Zameteno

Nedavno mi je svrnuta pažnja na činjenicu da letci s tekstovima nedjeljnih i blagdanskih proprija koje sam pripremio 2011. godine više nisu dostupni u digitalnom obliku. To su letci koje isprintane možete naći na ulazu u crkvu sv. Blaža prije i za vrijeme tradicionalne mise nedjeljom. Izgleda da je Google odlučio obrisati stranicu na Google Sites preko koje se moglo pristupiti tim tekstovima. Zato ih sada sve možete naći (uglavnom u originalnom Microsoft Word doc formatu) na Internet Archiveu. 

Većem dijelu materijala sa stranice http://sites.google.com/site/tradicionalnamisa/ također možete pristupiti preko arhiva. 

Stare godišnje izvještaje Društva Benedictus potražite u odgovarajućem direktoriju, kao i arhivsku kopiju stare stranice http://sites.google.com/site/drustvobenedictus/ . 

Aktualnu stranicu Društva za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" naći ćete ovdje. 

On mijenja bijedu u milost i s otrovnicama naših nečistoća pripravlja dragocjeni lijek za naše duše

Magdalena se obratila tako čudesno, da od stvorenja punog nečistoće postade najčistija posuda, kadra primiti i sačuvati u sebi najdragocjeniju tekućinu i miris milosti, s kojom je domalo pomazala Spasitelja. Ona, koja je zbog grijeha bila kaljuža najlošijih mirisa, postala je po obraćenju najljepši ljiljan i cvijet najdražeg mirisa, bila je očišćena i obnovljena po milosti u istoj mjeri, kao što se prije pokazala poročna i besramna. Svaki dan promatramo ovo čudo prirode: cvjetovi svaki dan rastu i dobivaju ljepotu iz gnoja, i što više zemlja dobije gnoja, cvijeće bolje raste i postaje ljepše. Tako naša svetica, nakon obraćenja, po skrušenosti i žaru postala je toliko ljepša, koliko je prije bila zaražena grijesima. Odatle je možemo s pravom nazvati kraljica svih kršćana i sinova Crkve, koji se dijele u tri kategorije: pravednici, grešnici pokajnici, koji ne žele umrijeti u grijehu, i grešnici, koji se ne žele popraviti i umiru u svojoj zloći. Zasad ne namjeravam govoriti o tim posljednjim nesretnicima, koji ne teže više u Nebo i imaju Pakao za svoje prijestolje. Zasigurno, sveta Marija Magdalena nije kraljica tih grešnika, nego samo onih koji žele izići iz zatvora svoje nečistoće, budući da je bila grešnica, kako primjećuje Sveto Pismo “žena koja bijaše javna grešnica” (Luka 7,37), oslobođena je od grijeha i molila je zbog njih oproštenje od Boga, istinski se kajući s odlukom da ih napusti, pozivajući tako sve grešnike da slijede njezin primjer. 

Oh, koliko bijaše velika i velikodušna njezina pokora! Što nije učinila ova žena, prije kao i poslije Spasiteljeve smrti, da plačem izbriše svoje grijehe? Kako je prije koristila srce, tijelo i dušu da uvrijedi Boga, tako je poslije upotrebljavala cijelo srce, dušu i tijelo da čini pokoru, dajući se potpuno i bez pridržaja. S pravom je možemo zvati kraljicom pokajnika, jer sve ih je nadvisila u pokori. 

(izvor)

Krv koja je izbrisala Adamovu krivnju

A što je Krv Kristova? To je Krv, kojom se Krist znojio u Maslinskom vrtu. To je Krv, koja je pri bičevanju briznula iz Njegovih rastrgnutih žila. To je Krv, koja je kod trnova krunjenja sjela na Isusove kose i bradu. To je Krv, koja je potekla iz otvorenih Njegovih rana na nogama, rukama i prsima. To je Krv presvetoga Srca Isusova. Krv, koju su na Kalvariji sakupljali Magdalena i drugi ljubimci Kristovi.

