Hvaljen Isus i Marija,
dragi prijatelji,
kao što mnogi od vas znaju, početkom srpnja zajedno s grupom prijatelja otputovao sam, kako su naši stari znali govoriti, "za Amerike". Nakon prekrasnih iskustava u Kanadi, gdje su me po drugi puta ugostili dobri i ljubazni prijatelji kojima sam neizmjerno zahvalan, te tjedan dana u Južnoj Karolini (SAD), gdje sam prisustvovao svećeničkom ređenju i mladoj (prvoj) Sv. Misi mladog američkog prijatelja, put me doveo u Haiti, malu državicu usred karipskih otoka.
Glavni motiv moga putovanja u Haiti bilo je također svećeničko ređenje i mlada Sv. Misa dragog prijatelja Jeana iz Rimskog sjemeništa. Nisam siguran što sam očekivao od putovanja u Haiti, iako su mi svi govorili da sam lud što tamo uopće idem. Pišem vam ovo kratko pismo iz jednog jedinog razloga. Želim podijeliti s vama gorko ali dragocjeno iskustvo koje ovih dana proživljavam na Haitiju. Oduvijek sam znao da postoje siromašne i zaboravljene zemlje u kojima žive nebrojena mnoštva ljudi, ali nisam nikada imao prilike to sam i osjetiti. Sjećam se dobro onih vjeronaučnih sati kada su nam časne sestre govorile o dalekim misijama i misionarima. Sve je to korisno i vrijedno, ali nedovoljno da opiše stvarno stanje i uvjete u kojima ti dobri ljudi rade.
Kada sam se prošli četvrtak spuštao prema zračnoj luci Port au Prince, naslutio sam što me čeka. Iz aviona su se mogle vidjeti samo barake i jadne male kućice iz kojih i u koje su neprestalno, poput mrava iz starog hrasta, ulazili i izlazili ljudi. Već po izlazu iz aviona odmah nas je osoblje zračne luke izdvojilo iz mase i odvelo u specijalnu i dobro čuvanu prostoriju, u kojoj smo kratko pričekali naše stvari i zeleno svjetlo da izađemo iz aerodroma. Od tog trenutka pa evo sve do danas imao sam priliku vidjeti samo bijedu i jad. Političke prilike zadnjih nekoliko godina dovele su ovu jadnu, ali ponosnu zemlju do totalnog kaosa, bankrota, raspada svih državnih sistema i službi. Zamislite si malu državicu s velikim brojem stanovnika u kojoj ništa, ali doslovno ništa ne funkcinira kako bi trebalo. Volio bih vam opisati kako ovdje stvari izgledaju, ali vidim da je to gotovo nemoguće. Počevši od cesta, na kojima bi se bez problema mogle voziti najopasnije rally utrke do električne energije, koje u cijeloj državi za 99% stanovništva ima 3 sata na dan ako je sve u redu, ali naravno nije! Smješteni smo u katoličkoj misiji koju vode trojica svećenika misionara. Talijan, brazilac i jedan domaći svećenik. (O ovim divnim ljudima par riječi kasnije.) Ipak, većinu vremena provodimo sa sada već svećenikom Jeanom i njegovom obitelji, koja nas velikodušno vodi (gore-dolje) u obilazak! Vozimo se s velikim američkim džipovima bez kojih bi kretanje bilo uvelike otežano. Odmah smo shvatili da ovdje ne postoje nikakva prometna pravila, a brzo smo se uvjerili zašto je dobro Bogu zahvaliti na anđelima čuvarima. Bez obzira što su ceste katastrofalne, ponegdje i jedva prohodne, ekipa vozi bolesno brzo. Auti su više manje svi polovniji od polovnoga i toliko nesigurni da čovjeka uhvati glavobolja kad vidi u čemu se ljudi voze. Ekipa se masovno vozi u tzv. "tap-tap", prenatrpanim improviziranim taksijima. Da sve ovo bude gore, ceste prolaze metar ili dva od kuća, odnosno ljudi!! Budući da su nam toplo preporučili da ne izlazimo previše iz auta i da se ne krećemo sami, najviše sam i vidio upravo iz auta. Automobilsko staklo za mene je ovih dana prozor u svijet koji nisam nikada vidio ili poznavao, a kamoli opipao. Prolazim i vidim lica ljudi i pitam se što ja uopće radim ovdje. Zašto ulazim ljudima u njihove siromašne živote koje ne mogu promijeniti. Stanovništvo je velikom većinom vrlo mlado. Bolnica ima malo, a one koje rade vrlo su loše i bez sredstava. Kada sam upitao misionara što ljudi rade kada obole odgovorio mi je "Ništa, umiru". To je jedan od razloga zašto starijih ljudi ovdje ima vrlo malo. Hvala Bogu, ovdje se uglavnom ne umire od gladi, jer raznolikog voća i povrća ima kao u priči. Ovih dana kušao sam valjda najčudnija jela u životu. Prekrasno voće, izvrsna riža, različiti umaci. Sve je vrlo prirodno i moram reći da se oporavljam od onih američkih hamburgera koje sam neprestalno jeo u SADu. Problem je da je hrana puna bakterija i nečistoće. Nije ni čudo kada raste uz velike nakupine smeća koje su ovdje redovna pojava. A kako ne bi bile kada ne postoji sustav za odvožnju smeća. Čak i uz samu katedralu, u kojoj smo bili u subotu prilikom svečanog obreda Jeanovog svećeničkog ređenja, nalazi se ogromna nakupina smeća. Možete si zamisliti miris koji ovdje vlada i sve ono što uz to ide. Ne znam, pretpostavljam da su se ljudi vec navikli na ovakve uvjete, no ja sam se nekolio puta loše osjećao. Uglavnom, osim sitnih trgovaca, ovdje nema ničega. Znate, nije to kao kod nas, "idem si kupiti nešto što mi nužno treba za život". Jednostavno nema ničega, jer je država u totalnom kaosu i financijskom slomu. Novac ne cirkulira jer strane tvrtke više ne ulažu, a jednom kada nema cirkulacije novca sve se zaustavi.
