj katedrali. Razlika u pojedinim formama je uvijek primjetna i njihova supstanca uvijek čini svoje. Rekao bih da u tradicionalnom obliku obreda svaka stvar dobiva svoje mjesto – objektivnost čina biva izražena na vrlo objektivan način, a zatim prepuštena svakome na subjektivnu realizaciju (u novus ordo obliku ponekad zapriječenu ’nužnošću’ izvanjskog sudjelovanja – kao da bi iskustvo vjere dolazilo po samoj činjenici zajedničkog izvršenja čina), kojoj se ostavlja zbilja veliki prostor.
Praktični život njemačke Crkve ima snažno izraženu i prepoznatljivu socijalno – karitativnu dimenziju, što je mogli bismo reći i jedan poseban doprinos univerzalnoj Crkvi. Međutim, isto se tako općenito zamijećuje problem vršenja te druge temeljne Kristove zapovijedi nauštrb one prve (usp. Lk 22, 36-40). Tako se nerijetko vjera svodi na čisti humanitarizam i filantropiju, uz potpunu nebrigu za ono izrazito Božje. Obitelji koje ne odlaze na nedjeljnu Misu, kod kojih barem molitva prije jela ili raspelo na zidu ne nalaze mjesta, a istovremeno se ponose svojim socijalnim angažmanom, nisu rijetkost. Isto je tako naravna stvar u užem krugu poznanstava sresti više razvoda, indiferentizam vjerske pripadnosti i uopće potpunu nebrigu za vječnu sudbinu ljudskih duša. Pravog i potpunog katoličkog duha, mogli bismo reći – na kapaljku.
Za zaključak – s jedne strane, stoji konstantna potvrda koliko je bezrezervno optimističan pristup čitavoj vjerskoj stvarnosti neutemeljen u praksi i stoga pogrešan. Svakako je opravdano reći da navedene zloporabe nisu nešto čisto površinsko i izdvojeno, već imaju i svoje dublje korijenje. Devijacije polako izrastaju iz ozračja neprovođenja autoriteta, i nezaobilazni uvjet istinske obnove vjerskog života mora postati ispravno poimanje čovjeka – bića koje (poglavito u današnjem ambijentu) posjeduje vrlo snažna nagnuća naspram zlu; i svijest da se ta požuda, kao posljedica istočnog grijeha, može savladati samo sveobuhvatnim duhom mrtvljenja. S druge strane, možemo uz mali dodatak ponoviti papinu misao iz motuproprija Summorum Pontificum – ono što su naši pređi držali svetim, mora i za nas (p)ostati svetim. I te svetinje, promatrane u cjelokupnosti vjerske stvarnosti, moraju dobiti središnju važnost u izgradnji Kristova Tijela – Crkve. Često smo se proteklih decenija susretali s 'izmišljanjem tople vode' – rješenjima koja nisu bila ni učinkovita, a kao takva ni potrebna. Crkva je u svome povijesnom hodu razvila otpornost na svaku vrstu bolesti i razna 'instant rješenja' često nisu drugo negoli podvale koje samo umanjuju njezin imunitet. Vjerujemo čvrsto i da će se protiv takve revolucionarne naglosti stvoriti čvrsta otpornost i reaktualizirati oprobana i dokazano djelotvorna sredstva. U tom duhu, nadamo se da će i hrvatska Crkva razviti sposobnost prepoznavanja duhova koji dolaze iz 'naprednog' i 'modernog' zapadnog svijeta. ,,Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!’’ (1 Sol 5, 21-22).
Jako lijepo i jasno izražena zapažanja i misli, posebno zaključak i metafora o imunitetu.
OdgovoriIzbriši