I ta presveta Krv Maslinskog vrta i Kalvarije, Krv presvetoga Srca, Krv Kristova, ta dragocjena otkupnina našega spasenja, ta se Krv živa nalazi u Preslavnoj čaši od onoga časa, kada svećenik u ime Kristovo povrh nje izgovori riječi pretvorbe. Ta se Krv također živa nalazi u presvetoj Hostiji, koja se u Svetohraništu čuva ili u svetoj Pričesti prima. Kako lako mi to zaboravljamo!

(izvor)

Odbacuje

Reformacija je pokušaj da se čitav život čovjekov, njegovo mišljenje i vjerovanje tako rekavši sekularizira. S reformacijom ulazi u evropski život nešto plitko praktično, profano-korisno, dosadno-stvarno, tmurno, trijezno i svrsishodno. Reformacija niječe, načelno i svijesno sve više životne oblike, koji su proizlazili iz vjerskoga čuvstva. Niječe ih sa stanovišta utilitarne logike i kratkovidnog racionalizma. Odbacuje "jalovu" askezu, i to ne samo onu, koja bježi od svijeta, jer ga mrzi, nego i onu, koja se uzvisila nad svijet, oslobodivši se od njega; odbija "protuprirodni" celibat; "besmislena" hodočašća; "suvišni" sjaj ceremonija; "beskorisne" samostane; "ludi" karneval; svetkovine, kojima se "trati" vrijeme; "praznovjerno" zazivanje svetaca, koji su ispunjali svakidašnji život kao Božji pomoćnici i ljudski posrednici; odbija "neopravdanu" skrb za siromahe, koja ne pita da li je čovjek, kojemu pomažemo zaista "vrijedan" i "potreban". Život se logično sređuje i sapinje te postaje nesnosan. 

(izvor)

Novo lice crkve

Nakon više od sedam mjeseci unutrašnje obnove, crkva sv. Blaža ponovno je otvorena. Opsežni radovi uključivali su promjenu žbuke na većem dijelu zidova i svodova kao i njihovo bojanje. Preostali su još neki relativno manji radovi kao što je servis i provjera orgulja te obnova predvorja crkve zbog koje će se od idućeg tjedna u crkvu ulaziti kroz novoosposobljena bočna vrata (navodno se ni najstariji župljani ne sjećaju vremena kada su ta vrata bila u upotrebi). 

Evo nekoliko fotografija, a svakako navratite i sami pogledajte novouređeni prostor. Čestitam župniku i svima uključenima na ovoj vrlo uspjeloj obnovi! 

Traži moju slavu, a ne svoju

Važnost je toga teksta naglašena i time što je Isus Petru ispred svih apostola predao vrhovnu vlast u svojoj Crkvi poslije čudesnog ribolova. »I to je čudo, kao kod Ivana uvijek iznova, »znak« koji će još jasnije i upornije pokazati kako treba shvatiti Gospodnju riječ. Kao što je jednoć uz isto jezero čudesno umnoženje kruha poslužilo kao znak za obećanje presvete euharistije tako ovdje bogati ribolov priprema predavanje primata« (Rebstock). »Tu Učitelj objašnjava Šimunu Petru tajno značenje svoga čina što ga onaj nije shvatio kod samog ribolova... Ono što je najavljeno u Gospodnjem nalogu, da Petar izvuče na kopno punu mrežu, to se istome objašnjava u nalogu da pase jaganjce i ovce« (Rupert iz Deutza). 