Mislim da bih vam, dragi moji, mogao još cijelu noć pisati, ali to bi ionako bilo nemoguće, jer struje nema! Ups!! Skoro sam zaboravlio na led. Led se cijeni gotovo kao zlato. Prodaje se u velikim komadima i onda nosi u kuće. (Naravno da ljudi nemaju frižider u kući) Benzin ljudi kupuju na kapaljku. U to sam se jučer uvjerio kada je naš šofer točio benzin. Mislite da je prihvatio da mi platimo benzin. Ni u snu, "gosti ne smiju plaćati ništa".
Možda vam se čini da sam stvari malo preuveličao, ali na žalost nisam. No ipak, gledajući i razgovarajući s ljudima (koliko je to bilo moguće jer, na zalost, francuski znam samo par riječi a njihov jezik - kreol jedva da misionari govore, jer kako kažu, nema uopće gramatičku strukturu, nego samo hrpa riječi nabacane po nekom zagonetnom pravilu) vidio sam tračak nade da će biti bolje, da će i oni bolje živjeti. Uostalom, kako kazu, nije uvijek bilo tako loše kao što je sada. Vidio sam njihove prekrasne plaže, planine, ali ono što je najljepše, vidio sam dobre, ljubazne, ali od svijeta zaboravljene ljude.
Ipak, nisu skroz zaboravljeni. Bog ih nije zaboravio i napustio. U to oni sami i vjeruju. Da samo znate kako je prekrasno bilo jučer na Jeanovoj mladoj misi. Puna crkva, većinom djece i mladih, neprestana pjesma, jaka vjera. Kako to protumačiti? Očito da suvremeni svijet "stručnih i naprednih ljudi" nema na to odgovor. Da ima, pa valjda bi bili ovdje u Haitiju. Ali njih nema, njih ne zanima ovaj jadan covjek prepušten sam sebi usred Kariba. No, ovdje se osjeti Božja prisutnost možda više nego u ogromnom New Yorku. Sveta Crkva nije zaboravila ove ljude. Misionari koji ovdje rade neprestano se bore s vjetrenjačama, pokušavajući pomoći ovim ljudima. Vode besplatne škole i bolnice, okupljaju i obrazuju mlade ljude. Jer to im najviše treba. Na Haitiju gotovo da ne postoji sustav školovanja. Možda je postojao, no danas je u totalnom raspadu. Domaći ljudi ne znaju raditi najosnovnije poslove, a kamoli da vode državu. Misionari: svećenici, časne sestre i sveti laici, najčešće liječnici žive u tako skromnim prilikama da moja sjemenišna soba u Rimu, u usporedbi s njihovima, izgleda kao predsjednička palača. Naviještaju Radosnu vijest Isusa Krista bez obzira na sve okolnosti. Kao što je rekao jedan od misionara: "Ovu zemlju može spasiti od propasti samo Evanđelje".
Molim vas, sjetite se ovih ljudi kada se molite, sjetite se svih zaboravljenh ljudi ovoga čudnog svijeta. A kada će Vam dragi Bog dati priliku da im pomognete budite velikodušni, jer samo je malo potrebno. Nedopustivo je da samo 3 avionska sata odavde New York troši dnevno struju koliko bi bilo dostatno cijeloj državi Haiti za najmanje dva mjeseca potpune opskrbe električnom energijom.
Nećete mi zamjeriti što sam s vama podijelio neka razmišljanja koja su plod boravka u Haitiju. Ja u srijedu letim za NY, san većine haićana. Ono malo ljudi koji uspiju doći do NY radi isto ono zbog čega su i bili dovedeni iz Afrike, "najniže poslove".
Zahvalan Bogu na ovom dragocjenom iskustvu želim vam svima ugodne ljetne dane.
Borna Puškarić
Omnes ad maiorem Dei gloriam!!
p.s. molim za vas
Caritas
Nema komentara:
Objavi komentar
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.