Glagoljaško pjevanje - Pjevana baština

U nedostatku pisanih izvora, o srednjovjekovnom nam postojanju glagoljaškoga pjevanja tek posredno svjedoče sekundarni izvori: srednjovjekovni zapisi u kronikama, arhivski dokumenti i putopisni zapisi. Najpoznatiji takav zapis je onaj kardinala Bosona (biografa i pratioca pape Aleksandra III.) iz biografije pape Aleksandra III. Prigodom Papina pohoda Zadru godine 1177. lokalno ga je pučanstvo i svećenstvo dočekalo pjevajući laude i kantike koje gromko odzvanjahu na njihovu slavenskom jeziku — cum immensis laudibus et canticis altissime resonantibus in eourum slavica lingua.

Nedavno je pokrenuta internet stranica Pjevana baština na kojoj uz kratku povijest glagoljaškog pjevanja možete naći i projekte kojima se istoimena udruga bavi kako bi ispunila svoj cilj, a to je "očuvanje i promicanje kulturne baštine, s naglaskom na hrvatsku pjevanu baštinu, osobito na glagoljaško pučko crkveno pjevanje." Najprije nekoliko riječi o glagoljaškom pjevanju:

Glagoljaško pjevanje. Liturgijsko pjevanje katoličkih svećenika i klerika glagoljaša na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika te potom iz toga proizišlo liturgijsko i paraliturgijsko pojedinačno i zborno pjevanje na hrvatskom jeziku. Uobičajilo se u hrvatskim krajevima od Istre, Hrvatskoga primorja, Like i sjevernojadranskih otoka do južne Dalmacije. Pretpostavlja se da se pojavilo na kraju IX. i početku X. stoljeća u bizantskoj Dalmaciji (primorska Hrvatska), te da se od početka posebno njegovalo u benediktinskim glagoljaškim samostanima. Održalo se u pojedinim župama do 1965., kada su odlukom II. vatikanskoga sabora u liturgiju uvedeni narodni jezici, a otada se izvodi tek u svečanim prigodama. Napjevi su se prenosili uglavnom usmenom predajom (poznata su samo dva notna zapisa, i to u hrvatskom glagoljaškom kodeksu iz 1556., koji se čuva u Arhivu HAZU), te su, pretrpjevši mnogostruke preinake, očuvani u različitim inačicama. Slobodnoga su ritma, jednoglasni ili višeglasni (uglavnom dvoglasni), nastajali su u starim tonalitetima, a novije inačice također u duru. Sadržavaju značajke bizantskog liturgijskoga pjevanja (A. Gastoué), gregorijanskoga korala i hrvatskih folklornih napjeva, poglavito od XVIII. stoljeća, od kada su u glagoljaškom pjevanju sve više sudjelovali i laici. Njihova povezanost s crkvenim pjevanjem na latinskom jeziku ogleda se u rubrikama glagoljskih kodeksa.“
G. Doliner i Đ. Križman-Zorić

Posebno su zanimljivi audio materijali koji su do sada snimljeni u raznim župama Šibenske biskupije gdje se takvo pjevanje još zadržalo. Svakako vam preporučujem da poslušate pjesme koje su dostupne na internetu. Možete i usporedi kako se napjevi za primjerice 'Gospodine, smiluj se' razlikuju od župe do župe.