Ta dva izraza Rebstock, oslonjen na čitavu crkvenu predaju tumači ovako: »Jaganjce — još slabašne i nesavršene duše koje spadaju u Crkvu koja sluša. Ovce — zrele i jake u kojima su obuhvaćeni učitelji i pastiri Crkve, čitavo Kristovo stado.« Evo još riječi dvojice koji su najdublje protumačili Ivanovo Evanđelje. »Iz razmatranja toga mjesta učiteljima je vjere jasno da će se vrhovnom Pastiru Kristu svidjeti samo ako se brinu da se njihovo duhovno stado trajno osjeća dobro i jako. Takav je bio blaženi Pavao koji je bio slab sa slabima i koji je one koje je priveo vjeri nazvao slavom svog apostolata, svojom radošću i krunom« (Ćiril Aleks.). »Što drugo znače riječi ,Ljubiš li me? Pasi moje ovce'« nego kao da mu je kazao: Ako me ljubiš, ne misli na to da paseš sebe, nego pasi moje ovce kao moje, a ne kao svoje. Kod njih traži moju slavu, a ne svoju; moje gospodstvo, a ne svoje; moj dobitak, a ne svoj... Ne ljubimo dakle sami sebe nego Gospodina; pasući njegove ovce ne tražimo svoj interes nego njegov. U onome koji pase njegove ovce ljubav prema Kristu mora rasti i doseći takav duhovni žar koji će nadmašiti i naravni strah od smrti« (Augustin). 

(izvor)

Različit pravni položaj Katoličke i Pravoslavne crkve u Turskoj

Premda Kuran kao i islamsko pravo (Šerijat) ne prave nikakvu razliku među pripadnicima pojedinih kršćanskih vjeroispovijesti, koji zajedno sa Židovima idu u "narode svetih knjiga" (Ahl' el-Kitab), u stvarnosti je islamska država pojedinim vjeroispovijestima priznavala različit pravni položaj. U Turskome carstvu ovo prvotno vrijedi za pripadnike katolicizma i istočnoga pravoslavlja. 

Kad je Mehmed II. (el Fatih - Osvajač) 1453. zauzeo Carigrad, odmah je pronašao način kako pridobiti pravoslavne Grke i time spriječiti nestanak pučanstva što je, kako se čini carskome gradu prijetio kao posljedica snažnoga iseljavanja. Dalekovidnome je sultanu pošlo za rukom jednim spretnim potezom grčki ekumenski patrijarhat za čitava stoljeća vezati uz tursko carsko prijestolje. Sultan je Grcima naredio da izaberu novoga patrijarha. Izabran bijaše učeni redovnik Juraj Sholarios, nekoć prijatelj ujedinjenja i pristalica nauka sv. Tome Akvinskoga, kasnije vatreni bojovnik proti ujedinjenju i snažni podupiratelj raskola, koji sebi uze ime Genadije II. Sultan je novoizabranoga patrijarha svečano uveo u službu prema starome bizantskome ceremonijalu. Okružen svitom turskih odličnika, sultan je Genadiju II. službenu ovlast predao sljedećim riječima: "Sveto Trojstvo, koje mi je dalo carstvo, uzdiže te na čast patrijarha". Kako strano zvuče ove riječi u ustima cara svih pravovjernih muslimana, kojima nijekanje svetoga Trojstva ide u najbitnije vjerske istine! Pošto je patrijarh na taj način iz sultanove ruke primio službu, izrekao je svoju najdub lju zahvalnost, a kor je zapjevao konvencionalnu liturgijsku pjesmu za svečane prigode: Eἰς πολλὰ ἔτη, Δέσποτα. Nakon toga uslijedio je sjajan objed, kod kojega je sultan patrijarhu dao "beskrajna obećanja".

Ovo duboko poniženje carigradskoga patrijarhata donijelo je s druge strane patrijarhu prednost što je ne treba podcijeniti. "Rul milleti", grčka nacija, ispravnije grčka vjeroispovijest, na čelu s patrijarhom, zadobila je dalekosežnu samostalnost. Patrijarh je glava nacije, s činom i dostojanstvom turskoga vezira. On nad Grcima vrši ne samo duhovnu, nego i građansku vlast. On je sudac u građanskim predmetima (sklapanje brakova, oporuke i sl.). Ako se nađu krivima, može osuditi na novčane kazne, na tamnicu, bičevanje i na strašno ropstvo na galijama. Turske oblasti bijahu obvezatne provesti njegov pravorijek, kao i onaj, premda u manjoj mjeri, pravoslavnih biskupa što su također posjedovali odgovarajuću sudsku vlast.

