Iz knjige Traži mir i idi za njim (1)

I. UNUTARNJI MIR, PUT SVETOSTI
I.1. Bez mene ne možete ništa učiniti
Da bismo shvatili za kršćanski život bitnu važnost napora da se postigne i u najvećoj mogućoj mjeri sačuva unutarnji mir, prva činjenica u koju moramo biti uvjereni jest da sve dobro koje možemo učiniti dolazi od Boga i od njega jedinoga. "Bez mene ne možete ništa učiniti", rekao je Isus (Iv 15,5). Nije rekao: ne možete učiniti ništa posebno, nego "ne možete ništa učiniti". Za nas je od bitne važnosti da budemo duboko uvjereni u tu istinu. Trebat će nam mnogi, Bogom dopušteni, neuspjesi, kušnje i poniženja da bi nam se ta istina nametnula, i to ne samo na intelektualnom planu, nego u obliku iskustva koje prožima cjelokupno biće. Kad bi mogao, Bog bi nam prištedio sve te kušnje, no one su potrebne da bi nas uvjerile u našu potpunu nesposobnost činiti dobro vlastitim snagama. Po svjedočenju svih svetaca, neophodno je potrebno doći do tog saznanja. Ono je nužno potreban uvod za sve velike stvari koje će Gospodin u nama učiniti snagom svoje milosti. Zato je Mala Terezija govorila da je najveća stvar koju je Gospodin učinio u njezinoj duši to što joj je "pokazao njezinu malenkost, njezinu nemoć".

Ako ozbiljno uzmemo riječ evanđelja koju prenosi sveti Ivan, shvatit ćemo da osnovni problem našeg duhovnog života postaje pitanje: kako dopustiti Isusu da u meni djeluje? Kako dozvoliti Božjoj milosti da slobodno djeluje u mojem životu?

Ne valja nam, dakle, težiti za tim da sebi namećemo brojne aktivnosti, ma kako one bile dobre, slijedeći vlastitu pamet, vlastite planove, vlastite sposobnosti. Valja nam, naprotiv, pokušati otkriti kakvo duševno stanje, kakav stav u dubini srca, koji duhovni uvjeti dozvoljavaju Bogu da u nama djeluje. Samo na taj način moći ćemo donositi roda, "roda koji ostaje" (Iv 15,16).

Na pitanje: "Što nam je činiti da bismo dozvolili milosti Božjoj da slobodno djeluje u našem životu?" nema jednoznačnog odgovora niti recepta koji uvijek uspijeva. Da bi se na njega u potpunosti odgovorilo, trebalo bi napisati cijeli traktat o kršćanskom životu, gdje bi bilo riječi o molitvi (u prvom redu tihoj osobnoj molitvi, koja je toliko važna...), o sakramentima, o pročišćavanju srca, o poučljivosti Duhu Svetomu i svemu onome što omogućuje milosti Božjoj da prodre dublje u nas.

U ovom kratkom eseju ne želimo obrađivati sve te teme. Želimo se zaustaviti na samo jednom elementu odgovora na postavljeno pitanje. Izabrali smo o njemu govoriti, jer držimo da je od apsolutno bitne važnosti, a kršćani, pa i oni koji velikodušno žive svoju vjeru, tako ga malo poznaju i pridaju mu premalo važnosti u konkretnom životu.

Bitna istina koju želimo predstaviti i obraditi jest slijedeća: da bismo Božjoj milosti dozvolili da u nama djeluje i da u nama (naravno uz suradnju naše volje, našeg razuma, naših sposobnosti) čini sva ona dobra "djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo" (Ef 2,10), od najveće je važnosti da se trudimo da postignemo i sačuvamo unutarnji mir, mir srca.

Da bismo to objasnili, mogli bismo se poslužiti jednom slikom (koju, kao svaku sliku, ne valja previše doslovno shvatiti) koja bi mogla poslužiti kao razjašnjenje. Uzmimo površinu jezera nad kojim sija sunce. Ako je površina mirna i spokojna, sunce će se skoro savršeno odražavati u jezeru: tim savršenije, što je površina spokojnija. Ako je pak površina uznemirena i burna, slika sunca neće se moći odražavati.

Slično je i s našom dušom u odnosu na Boga: što je mirnija i spokojnija, tim se više Bog u njoj odražava, tim se više njegova slika u nas utiskuje i njegova milost preko nas djeluje. Ako je, naprotiv, duša uznemirena i uzrujana, Božja milost teže će moći djelovati. Sve dobro koje možemo učiniti samo je odraz onog bitnog Dobra koje je Bog. Što je naša duša mirnija, ujednačenija, predanija, to se više Dobro objavljuje nama i, preko nas, našoj okolini. "Gospodin narodu svom daje jakost, Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje." (Ps 29[28])

Bog je Bog mira. On niti govori niti djeluje u nemiru i uzrujanosti, već samo u miru. Sjetimo se iskustva proroka Ilije na Horebu: Bog nije bio ni u olujnom vihoru, ni u potresu, ni u ognju, nego u šapatu laganog i blagog lahora (1 Kr 19)!

Često se uzrujavamo i brinemo, htijući sve riješiti svojim snagama. Bilo bi toliko djelotvornije kad bismo ostali mirni, pred Božjim licem, puštajući ga da u nama radi i djeluje svojom mudrošću i svojom snagom, koje su toliko moćnije od naših. "Jer ovako govori Gospod, Svetac Izraelov: Mir i obraćenje ‒ spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša. Ali vi ne htjedoste." (Iz 30,15)

Ovim riječima, naravno, ne pozivamo na lijenost i na nerad, već na djelovanje, po potrebi i na mnogo djelovanja, ali s nadahnućem Božjeg Duha koji je blag i miran, a ne duha nemira, uzrujanosti i pretjerane revnosti koji nas često vodi. Naša revnost, čak i revnost za Boga, često je slabo prosvijetljena. Sveti Vinko Paulski, zadnja osoba koju se može optužiti za lijenost, govorio je: "Dobro koje Bog čini, čini se samo od sebe, skoro neprimjetno. Valja nam više dopustiti da se stvari učine, nego li činiti."