Sad možemo pojmiti, zašto pravoslavnim biskupima za njihovih pohoda, za kojih su na nepravedan i nasilnički način i od katolika ugonili crkvene namete, bijaše dodjeljivana turska vojna pratnja. Također ćemo razumjeti, kako bijaše moguće da carigradski patrijarh Ćiril Lukaris, 1632. godine, zaslužna biskupijskoga svećenika i kandidata za jedno biskupsko sjedište, Šimuna Matkovića, u Ugarskoj baci u tamnicu gdje su mu od velike studeni otpali nokti na ručnim i nožnim prstima. Također je zanimljivo što je carigradski patrijarh, unatoč blizini srpske hijerarhije, često, po svojim zastupnicima, nastupao na turskim sudovima kao svjedok proti katolicizma u dalekoj Bosni. K tome pridolazi još jedna važna okolnost u korist pravoslavne hijerarhije: utjecaj fanariotskih ministara na Visokoj Porti. Dovoljno je podsjetiti na Mihovila Kantakuzena, "columnam christianitatis", miljenika dvojice sultana, da bismo vidjeli kako je Fanar u tim ministrima imao moćna pomoćnika i saveznika u borbi proti katolicizmu. 

Uz carigradski, i srpski je patrijarhat u Peći uživao velik ugled. Utemeljen za cara Stevana Dušana Silnog 1346. godine, propao je za vrijeme turske vladavine u Srbiji, da bi ga Mehmed Sokolović, najveći veliki vezir što je ikad, kao sultanov zastupnik, upravljao ogromnim osmanlijskim carstvom, ponovo uspostavio 1557. godine. Jedva je potrebno pripomenuti kako je Sokolović time htio povući spretan diplomatski potez, kako bi na taj način pravoslavne Srbe što čvršće vezao uz Tursko carstvo. Za prvu dvojicu pećkih patrijarha obično se tvrdi i piše kako bijahu bliski rođaci moćnoga vezira. Iz državnopolitičkih, a možda i rodbinskih razloga, bijaše pećki patrijarhat najizobilnije obasut pravima i povlasticama. Srpska je pravoslavna crkva sklopila s muslimanskim carstvom veoma pogodan ugovor, kojim se znala izvrsno služiti, posebice na štetu Katoličke crkve. 

Položaj Katoličke crkve bijaše daleko nepogodniji od onoga Istočnopravoslavne. I njoj je sultan doduše priznao legalnu opstojnost, što nedvojbeno dokazuju brojni turski fermani i berati što su ih u njenu korist izdali osmanlijski vladari. Prilikom zauzeća Carigrada (1453) Đenovljani su od Mehmeda II. izmolili za se čak različite milosti i slobodu vjeroispovijesti. Isto su, deset godina kasnije, na polju Milodraževu izmolili bosanski franjevci za svoj puk (poznata Ahd-nama, što još nije u potpunosti pojašnjena).

Katolička se crkva nikad nije tako duboko ponizila da bi dopustila uplitanje turske državne sile u svoje unutarnje vjerske odnošaje. Tu ne bijaše ni turske investiture ni biskupskih imenovanja po milosti Visoke Porte. Zbog toga ona i nije uživala onu široku autonomiju što je imahu pravoslavni. Ni u jednom se dokumentu ne spominje "latinska nacija" ("latin milleti") s biskupom, u rangu vezira ili paše, na čelu. Katolici obično bijahu zastupani po predstojnicima redovničkih zajednica (provincijali i gvardijani), dok je biskup ostajao u pozadini kao da ga - takav se dojam stječe - država uopće nije priznavala, te se morao kriti.

U Bosni je to gotovo uvijek bio slučaj, u drugim zemljama veoma često. Katolički biskupi nisu nikad od Turaka dobili neku sudsku ovlast nad svojim vjernicima. Nadalje nitko i ne pomišlja na to da bi u katoličkoj hijerarhiji mogla biti dodijeljena turska "svjetovna sila" ("brachium saeculare") kao pomoć u provedbi njezinih sudskih pravorijeka i naredbi. Janjičari bijahu pratnja katoličkim biskupima jedino onda kad ih vođahu pred turske sudove, u tamnicu ili na izvršenje smrtne kazne. 

K tomu valja uzeti u obzir još jednu važnu okolnost. Turci nikad ne mogahu zaboraviti kako najveći i najopasniji protivnik polumjeseca na Bosporu bijaše rimski papa, istodobno poglavar njihovih katoličkih podanika. Papa nikad nije mirovao: poticao je kršćansku Europu na bitke i križarske vojne proti Turcima, nikad nije sklapao saveze niti se upuštao u bilo kakve pregovore s islamskim Carigradom. Zbog toga su turske vlasti pune sumnjičavosti i nepovjerenja spram katoličkoga elementa u carstvu Osmanovih nasljednika. Zbog toga im u doba mira ne daju nikakvih velikih povlastica, kao pravoslavnima, a u doba ratova - često i u miru - krvavo ih progone i iskorjenjuju. Katolici sa svoje strane nikad ne htjedoše, pa makar i privremeno, služiti kao turski vojnici, dok je to u dokumentima od 14. do 17. stoljeća o pravoslavnima nebrojeno puta posvjedočeno. 

Priznajemo kako su i pravoslavni puk i svećenstvo bili u Turskome carstvu materijalno iscrpljivani, ugnjetavani, a često i grubo progonjeni. Njihov se položaj počeo polagano pogoršavati posebice od konca 16 stoljeća. Pobune proti Turcima bijahu sve češće, te se pri koncu 18. stoljeća njihov položaj jedva mogao razlikovati od položaja katolika. Ovo se, naravno, ne odnosi na grčku hijerarhiju Fanara, koja je 1766. uredila da, jednim carskim fermanom, bude dokinut pećki patrijarhat, i koja je uvijek uživala povlašteni izuzetni položaj. 

Poneki srpski povjesničari idu predaleko kad, imajući u vidu prilike pri koncu 18. stoljeća, prikazuju kako katolici i pravoslavci uvijek i trajno bijahu pred Turcima pravno i stvarno izjednačeni. To je u osnovi neispravno poimanje povijesnih prilika. Kako grčko tako i srpsko pravoslavlje stvorilo je sebi, svojim paktom sa osmanlijskom državnom silom, izuzetan položaj, ukoliko to u muslimanskoj državi uopće bijaše moguće postići. Nasuprot tome, katolici, "jadna raja", stado, bolje reći stoka, i "latin kafirs" (latinski nevjernici) uživahu jedino pasivnu snošljivost, a često čak ni to. U usporedbi s katolicima, pravoslavni elemenat bijaše u jednome razmjerno boljemu položaju.To još više vrijedi za Pravoslavnu crkvu i hijerarhiju. Klasičan primjer za to pružaju nam brojni pravoslavni samostani i biskupije na hrvatskome tlu, uspostavljeni u doba turske vladavine u 16. i 17. stoljeću, posebice 1557. godine.  Katolicima, naprotiv, bijaše zabranjeno, primjerice u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji, graditi nove crkve i uspostavljati samostane i biskupije; naravno neke biskupije bijahu kanonski popunjene, ali često s prekidom od više desetljeća. Turci su čak poneke katoličke samostane predavali pravoslavcima na upotrebu i u posjed, ili su pak dobrohotno dopuštali da se na katoličkome zemljištu podižu nove pravoslavne crkve. Tako u posjed pravoslavaca prijeđoše, uz ostale, nekoć katolički samostani ili crkve: Čičevo (sv. Petar u polju) kod Trebinja u Hercegovini, Krupa, Rmanj i Moštanica u Bosni, Orahovica u Slavoniji. Ima srpskih povjesničara što, unatoč očitim suprotnim svjedočanstvima dokumenata, zastupaju mišljenje kako se ovdje zacijelo ili vjerojatno radi o starim pravoslavnim samostanima. Tako je Bosna u 16. stoljeću preplavljena pravoslavnim samostanima, a ipak se ni za jedan od njih ne može s izvjesnošću dokazati da bi opstojao 100 godina ranije, u doba bosanske samostalnosti. Istodobno katolici su gubili teren i crkvene objekte u korist pravoslavaca. Tako je savršeno na mjestu tvrdnja povjesničara dra Preloga da priraštaj pravoslavaca u Bosni nakon njezina zauzeća bijaše očito stalno sve više i više pospješivan. 

(iz Krunoslav Draganović, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje)

U svako doba imam i na svakom mjestu nosim I Boga srca svog i Srce Boga svoga.

 

Razvio je [taj svećenik] u župi pobožnost Srcu Isusovu. On bi se veoma začudio kad bi mu se reklo da danas ima onih koji misle da je to neka sentimentalna pobožnost. Njemu je Srce Isusovo naprosto ono što jest: Srce Isusa Krista, doslovno. Uoči svakoga prvog petka u mjesecu dolazi svijet u njegovu župnu crkvu na noćno klanjanje. Župnik osobito pamti jednog seljaka, koji je dolazio na tu uru klanjanja s još dvadeset muškaraca, »i to iz filijale udaljene blizu četiri kilometra, nakon što je od tri sata ujutro radio na žetvi, došao kući tek oko deset sati navečer, samo večerao i žurio da u jedanaest sati bude u crkvi na uri klanjanja, svakoga prvog petka.« Župnik se u najtežim časovima obraća Srcu Isusovu podsjećajući ga na njegovo Obećanje. Jednom je umirala žena koja se bila privezala za inovjersku sljedbu. »Došao sam da je providim, a ona ni čuti. I onda sam se ja obratio Presvetom Srcu i ponizno ga zamolio: Srce Isusovo, pa Ti si obećalo da ćeš onima koji rade oko spašavanja duša dati da ganu i najtvrđa srca! Zar će ovo biti prvi slučaj da nisi ispunilo svoje obećanje?« Riječi su pune tako beskrajnog povjerenja da moram misliti na Abrahama pred Gospodom, kad je ovakvim istim tonom molio za nevjerne gradove. A župnik završava mirno, radosno, i struji u njegovim riječima nešto kao ritam velike rijeke: »I sutra su opet došli po mene, i ispovjedila se.«

(izvor)

Tijelovo 2023.

I danas na svetkovinu Tijelova prolazi Isus svečano kroz naša sela i gradove, prolazi u sjajnim procesijama pod prilikom kruha u presv. Sakramentu. I mi danas pjevamo Hosana, pjevamo pjesme slave i hvale Isusu, Spasitelju svomu, Bogu svomu i Kralju. 

Tijelovska procesija jest javno priznavanje vjere u tajnu o presv. Sakramentu. A što mi o tome vjerujemo? Sa saborom tridentinskim mi vjerujemo, »da je u presv. Oltarskom Sakramentu istinito, stvarno, bivstveno tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista ujedno s njegovom dušom i Božanstvom«. Zašto mi vjerujemo u to čudesno otajstvo? Radi Kristovih riječi. 

Ovu svoju vjeru danas javno priznajemo u svečanim procesijama, koje Crkva obavlja sa što većim sjajem. Svećenstvo u najljepšem ruhu, svijeće i tamjan, nevina djeca sipajući mirisno cvijeće, narod svečano odjeven, pjevanje i glazba, zastave i okićene kuće — sve se ovo natječe, kako bi se što dostojnije poklonilo divnoj Tajni, kako bi iskazalo što veću čast Bogu i Kralju svih kraljeva. Sva srca pobožno dižu k nebu glas vjere: »Svet, svet, svet. Svet i presvet Isus u oltarskomu Otajstvu presvetomu«. 

(izvor)

O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega

Presveto je Trojstvo najuzvišenija tajna naše svete vjere. Uz tu se tajnu prislanjaju svi crkveni čini i obredi. U ime presvetoga Trojstva dijeli nam Crkva sredstva milosti: svete sakramente. Sa zazivom presvetog Trojstva počinje i svršava Crkva molitve. 

Premda Crkva tijekom čitave godine slavi presveto Trojstvo, a osobito svake nedjelje, ipak je odredila da se presveto Trojstvo proslavi posebnim blagdanom, i to zato, jer je Ono najuzvišenija tajna naše svete vjere. Crkva to čini u prvu nedjelju po Duhovima, jer su apostoli odmah kako su primili Duha Svetoga propovijedali otajstvo presvetoga Trojstva. 

(izvor)

Prosvijetli nam razum, ojačaj nam volju, očisti nam srca

Samo je jedan Bog jer je u Bogu samo jedna narav, ali su tri božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. To jasno uči Sv. Pismo i usmena predaja. Prije nego je Isus uzišao na nebo, naložio je apostolima: Idite i naučavajte sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 18,18). Tu Krist jasno govori o trima Osobama u Bogu. Duh Sveti, treća božanska Osoba, izlazi od Oca i Sina kao iz jednog izvora. Sam Krist kaže na posljednjoj večeri: Duh Sveti će me proslaviti jer će od moga uzeti (Iv 16,14). Prije toga kaže: Kad dođe Duh Sveti Tješitelj koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za me (Iv 15,26). I opet na drugom mjestu: Duh Sveti Tješitelj, koga će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti svemu i napomenut će vam sve što vam god rekoh (Iv 14,26). Kao što je vječno rođenje Božjeg Sina posve duhovne naravi, tako je i izlaženje Duha Svetoga. Ne možemo ga shvatiti, ali ga možemo donekle usporediti sa slikom čovječjeg duševnog života: kao što čovjek, spoznavajući sama sebe, voljom proizvodi čin ljubavi prema sebi, tako na otajstveni način Bog Otac spoznavajući sama sebe odvijeka rađa Sina; a Duh Sveti - kako kažu sv. oci - cjelov je Oca i Sina, dakle, njihova neizmjerna međusobna ljubav. Zato se Duh Sveti u Sv. Pismu i naziva Ljubav (Gal 5,13-22). Kako Božja misao i ljubav postaju božanske Osobe, za nas je, doduše, nedokučiva ali neizrecivo plodonosna tajna. Duh Sveti je kao Bog svagdje, ali kao djelitelj milosti osobito je u Crkvi kao mističkom Kristovu tijelu i u svakoj pravednoj duši. Duh Sveti pravednika prosvjetljuje, posvećuje, jača i tješi; zato se zove Prosvjetitelj i Tješitelj. Duh Sveti nas posvećuje vrhunaravnom milošću koju po sakramentima i molitvi ulijeva u našu dušu da bude dostojan stan Duha Svetoga. Sv. Pavao kaže: Braćo, zar ne znate da ste Božji hram i da Duh Sveti stanuje u vama? Tko oskvrne Božji hram, Bog će ga kazniti, jer je Božji hram svet a to ste vi (1 Kor 3,16-17). 

Duše Sveti, ispuni naša srca svojom božanskom milošću i ljubavlju! Amen. 

(izvor)

Što se promijenilo?

Za sina se promijenilo sve. On je doživio glavnu pustolovinu svog života. A za one koji su skupa s njim čuvali svinje u tuđini a odbili su vratiti se kući – za njih je sve ostalo po starom. 

Sin je čuo najljepše riječi na svijetu: 
- Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i živ je, bijaše izgubljen i nađe se. 

A svinjari te riječi nisu čuli. Oni su i godinama poslije trljali oči ujutro, osjećali uobičajeni miris i čuvali svinje. U njihovom se životu nije dogodilo ništa novo. I neće. Osvrnite se na svoj vlastiti život. Samo, osvrnite se pošteno! I odgovorite na jednostavno pitanje: kome ste sličniji – sinu koji se vratio kući ili svinjarima koji se ismijavaju tome da negdje u svijetu može postojati dom?

(izvor)